fbpx

Kakanj, Moštre, Bijeljina…: Tri priče s iste staze

Držim da sam jedan od rijetkih koji već duže od deset godina uredno vodi evidenciju o imenima i broju prisutnih na svakom namaskom vaktu koji predvodim. Nekad mi se i samom to učini bespotrebnim i besmislenim. Ipak, kada povremeno zavirim u sve te retke, posebno one koji sežu u, recimo, 2005. ili 2007. godinu, steknem dojam da imam pravo malo bogatstvo na papiru

Piše: Safet POZDER

Jedna od dražih aktivnosti nekad mi je bilo sumiranje rezultata i zbrajanje utisaka na prijelazu između dvije kalendarske godine. U tim prilikama raskrilio bih pred sebe bezbroj svojih zabilješki, dnevnika, tabela i statistika koje bih, potom, sažeo u jednu koja bi mi, opet, dala kratki presjek minule godine. Tako bih na jednom mjestu imao sve važnije informacije u nekoliko rečenica. Događaji koji su obilježili godinu, ličnosti koje su se na raznim poljima istakle i dokazale, projekti koji su se pokazali uspješnim i efikasnim, knjige koje su privukle pažnju čitalaca…

Dakako, našlo bi se tu mjesta i za redovne džematske zabilješke. Držim da sam jedan od rijetkih koji već duže od deset godina uredno vodi evidenciju o imenima i broju prisutnih na svakom namaskom vaktu koji predvodim. Nekad mi se i samom to učini bespotrebnim i besmislenim. Ipak, kada povremeno zavirim u sve te retke, posebno one koji sežu u, recimo 2005. ili 2007. godinu, steknem dojam da imam pravo malo bogatstvo na papiru. Uz to, redovno bilježim i podatke o umrlim, novorođenim, vjenčanim džematlijama, ali i sve ostale aktivnosti i detalje na području mog medžlisa. Potkraj godine to, službeno, za potrebe redovnih izvještaja, sublimiram i uokvirim. I mimo toga, onako, za svoj ćejf, pravim interno sumiranje. Razumijem da će to kroz dogledno vrijeme biti iznimno važni zapisi.

Iskreno, ima tu i trenutnog zadovoljstva. Bit će da godina, kakva god da je bila, kada se uokviri u brojke, tabele i kratke informacije, poprimi nekako ljepši, konkretniji ton.

Ipak, primjećujem na sebi da sam u ovom pitanju sve aljkaviji. Nije to više tako precizno, niti tim zabilješkama više prilazim sa starim žarom, kako tokom godine, tako ni na njenom kraju. Da se razumijemo, i dalje sve uredno bilježim, ali posebne volje da to sažmem i uokvirim baš i nemam. Da li to dođe s godinama, pameću ili nečim trećim, baš i ne razumijem, ali je tako.

Kako god, vrijeme je da se štagod napiše. Neću praviti analize niti se zamarati statistikama. Neću tipovati na zaslužne ličnosti niti licitirati nazivima uspješnih knjiga. Natalitet, mortalitet, vjenčanja i sve slično tome ostavit ću za interne analize. Uostalom, tekstova ove vrste bit će na svakom koraku.

Hoću da spomenem tri. Meni lično posebno upečatljiva momenta koje uočavam kao iznimno lijepe i pozitivne i izražavam najdublju nadu da im u narednim godinama neću pridavati toliki značaj i pažnju jer će postati dio svakodnevice. Nezahvalno ih je redati po mjestima, ali ako je i to neophodno, neću se libiti.

