Kako sam upoznao svog brata

Kao izbjeglice smo imali običaj zimske noći kratiti sijelima i ugodnim druženjima komšija. Gotovo da mogu uzdahnuti svaki put kad pomislim na lijepu atmosferu i prisnost među ljudima tada, nakon tek okončane agresije i još uvijek friških rana. Na jednom takvom sijelu, onako usput, čuh kako mi je majka, prije mog oca, bila udata. Težak brak i još teža priča. Epilog je njen odlazak i udaja za mog oca. No, to nije bilo sve. Za sobom je zaista ostavila sina i više ga nije viđala. Ni ona njega, ni on nju. Nikad se nisam usudio pitati je o tome

Piše: Safet POZDER

 

Živote mnogih na našem podneblju, pa skoro i dobar dio moje generacije, obilježila je čuvena televizijska serija Dinastija. Ipak, ja se te serije ne sjećam; ili je nisam gledao, ili je nisam dobro upamtio. Kako god, znam da je dominirala, i to je sve. Prva serija koju sam gledao u značajnijoj mjeri – a bila je toliko duga, gotovo beskonačna, da ne znam ni gdje sam prestao, ni kako je završila, ni je li uopće završila – bio je američki projekt Sunset Beach. Priznajem, prva Meg bila je umiljatija i ljepša. Nije mi “sjela” nova glumica koja je tumačila taj lik, a kap koja je u dobroj mjeri prelila čašu i udaljila me od serije bila je pojava Benovog zlog brata blizanca. Upravo su tada počele dominirati scene beskrajno dugog međusobnog gledanja glavnih junaka jednih u druge, što se kasnije usavršilo i do perfekcije dovelo u Indiji.

Možda bih ja sve to progutao da nije bilo još nečeg. Naime, kao ushićeni brucoš, tada sam stanovao u Sarajevu kod starije rodice koja je, usput rečeno, bila i poprilično nagluha, pa sam radnim danima u 17:30 časova imao i ulogu tumača-prevodioca koji je iznimno glasno morao tumačiti šta je rekla Olivija, zašto je Cole izbjegava, na koga je ljuta Any i šta, za miloga Boga, pokušava taj zli Derek.

Helem, i to se završilo. No, počela je nova najezda, ovaj put latinoameričkih sapunica koje su se u dahu pratile, do te mjere da je i kultni Bolji život postao mala maca. I sad se prepričavaju detalji iz te sveopće pomame, poput onih da se u mnogim mjestima zaista pucalo (iz oružja) od radosti i sreće nakon što je Esmeralda progledala.

Imalo je sve to dvojak efekt. S jedne strane, porodice su bile na okupu. Čak je i cijeli komšiluk “đuture” sjedao pred televizijske ekrane i gledao telenovele. Ipak, s druge strane, svekoliko gledateljstvo zdušno se pitalo kakve su to “tamo” porodice, jer, zaista, teško je bilo odgonetnuti ko je s kim, ko je protiv koga, ko je čiji i ko će skončati s kim. Nije nam bilo lahko sve to gledati i proživljavati, ali – mislio sam tada – kada sam uspio izdeverati i oporaviti se od Gracijeline smrti (čini mi se da se tako zvala djevojka), sve je moguće.

Kasnije sam često razmišljao o tom fenomenu koji je, po pravilu, počinjao s dobro poznatim sloganom “Televisa presenta”. I, stvarno, ta “Televisa” nam je prezentirala svašta, od čega sam, kasnije, mnogo toga jednostavno doživljavao kao obični kič i srceparajuću fikciju za dokone narodne mase. A, onda mi se desilo ovo.

Iz prosječne sam porodice koja je, uz sina, imala i dvije kćerke. Šesterica braće, kako je to tad nerijetko bilo, dijelili su jednu kuću pa nam nije preostalo ništa drugo nego da svi, dakle, nas petero, živimo život u jednoj sobi. E sad, ja bih danas vrlo teško mogao objasniti ovim novim naraštajima i generacijama koji nisu živi ako svako od njih nema svoju sobu da nam je tada bilo jako komotno, zapravo, komotnije nego danas. Kako bi se samo zimi, kada bi nerijetko nestajalo struje, povaljali po dušecima i slasno tušili prepolovljene krompire, tek izvađene iz šporeta!

