fbpx

Kako je ubijen Mesar iz Ljubuškog: Crkva je Luburiću omogućila lagodan život u Španiji

Psihopata. Bolesnik. Mesar. Idiot. Krvnik. Fašist. Zločinac. Kako god da ga nazovete, nećete pogriješiti. On je bio sve to. Vjekoslav Luburić krvavo je zaradio svaku od tih etiketa, ali u Španiji, u kojoj je živio do smrti 1969. godine, malo je ko znao ko je on zapravo. Sve do smrti bio je ugledan građanin pod zaštitom države i garde. Dok nije ubijen, niko nije ni znao kako mu je pravo ime. Zvali su ga Don, Poljak, General, Vicente. Niko nije znao da u njihovom susjedstvu živi sadista na čijim je rukama krv hiljada ubijenih u zločinačkoj, marionetskoj tvorevini nazvanoj NDH

 

Piše: Nedim HASIĆ

Kraj je aprila 1969. godine. Novine iz Valencije objavljuju kratku vijest. Obavještavaju se svi dužnosnici vlasti i agenti policije da krenu u potragu i hapšenje Ilije Stanića Livaje. Neoženjen, star 23 godine, sin Josipa i Ane, radnik u štampariji sa sjedištem u mjestu Carcagente u blizini Valencije. Ilija Stanić optužen je za ubistvo hrvatskog generala Vjekoslava Luburića, koji je u Carcagenteu bio poznat kao Vicente Pérez García i pod tim je imenom vodio štampariju u spomenutom gradu. “Mladi ubica pojavio se u Carcagenteu u novembru 1967. godine i odmah stekao povjerenje svog sunarodnjaka, prognanog jugoslavenskog generala. Navodno je Ilija Stanić ubistvo počinio iz političkih razloga, što će izručenje učiniti veoma teškim ako se ispostavi tačnim, kao što se vjeruje, da se već nalazi van Španije”, zaključuje se u članku.

Psihopata. Bolesnik. Mesar. Idiot. Krvnik. Fašist. Zločinac. Kako god da ga nazovete, nećete pogriješiti. On je bio sve to. Vjekoslav Luburić krvavo je zaradio svaku od tih etiketa, ali u Španiji, u kojoj je živio do smrti 1969. godine, malo je ko znao ko je on zapravo. Sve do smrti bio je ugledan građanin pod zaštitom države i garde. Dok nije ubijen, niko nije ni znao kako mu je pravo ime. Zvali su ga Don, Poljak, General, Vicente. Niko nije znao da u njihovom susjedstvu živi sadista na čijim je rukama krv hiljada ubijenih u zločinačkoj, marionetskoj tvorevini nazvanoj NDH.

 

Vjekoslav Luburić rođen je 1914. godine u mjestu Humac kod Ljubuškog. Kada je bio dijete, srpski žandari umlatili su mu oca i mnogi misle da je tu nikao korijen njegove bolesne mržnje prema Srbima. U ustaškom je pokretu brzo napredovao i bio je veoma mlad kada je postao blizak prijatelj Ante Pavelića. S jedva trideset godina već je bio pukovnik i zapovjednik koncentracijskih logora u koje je poslan svako ko nije bio po volji ustaške NDH. Najpoznatiji od tih logora svakako je bio Jasenovac, u kojem su na visokim dužnostima bili njegovi sestra i zet: Nada Luburić i Dinko Šakić.

U proljeće 1945. godine, jedva četiri godine nakon što je osnovana, NDH propada. Za razliku od mnogih nacističkih oficira ili dužnosnika sličnih marionetskih vlada širom Evrope, ustaški prvaci uspijevaju pobjeći iz zemlje i od odgovornosti. U tome im izdašno pomaže Crkva. Njeni velikodostojnici organiziraju i finansiraju bijeg Pavelića i Luburića i sličnih zločinaca, uglavnom preko Italije u Južnu Ameriku. Potpomognut fratrima, Ante Pavelić, prerušen u jednog od njih, bježi u Austriju, a zatim i u Italiju, gdje ga skrivaju pripadnici Katoličke crkve.

Američki obavještajci znali su od prvog dana da je Pavelić u Rimu, ali nisu bili zainteresirani za njegovo hapšenje. Nisu hapsili niti jednog zločinca iz Istočne Evrope jer su već tada tinjale tenzije u odnosima sa SSSR-om. Zbog toga Pavelić, šest mjeseci kasnije, odlazi u Argentinu, u čemu mu također pomaže Katolička crkva. Poglavnik propale NDH u tu zemlju stiže kao svećenik pod lažnim imenom Pablo Aranyos.

