fbpx

Kako je Musa Ćazim Ćatić 1913. objasnio predrasude o tretmanu zaraznih bolesti u islamu

Česti su tekstovi u kojima nalazimo da su vjerske zajednice, umjesto da se bore protiv bolesti, pripisivale joj, svaka svoj, poseban smisao. Navodni muslimanski “fatalizam” tumačen je potrebom za molitvama i posebno rezigniranim prihvatanjem mučeništva. Baš takve tvrdnje Musa Ćazim Ćatić u časopisu Biser 1913. godine, prevođenjem teksta Temelji islamskog morala Ahmeda Naima o tretmanu zaraznih bolesti u islamu, potpuno je opovrgao. U uvodnom dijelu autor raspravlja o kada i kaderu, sudbini i slobodnoj volji, citirajući filozofske polemike i mišljenja filozofa, teozofa o toj temi

Piše: Hasan EMINOVIĆ

U vrijeme do sada nepoznate prijetnje po zdravlje ljudi prouzrokovane virusom COVID-19 nerijetko se možemo susresti s historijskim podacima o zaraznim bolestima, ponajviše kuge, kolere i njima sličnim, iz prošlosti Bosne i Hercegovine i Balkana općenito. Pritom se nerijetko nekritički citiraju poznati evropski istraživači i njihovi izvori o tome. Smatralo se da zarazne bolesti, uostalom, kao i sve drugo štetno po čovjeka, tokom 19. i početkom 20. stoljeća u Evropu dolaze s područja Osmanskog carstva, a u potkontekstu se nastojalo poručiti da te pojave imaju svoja izvorišta u fatalističkom poimanju islama. Pritom ne treba smetnuti s uma snažan otklon spram crkve i crkvenog učenja koji je u naučnim krugovima već bio preplavio evropsko tlo.

Historičari su uglavnom uloge vjerskih zajednica u tim kriznim vremenima okarakterizirali potpuno negativnim. Česti su tekstovi u kojima nalazimo da su vjerske zajednice, umjesto da se bore protiv bolesti, pripisivale joj, svaka svoj, poseban smisao. Navodni muslimanski “fatalizam” tumačen je potrebom za molitvama i posebno rezigniranim prihvatanjem mučeništva. Baš takve tvrdnje Musa Ćazim Ćatić u časopisu Biser 1913. godine, prevođenjem teksta Temelji islamskog morala Ahmeda Naima o tretmanu zaraznih bolesti u islamu, potpuno je opovrgao.

U uvodnom dijelu autor raspravlja o kada i kaderu, sudbini i slobodnoj volji, citirajući filozofske polemike i mišljenja filozofa, teozofa o toj temi, među njima i Charlesa Jourdana, bivšeg člana francuskog instituta, čije je mišljenje ocijenjeno kao mišljenje najizraslijeg islamskog alima. Promišljanja o toj temi u prijevodu Muse Ćazima Ćatića Naim je argumentirao tematiziranjem odnosa islama spram zaraznih bolesti. Donosimo taj dio teksta bez uredničkih i lektorskih intervencija, onako kako ih je objavio Musa Ćazim Ćatić.

Muslimani vjeruju da je Božija volja samostalna u proizvađanju sviju svjetskih događaja, pa među njima i ljudskih činova, koji su proizvod Božije moći. Muslimani vjeruju, da je Bog stvoritelj kako univerzalnih zakona, koji svemir uređuju i upravljaju, tako i sviju pojedinih pojava i događaja, koji se po tim univerzalnim zakonima zbivaju. Jest, muslimani pozitivno vjeruju, da Bog ima beskrajnu moć i neizmjernu volju, da radi sve ono, što hoće po svojoj apsolutnoj volji. (Fe’al lima jurid.) Ako ima ljudi, koji se protive ovom vjerovanju, i kojima se ono ne sviđa, to su samo filozofi, koji niječu egzistenciju Stvoritelja svijeta. Ovo pak naše vjerovanje je apsolutno neodjeljivo od vjerovanja u kader. Ta posve je nešto drugo vjerovati Boga ovako, kao što ga mi vjerujemo, a drugo je: vjerovati ga kao pravog Tvorca sviju događaja i činova ljudskih u svijetu, a onda svoju osobnu odgovornost nijekati, podati se lijenosti, ne raditi na pribavljanju životnih sredstava i nepotrebnim smatrati otpor proti opasnostima, koje čovjeku prijete. Između ova dva vjerovanja leži nepremostiv jaz,