Još ako bi, uz to, bilo kakvog dobrog sira, užitku nije bilo kraja. I moglo bi se tome pridodati još mnogo toga što je okitilo i uljepšalo jedno djetinjstvo, ali to ovim scenarijem nije predviđeno. Tako ću odmah zakratko preći na period školovanja, barem onog do agresije na našu zemlju.

Bio sam odličan učenik. Zapravo, najbolji u razredu. Sjećam se da sam pisao tako precizno i pedantno da je to bilo za divljenje. Čak mi je neke sveske učiteljica Ana uzela i poslala na neko takmičenje urednosti. Nikad nisam dobio povratnu informaciju o ishodu takmičenja, ali nikad nisam shvatio ni kako i kada nestade ta urednost. Sudeći po rukopisu u kasnijim razredima, jamačno je nestala. Sjećam se da sam, kao najbolji đak prvog razreda, nagrađen time da sa starijim učenicima idem na more – u Neum. Dolje je bilo dosta komičnih situacija u kojima sam bio jedna od glavnih uloga, ali bih to ostavio za sebe. Zanimljivo je to da se u životu nerijetko sjećamo stvari i događaja od prije trideset pa i više godina, i to tako jasno i razgovjetno kao da su se jučer dogodili, dok se onih koji su se desili baš jučer ponekad jedva prisjetimo. Tako je, otprilike, i s mojim školovanjem, barem u prvih nekoliko razreda.

Ono po čemu se još sjećam tog perioda jeste jedan detalj kome, nekim spletom okolnosti, tada nisam pridavao poseban značaj, a za ovu priliku iznimno je važan. U nekoliko bi mi navrata školska djeca, pokazujući na jednog starijeg momčića, potajno šaputala: “Eno ti brata.” Otkud meni brat kad imam samo dvije sestre, mislio sam u sebi. Ponavljalo se to. Ne tako često, ali se ponavljalo, recimo, pet ili šest puta.

Uslijedila je agresija na našu zemlju i preseljenje u drugu sredinu, a time i u drugu školu. Nešto kasnije i u treću. Opasku o bratu čuo sam još jednom. Tada me, kao ozbiljnijeg dječaka, to više zaintrigiralo, ali me odlazak u medresu i sve što je s tim uslijedilo nanovo odvuklo od te teme.

I tada smo, kao izbjeglice, imali običaj zimske noći kratiti sijelima i ugodnim druženjima komšija. Gotovo da mogu uzdahnuti svaki put kad pomislim na lijepu atmosferu i prisnost među ljudima tada, nakon tek okončane agresije i još uvijek friških rana. Na jednom takvom sijelu, onako usput, čuh kako mi je majka, prije mog oca, bila udata. Težak brak i još teža priča. Epilog je njen odlazak i udaja za mog oca. No, to nije bilo sve. Za sobom je zaista ostavila sina i više ga nije viđala. Ni ona njega, ni on nju. Nikad se nisam usudio pitati je o tome. Zapravo, možda i jesam jednom, ali mi je odmah stavljeno do znanja da se o tome ne pita. Nisam se usudio pitati ni o tom prvom braku. Jednostavno mi nije bilo ugodno. Nisam se pretrgao ni raspitivanjem o bratu koji je, sada već izvjesno, postojao. Ubijte me, ali ne znam zašto.

A, onda se desila jedna dženaza, i to u rodnom mjestu moje majke. Tu, blizu, stanovao je i on. Svijet se okupio, klanjali smo dženazu i počeo je ukop umrle. Vrelo sunce bilo je razlog da je najpametnije bilo gledati ispred sebe. Piljio sam u ugaženu travu i negdje na sebi snažno osjećao jedan pogled. Čim bih pogledao u osobu koja me je gledala, on bi oborio glavu. Ponovilo se to dva ili tri puta. Kako je ukop bio pri kraju, čučnuo sam i čekao učenje na kaburu. Uz moja koljena uskoro se prisloniše još jedna.

“Selam, buraz. Šta ima?”, reče.