U Argentini Pavelić postaje bitna figura u tamošnjem političkom životu. Savjetuje vlast kako provesti mere represije protiv opozicije, ali isto tako pomaže da se hiljadama odbjeglih Hrvata izdaju vize neophodne za njihov ulazak u Argentinu. U aprilu 1957. godine Pavelić je žrtva dvaju napada, pa se zato iz Argentine odlučio skloniti prvo u Paragvaj, a zatim u Španiju. Bio je pod zaštitom i režima i crkve, a umro je u njemačkoj bolnici u Madridu.

Za razliku od Pavelića, Luburić prvo bježi u Mađarsku, a nakon kraćeg boravka tamo, stiže u Italiju. Iz te je zemlje kao franjevac otišao u Francusku. No, kako se ta država brutalno razračunavala s vlastitim izdajnicima, dužnosnicima i onima koji su podržavali kvislinšku vlast maršala Petaina (Francuska je imala vlastitu inačicu Bleiburga) i kako je u to vrijeme Vlada Francuske imala nekoliko ministara komunista u svom sastavu, Luburić se u Francuskoj ne osjeća sigurnim. Zato, opet uz pomoć Crkve, prelazi u susjednu Španiju.

Po dolasku u Španiju Luburić je radio uglavnom fizičke poslove, no brzo dolazi pod zaštitu tamošnjih vojnika i svećenika. Živio je u nekoliko gradova, u Giletu, Morairi i Benigànimu, gdje se vjenčao s Isabel Hernaiz, kćerkom bogatog baskijskog industrijalca, s kojom je imao četvero djece. Komšijama se predstavio kao Vicente López García. Ubrzo postaje cijenjena osoba, a svi su o njemu govorili kao o “poljskom generalu”. Bilo je očigledno da je stranac, a znali su i da je vojnik zbog poštovanja koje su prema njemu gajili pripadnici Civilne garde.

Tvrdi se čak i kako su Luburićev brak uredili neki pripadnici vojske kako bi mu omogućili udoban život i dovoljno novca za njegove emigrantske aktivnosti. No zbog njegovog sadističkog karaktera, Isabel ga ostavlja. Tada mu u pomoć opet priskaču fratri. Luburić seli u gradić Carcagente. Stan mu se nalazi tik uz franjevački samostan, a u prizemlju zgrade otvara štampariju. Tamo štampa uglavnom antikomunističke publikacije koje šalje u druge zemlje. Tu se štampa ustaški list Drina. Luburić je Drinom bio potpuno opsjednut. Jednoj od svojih kćeri dao je ime Drina, nekoliko se godina predstavljao kao general Ladislav Drinjanin pa je bilo logično da svom listu da ime rijeke koja je, po njemu, bila granica dviju civilizacija.

Pomaže mu otac Oltra, Francov ispovjednik, koji je po svemu sudeći bio jedan od onih koji je najviše pridonio dolasku brojnih nacista u Španiju nakon Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući tom svećeniku, Luburić dobija skrbništvo nad djecom. Nimalo slučajno, odabrao je baš Carcagente, grad u kojem Oltrin red ima samostan i školu i to u istoj ulici u kojoj živi i radi Luburić. U gradiću ga malo ko zove Don Vicent, komšije ga uglavnom zovu Poljak, misleći da se radi o poljskom oficiru. Francov režim dao mu je lažne dokumente. Prodali su priču da je riječ o vojniku koji se borio protiv komunista, a Civilna garda ga je poštovala. Imao je dobar odnos s vojskom. Svi su znali da je zaštićen.

U Carcagenteu je Luburić postao ugledan sugrađanin, a komšije je angažirao da mu paze na djecu koja su živjela s njim. Nije propuštao nijedan vjerski ili društveni događaj u gradu, svako je jutro dugo uz kahvu razgovarao s Oltrom. Međutim, za razliku od svećenika, Luburić dane ne provodi u kontemplaciji, svakodnevno štampa hrvatsku propagandu, tekstove o nezavisnosti, Drinu… Poslije razvoda Luburić za život zarađuje na vlastitoj farmi koju je osnovao. Međutim, kako nastavlja s političkim aktivnostima, ostavlja farmu i živi isključivo od štamparije. Od otvaranja firme pa sve do ubistva iz nje je izašlo više od 2.000 različitih primjeraka propagandnog materijala na engleskom, francuskom, hrvatskom i španskom jeziku.