U jednom od vrlo poznatih filozofskih leksikona (Dictionaire des sciences philosophiques, art Morale), u odsjeku, gdje se raspravlja o muslimanskom vjerovanju u sudbinu, nalaze se ovi retci:

– “Muslimanske države se bez otpora i obrane izlažu nasrtajima kuge, jer su uvjerene, da su dani našeg života odbrojeni i da nema nikakovih sredstava, pomoću kojih bi se izmijenila određena sudbina.”

Od ovih riječi ne može biti veće laži i podvale. U Kur’anu stoji:

– “Ja ejjuhellezine amenu huzu hizrek’jum.” (O , pravovjerni! Oprezni budite t. j. pripravite si sva sredstva, koja su potrebna, da vas zaštite. Sure-i-Nisa 73.)

U drugom opet ajetu Bog ovo veli:

– “Ve la tulku bi ejdik’jum ilettehluk’je.” (Ne bacajte se vlastitim rukama u ponor opasnosti.) Sure-i-Bekare 191.

Osobito navedenu podvalu filozofskog leksikona iz temelja ruše ovi pejgamberovi hadisi o kugi i lepri (Užuzamu.):

– “Fir minel-medžzumi firarek’je minel-esedi.” (Bježi od čovjeka zaražena leprom, kao što bježiš od lava.)

– “Itteku sahibel-džuzami, kjema juttekal- esedu, habeta vadijen, fehbetu gajrehu.” (Bojte se na džuzamu oboljela čovjeka, kao što se lava bojite. Kad se on u jednu dolinu spusti, vi u drugu sagjite.)

– “K’jellimil-medžzume ve bejnek’je ve bejnehu kadru rumhin.” (S čovjekom koji na džuzamu boluje, razgovaraj tek onda, kad si od njega udaljen za duljinu koplja.)

Jednom neka arapska plemena pošalju jednu deputaciju, koja se je u ime njih trebala pejgamberu pokloniti i izjaviti pokornost i prelaz na Islam. Međutim deputantima bijaše i jedan na džuzamu oboljeli čovjek, pa kad su svi rukovali se s pejgamberom i izrazili mu svoju odanost, i red došao na tog bolesnog čovjeka, pejgamber mu ne pruži ruku, nego reče:

– “Irdži, fe kad baja’nak’je.” (Vrati se, jer smo sklopili mir, ugovor.)

Jednom opet prilikom, dok je na jednoj prostirki na tlima sjedio pejgamber sa Enesom Ibni Malik’jom, htjede im prići neki na džuzamu oboljeli čovjek. Pejgamber odmah Enesu reče:

– “Ja Enes! ltnil-bisate, la jetau alejhi bi kademihi.”

(O Enese! Digni prostirku, da ne bi na nju nogom stao.)

Naš Devletlija je pak za kugu ovo rekao:

– “Iza semi’tum bittauni bi erdin, fe la tedhulu alejhi, ve iza veka’a ve entum bi erdin, fe la tahrudžu minha firaren minhu.” (Kad čujete, da u jednoj zemlji kuga hara, ne idite tamo; kad se pak zatečete ondje, gdje je kuga, ne izlazite odatle, bježeći od kuge.)

Kako se po ovom hadisu vidi, naš je pejgamber pretekao trinaest stoljeća današnje znanosti u postavljanju osnova karanteni.

Pogledajmo sada, šta se pripovijeda u jednom od hadiskih k’jitaba:

– Drugi halifa pejgamberov Omer bin El-Hattab bijaše s nekoliko vojske pohitao put Šama (Damaska), da priteče u pomoć islamskoj vojsci, koja je tamo vojevala. U to baš vrijeme u šamskoj se vojsci bijaše kuga pojavila.

