Kako je nastala ilahija “Kad procvatu behari”

Sve se to pomiješalo u meni: stvarno i nestvarno, vidljivo i nevidljivo, simboli i metafore. U jednom momentu sam imao osjećaj da će te ruže progovoriti.

Piše: Šaban GADŽO

Veliki dio svog života proveo je uz hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, sarajevskog mesnevihana i hatiba Careve džamije. Pored hadži hafiza Hadžimulića, družio se i s drugim bošnjačkim duhovnim kolosima druge polovine 20. stoljeća, kakav je zasigurno bio i šejh Halid ef. Salihagić. Ta su druženja s velikim ljudima, prije svega s hadži hafizom Hadžimulićem, ostavila snažnog traga na njega i njegovu poeziju, a napisao je neke od najljepših ilahija i kasida na bosanskom jeziku.

Među njima su Kad procvatu behari, Jakubova tužaljka, Ej vatan, Dođe Gazi Husrev-beg… Ime mu je Šaban Gadžo, a za Stav govori o tome kako je nastala ilahija Kad procvatu behari…

Radi se o jednom od najviših književno-estetskih ostvarenja u formi ilahije na bosanskom jeziku. Pored teksta, i njena je melodija doista posebna. U tekstu O utjecaju kur’anskih mekama na bošnjačku kulturu stoji da je ova ilahija ispjevana u mekamu nahawand, a da je upravo melodija ove ilahije jedan od najljepših primjera mekama nahawand u cjelokupnoj orijentalno-islamskoj kulturi.

Bogami vam ja ništa ne znam o tim mekamima. Znam da imaju, ali koji je koji, to ne znam. Drago mi je čuti da se neko i tom naukom bavi”, kaže Gadžo za Stav i nastavlja:  “Nama su u Konyi rekli, ljudi muzički obrazovani, da ova ilahija ima mekam aška (ili su možda mislili na samu interpretaciju, ne znam, davno je bilo!), pa su me pitali otkud to meni i o čemu pjesma pjeva. Rekao sam im da ne znam otkud mi, a da pjevam o Allahu, dž. š., i Pejgamberu, i tako, eto, već više od 30 godina živi ta pjesma. A kako je nastala? Nezahvalno je o tome govoriti jer se bojim laži i mistifikacije pjesničke inspiracije, ali meni se stvarno desilo nešto mistično. Stanovao sam tad na Bistriku, kod nane Habibe, a u njenoj avliji bila je velika ruža đulbešećerka, crvene boje. Bio je mjesec maj pri kraju, lijep sunčan dan, pa sam ja izašao u avliju i u hladu te ruže nešto čitao. Nestvarni su bili ti cvjetovi i nestvaran njihov miris koji me opijao. Sve je izgledalo tako živo, a nestvarno, kao da nije od ovoga svijeta. Kako je blag vjetrić puhao, ruže su se počele njihati, zapahnjujući me sve jačim i jačim mirisom. Nekad sam čuo, i u to vjerovao, da je taj miris ruža od znoja Pejgamberovog. Sve se to pomiješalo u meni: stvarno i nestvarno, vidljivo i nevidljivo, simboli i metafore. U jednom momentu sam imao osjećaj da će te ruže progovoriti. Uplašio sam se i, da se to ne bi desilo, ja sam zapjevao: Kad procvatu behari, a potom: Kad procvatu ružice / Mene dirnu u srce. Dalje ne znam kako su se redali stihovi, znam da sam na kraju rekao: Pobjeći ću iz safa / Daj mi ruku, Mustafa!, tj. povedi me, o Pejgambere. Šefa’at, ya Mustafa! Jer je pustinja ovaj svijet bez tebe, i moj život je pust; puste su bez tebe i naše džamije i naše tekije, mihrabi i safovi, mimberi i ćursevi!”

PROČITAJTE I...

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

U kratkom smo periodu izgubili dvije važne ličnosti, obje temeljito vezane za Sarajevo i pop-glazbu koja je u njemu stvarana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!