Organizira “Hrvatski narodni otpor”, organizaciju koja je održavala višestruke kontakte sa svim hrvatskim emigrantima čiji je cilj bio raspad Jugoslavije i neovisnost Hrvatske. Pod imenom generala Drinjanina Luburić postaje glavni zapovjednik vojnog krila te koja okuplja dobrovoljce raširene po cijelom svijetu, spremne da “očiste” svoju zemlju od komunista. Ljudi pod njegovom komandom izvode brojne terorističke akcije koje rezultiraju brojnim ljudskim žrtvama. Posjećuje ga i Dinko Šakić. Zet živi u Buenos Airesu, ali provodi dosta vremena u Valenciji i Carcagenteu. Putuje od Španije do Argentine pod imenom Ljubomir Bilanović.

Početkom 1967. godine u Carcagente stiže 23-godišnji mladić. Tvrdio je da se zove Ilija Stanić Livaja. Bio je sin ustaše poginulog tokom Drugog svjetskog rata. Zajedno s još jednim Hrvatom smjestio se u kuću u ulici Calle del Padre Monzó. Pričao je da je sin starog Luburićevog prijatelja, da je morao pobjeći iz zemlje zbog neslaganja s Titovim režimom. Brzo je stekao Luburićevo povjerenje pa mu je ovaj dao posao u štampariji i stan u kući u kojoj je i Luburić živio. Bio je Luburićev kuhar i pazio mu je na djecu. Uči španski i vjeri se mladom djevojkom iz mjesta.

Nedjelja je, 20. april 1969. godine. Prema onome što su do sada policija i novinari uspjeli rekonstruirati, Ilija Stanić s još dvojicom saradnika ubija Luburića u njegovom domu. Prvo mu je sipao otrov u kahvu, a zatim ga po glavi izudarao čeličnom šipkom.

Kasnije se saznalo da je stigao u Jugoslaviju, gdje je priznao zločin i zaradio status nacionalnog heroja. Hvalio se kako je on bio taj koji je ubio Mesara. Zato je, kako je pričao godinama kasnije, dobio kuću na Dedinju. Preselit će u Sarajevo, gdje mu Titova tajna policija UDBA kupuje stan i poklanja BMW. Nakon pada Titovog režima, postaje jedan od osnivača bh. HDZ-a, a dane Agresije na Bosnu i Hercegovinu provodi u opkoljenom Sarajevu. Nakon raspada Jugoslavije, mijenja priču o Luburiću. Tvrdi da on nije bio ubica, da su on i dvojica saradnika trebali prepasti Luburića zbog njegovog razlaza s Pavelićem, da je bio izmanipuliran i da nije znao da će Luburića ubiti i da mu je danas žao zbog toga. Stanić će ispričati i da je bio žrtva zavjere iz samog hrvatskog pokreta za nezavisnost, da su oni koji su ubili Luburića bili stranačka frakcija iza koje je stajala Pavelićeva supruga.

Stanić je policiji odmah bio sumnjiv jer je bio jedini koji je nestao nakon zločina. Međutim, nekoliko dana nakon ubistva, njegova zaručnica dobija pismo iz Pariza, u kojem joj se ispričava zbog svog ponašanja i tvrdi da će se s vremenom utvrditi činjenice i dokazati njegova nevinost. Policija je utvrdila da je Stanić nedugo nakon ubistva iz Valencije otišao u Barcelonu, a odatle vozom u Francusku. Rekonstruirano je i šta se desilo tog dana u Luburićevoj kući. Luburić je tražio od sina da mu donese novine, a dječak je otišao van sa svojim prijateljima. Kad se oko jedan popodne vratio kući, Ilija mu je kazao da mu je otac otišao u Benidorm, gdje će ostati dva dana. Luburić je bio u drugoj sobi, zamotan mrtav u ćilim, a Stanić je očistio sve tragove zločina. Navodno je Luburić bio živ još dva sta nakon što je premlaćen. Dijete je dan i noć provelo samo ne znajući da mu je otac mrtav u kući. “Kao da se ništa nije dogodilo, on je čisti krv, oprao ruke, pogleda šta ima hladnjaku i pripremio ručak. Zatim je napustio kući i nestao zauvijek”, opisuje Crna hronika objavljena u dnevniku Levante 25. aprila 1969. godine ono što se događalo u kući Luburića. Stanić uzima taksi do Valencije. Zatim iznajmljuje auto i ide do Barcelone. Tu sjeda na voz i bježi.

Ujutro, kada su radnici došli u štampariju, iznenadili su se zašto Luburića nema na poslu. Kako nikome nije rekao da putuje, pretražili su stan i otkrili tijelo. Sahranjen je 22. aprila na mjesnom groblju. Sprovodu su prisustvovali svi Luburićevi zaštitnici u Španiji te velika delegacija hrvatskih emigranata. Nije mu prisustvovala Pavelićeva supruga.