Kad je halifa prispio na mjesto zvano “Surg”, dođe mu u susret vojvoda Ebu Ubejde bin El‑Džerrah sa svojom pratnjom i javi mu, da u vojsci kuga hara. Tada halifa pozove k sebi muhadžirine (one ashabe, koji su se iz Meke u Medinu preselili poslije pejgamberova hidžreta, da sačuvaju vjeru i život od idolopoklonika), koji su se u njegovoj pratnji nalazili, da se s njima posavjetuje, da li će se povratiti, ili će put nastaviti dalje unatoč haranju kuge. Jedan dio muhadžira reče, da ne bi bilo umjesno vratiti se, kad se je već jednom krenulo s veoma važnom svrhom; drugi pak dio halifi govoraše:

– “Uza te se nalazi ostatak pejgamberovih drugova, pa ne bi od tebe bilo lijepo, da ih vodiš onamo, gdje strašno kužna bolest hara, jer bi ih izvrgao očitoj propasti.” Uvidivši halifa nesaglasnost muhadžirina, reče im, da ga ostave i da mu pozovu Ensarije (ashabe rođene Medinelije).

Nu i ovi pejgamberovi drugovi ne bijahu složni u mnijenjima, za to halifa – u zdvojnosti – i njih otpusti i naredi, da mu se pozovu kurejšitski starci, koji su prije pejgamberova hidžreta u Medinu iselili. Među ovim sijedim muhadžirima ne bijaše nesuglasja: oni svi predložiše, da se halifa sa svojom svom i pomoćnom vojskom povrati, jer da nikako nije pametno ljude izlagati pogibelji od kuge.

Poslije ovog vijećanja halifa razglasi vojsci, da će se sutra na put krenuti.

Kad se je u jutro vojska spremala na povratak, vojskovođa Ebu Ubejde priđe hazreti Omeru i upita ga

– “E firaren min kadrillahi?” (Zar bježati od Božije sudbine?)

Na to mu halifa odgovori:

– “Nisam trebao ove riječi čuti od tebe, o oče Ubejdetov. Da, bježeći od Božije sudbine, zaklanjamo se za Božiju sudbinu. Zamisli sebi, da imaš čopor deva i da se taj čopor spusti u jednu dolinu sa dva brijega, od kojih je jedan obilat s pašom, a drugi pust i go. Ako ti budeš te deve pasao na brijegu, koji je obilat pašom, nisi li ih pasao po Božijem određenju; isto tako ako ih budeš pasao na golom pustom brijegu, nisi li ih pasao po Božijoj sudbini?”

Tek što je halifa ove riječi izgovorio, pristupi mu Abdurrahman bin Auf, koji ne bijaše prisutan za vrijeme razgovora i reče, da se on dobro sjeća, kad je Božiji poslanik jednom prilikom rekao.

– Iza semi’tum bittauni… (Kad čujete, da u jednoj zemlji kuga hara i t. d. gore citirani hadis.) I kad ne bi ovaj hadis tada u istinu bio priopćen, opet bi se ovakav zaključak – kako ga je Omer u vijećanju stvorio – morao izvesti iz samog duha islamske vjere, iz sviju ajeta i hadisa, koji se odnose na odgovornost čovjeka za svoje čine i na vjerovanje u usud. To dokazuje i činjenica, da je – prije nego što je Abdurrahman bin Auf gornji hadis priopćio – najveći islamski vladar, Hazreti Omer po zaključku muhadžirskih staraca dao zapovijed za povratak vojske iz šamske zemlje, gdje je kuga harala.

Hadis je samo potkrijepio taj zaključak, što su ga stvorili prvi muslimani, štono su najbolje poznavali duh islamske vjere. Nu zašto dokazivati? Sama važnost, što ju je Islam davao liječničkoj znanosti, potpuno pobija onu podvalu filozofskog leksikona, koji se smatra jednim od najvećih djela ovog stoljeća.

 

 

PROČITAJTE I...

Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH. U pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji već širom svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima. Atmosfera u “Holiday Innu” tog 26. maja 1990. godine bila je istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!