“Evo, dobro je. Kod tebe?”, rekoh.

I tako otpoče razgovor među braćom. Nijedan, po prirodi, nije pričljiv, ali smo čavrljali. O čemu? Kao da je i bitno. Uglavnom, dogovorismo se da se uskoro vidimo. Hitam kući, pričam supruzi i gledamo se zbunjeno. Javljam mlađoj sestri. Ona ništa nije znala i, najblaže rečeno, ostaje šokirana. Uskoro idem s porodicom bratu u posjetu. Upoznaju nam se supruge i djeca. Vezuje ih čitav niz nevjerovatnih sličnosti koje ni “Televisa” ne bi umjela osmisliti. Od tada se češće viđamo i obilazimo. Škrti na riječima, ali pričamo o svemu pomalo. Samo ne o majci. Ja ne smijem, a on ne želi, ili možda ne smije.

Majka se vrlo brzo razboljela. Najprije rutinske pretrage, kraći boravci u bolnici, pa kućno liječenje. Nakratko se stekne dojam da je bilo nešto bezazleno, a onda opet pretrage i, sada, duži boravci u bolnici, pa opet kućno liječenje. Ipak, nije bilo bezazleno. Naprotiv, iz dana u dan situacija je bila sve teža. Kada su nam doktori sugerirali da majci hizmetimo koliko možemo i da očekujemo ono najgore, sve je bilo jasno.

Sjedim i razmišljam. Da li da javim bratu? Kako će reagirati? Supruga mi sugerira da to obavezno učinim. I baš kada sam počeo tipkati poruku, stiže poruka od njega. Pita kako je majka. Kažem mu onako kako i jeste. Pita planiram li ujutro do nje. Odgovaram potvrdno, svjestan da će izraziti želju da idemo zajedno. Tako je i bilo. Jedna sestra već je bila kod nje u bolnici, a dva brata i druga sestra krenuli su zajedno. U putu nismo puno razgovarali. Napokon stižemo i u bolnicu. Jurcamo hodnicima i na ulazu u sobu u kojoj je majka ležala susrećemo najmlađu sestru. Plakala je. Ipak nije bilo suđeno da se vide. Plakali smo i mi. Ušli smo u sobu, ljubili majku i opet plakali. Ako je u mojoj glavi u tim trenucima bila prava zbrka – a jeste – mogu samo zamisliti šta je prolazilo kroz njegovu.

Ja sam predvodio dženazu, a nas dvojica smo svoju majku spustili u mezar. Izgubili smo majku, ali smo dobili jedan drugog.

Eto, tako sam, nakon trideset godina, upoznao brata.

Istina, i danas ponekad bacim oko na poneku seriju, uglavnom tursku. I danas svjedočim nevjerovatnim prevratima i sudbinama kroz koje prolaze glavni junaci tih priča. Ima tu i dobrih, da ne kažem odličnih scenarija.

Ipak, scenarij kojeg napiše život i režiraju godine ni s čim se ne može porediti.

PROČITAJTE I...

Činjenica je da su Bošnjaci i Albanci prevagnuli u korist nezavisnosti Crne Gore tokom referenduma o nezavisnosti održanog 2006. godine. Crnogorske vlasti, kažu naši sagovornici, i danas pamte taj potez i zalaganje muslimana za nezavisnost svoje zemlje, te je to jedan od glavnih razloga zašto muslimani u Crnoj Gori imaju veoma dobar odnos s vlastima, koje u velikoj mjeri podržavaju aktivnosti ove vjerske zajednice

Poštivati zaštićene vrijednosti u islamu, život, vjeru, slobodu, imetak, porodicu i čast, svakom muslimanu, pa i onome koji nosi vojničku uniformu, stroga je obaveza. Ljudski život Božiji je dar. Oduzeti ga nekome ili ga skrnaviti na bilo koji način, bez prijeke potrebe i nužde, u granicama propisanog i dozvoljenog, znači uzimati Božije prerogative u svoje ruke i urušavati savršeno Božije djelo. U tom smislu, svako djelovanje usmjereno protiv ovih vrijednosti je zabranjeno, a postojanje određenih sistema njihove zaštite nužno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!