U međuvremenu su se hladili tragovi španske policije. Ona je sumnjala na Stanića, ali nije znala gdje da ga nađe. Dok je on uveliko već bio u Jugoslaviji, španskoj je policiji 1975. godine javljeno da je u Australiji te da treba pokrenuti proces izručenja. Dok su provjerili informaciju, prošli su mjeseci i već su svi lagano odustajali od istrage. U isto vrijeme raslo je zaprepaštenje stanovnika Carcagentea koji su tek tada saznali ko mu je, zapravo, bio prvi komšija.

Nakon što je cijeli slučaj otišao u zastaru, novinar iz Valencije Francesc Bayarri dobija pristup do tada zabranjenim dokumentima i može istražiti cijeli slučaj. Nakon sedam godina istraživanja, u Sarajevu 2003. godine nalazi Iliju Stanića, koji mu pristaje ispričati svoju verziju onoga što se dogodilo u aprilu 1969. U knjizi i dokumentarnom filmu koji je nastao nakon istraživanja Bayarri iznosi dvije hipoteze. Prva je da je Stanić agent kojeg su poslale jugoslavenske tajne službe, a druga, kako je i Stanić kasnije tvrdio, da je on bio neka vrsta kolateralne štete u zavjeri koju je orkestrirala suparnička emigrantska frakcija koju iz Madrida vodila Pavelićeva udovica. Prema Stanićevoj verziji, ona je optužila Luburića da je odgovoran za atentat na njenog supruga koji se dogodio u Argentini 1957. godine. Međutim, Luburićeva kćerka će sve do smrti tvrditi kako je za atentat odgovorna četnička emigracija.

Ilija Stanić ispričao je da su ga dvojica ustaških emigranata uvjerila da priđe generalu, ispita i otkrije da li je imao ikakve veze s napadom na Pavelića u Argentini. On je bio bijesan na Luburića zbog uvredljivih komentara koje je ovaj iznosio na račun Stanićevog oca, ali se kune da nije imao pojma da im je namjera bila da ga ubiju i da, naravno, nije učestvovao u tom zločinu. Pobjegao je jer je bilo očito da će ga špansko pravosuđe optužiti za ubistvo. Ubice su mu rekle da će kontaktirati s njim, ali se više nikada nisu čuli. Nakon što je danima lutao Evropom, zaključio je da ne želi biti ničiji žrtveni jarac, pa je odlučio kockati se. Otišao je u Jugoslaviju, predao se i rekao da je on ubio Luburića. Priznao je da je živio u laži, ali da mu je ta laž omogućila sigurnost i lagodan život.

Tijelo Vjekoslava Luburića i danas se nalazi na gradskom groblju Carcaixent. U godinama nakon smrti njegovo je počivalište bilo mjesto obavezne posjete za brojne ustaške emigrante, no s godinama je i njihov zanos splasnuo i u posljednje dvije decenije na grobu nije bilo nikakvih masovnih okupljanja. Godinama je cvijeće na grob postavljala kćerka žene koja je radila u Luburićevoj kući kao spremačica ili kakav zaluđenik ustaškim zločincem. Posljednja veća posjeta zabilježena je 2016. godine, kada mu je na grob stigla grupa navijača zagrebačkog “Dinama” prije utakmice protiv “Seville” u istoimenom gradu i postavila vijenac na grob tog zločinca.

 

PROČITAJTE I...

Neki se bave citatima Izetbegovića, a Zoran Milanović izjavljuje da je Bosna i Hercegovina poput juge 45. Hrvati neukusno lažu ovih dana, krenuli su od Željka Komšića i pozicije člana Predsjedništva, a završili na tvrdnjama da nemaju nikakva prava u Bosni i Hercegovini, da nestaju intervencijom Bošnjaka i slične neistine. Bestidnici, pa neka samo nabroje svoje pozicije koje zauzimaju na federalnom i državnom nivou.

Ono što je jasno i što se može slobodno zaključiti jeste da je lista Prve stranke za Skupštinu opštine Srebrenica samo paravan za prodaju mjesta u biračkim odborima. S obzirom na to da Prva stranka nema općinski odbor u Srebrenici, da su na listi tri osobe srpske nacionalnosti (nepoznate osobe, i vrlo je izvjesno da su nastanjene u Srbiji), prodaja mjesta u biračkim odborima planirana je ranije, što samo pokazuje o kakvom diletantu se radi kada je u pitanju predsjednik Prve stranke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!