Na treće mjesto bih stavio večer Kur’ana u Kaknju, naravno, računajući tu i sve druge sredine i džemate u kojima se ovaj lijepi događaj organizira baš posljednje noći kalendarske godine – a ima ih još. Po mom skromnom sudu, Kakanj ipak dominira i zavređuje da se posebno izdvoji. Ruku na srce, veliko je i značajno privući hiljade ljudi da se druže i uživaju u slušanju Božije riječi, i to baš onda kada se mnogi spremaju i daju posljednji dinar za proslavu “najluđe noći”. Organizacija, odziv ljudi, cjelokupna atmosfera, ali i ozarenost na licima prisutnih već su tradicionalno slike koje se ponesu i pronesu iz Kaknja i dokaz su da u našem narodu još uvijek ima volje i spremnosti da druženju s Kur’anom daju prioritet nad bilo čime drugim, koliko god to nešto drugo bilo nagizdano i primamljivo.

I samo prisustvo uvaženog reisul-uleme na ovogodišnjem druženju u Kaknju, posebice poruke koje je tom prilikom odaslao, samo su potvrda da ovaj događaj ima opravdanost i zavređuje pažnju. Iskreno se nadam da ću biti u prilici i lično prisustvovati i biti dijelom kakanjske ljepote. Do tada im dajem punu podršku na ovakav način.

Drugo mjesto dodijelio bih brojnim džematima i imamima koji su se aktivirali na podizanju svijesti o važnosti jacije i sabaha u džematu kod naših džematlija. Ova lijepa priča krenula je iz Donjih Moštri kod Visokog i naišla na lijep prijem, najprije ondje, a onda se proširila po mnogim džematima i medžlisima. U mnogim džamijama safovi su puniji, posebno na jaciji i sabahu, namazima čije je džematsko obavljanje u predajama posebno etiketirano kao poteškoća dvoličnjacima. Nije da se o važnosti svakog namaza u džematu, a ova dva posebno, nije govorilo i ranije. Ipak, kada se tome pristupilo na intenzivniji i domišljatiji način, rezultat je za kratko vrijeme postao evidentan.

Lijepo je vidjeti da se u mnogim džamijama na sabahu broj muktedija za kratko vrijeme popeo s jedne cifre na dvije, pa i tri. Lijepo je vidjeti i to da se nakon zajedničkog namaza sve češće prakticiraju i prigodna druženja uz predavanje, čaj, pa i doručak, čime se zapravo džamiji vraća uloga i dimenzija koju smo joj, svjesno ili nesvjesno, oteli i uskratili. Džamija nije i nipošto ne bi smjela biti mjesto na kojem će se već poslije tespiha i dove zaključati vrata do sljedećeg vakta. Naprotiv, ona je izvor ugodnih druženja, pozitivnih ideja, konkretnih aktivnosti od zajedničkog interesa. Namaz, posebno onaj džematski, uzdiže i odvraća od ružnog i negativnog. Onaj ko se maločas sageo pred Milostivim i svoje lice spustio na zemlju pred Njim nikako ne bi smio biti neko ko će se oglušiti na poziv da učestvuje u aktivnosti ili projektu od zajedničkog interesa. Ako i sam nije u prilici da predloži i inicira, onda će barem sudjelovati i dati svoj doprinos, a osjećaj sabahskih čari je neizreciv. Duša je tada najpoletnija, a misli najčišće i apsolutno ne iznenađuje sve izraženija želja naših džematlija da i oni nađu svoje mjesto u safu, posebno jacijskom i sabahskom.

Lijepile su se našem čovjeku svakojake etikete. Na neke smo ostajali nehajni, na neke se žestili, a nekih se poprilično i sramili. Ipak, etiketa licemjera i dvoličnjaka nešto je što nam, kao vjernicima, ne stoji i s čim se ne mirimo tek tako.

Konačno, ono što me posebno impresioniralo jeste priča koja dolazi iz manjeg entiteta, tačnije iz Bijeljine i Janje. Iako su pojedini mediji, doduše istiha i stidljivo, spominjali ovu priču, s njom sam se podrobnije upoznao tek na jednom savjetovanju Vakufske direkcije, u sklopu kojeg je riječ, odnosno podrobnu prezentaciju imao kolega Camić, glavni imam u Bijeljini. Kroz nešto više od pola sahata informirao nas je o aktivnostima na kultiviranju vakufskog zemljišta u Bijeljini. U početku se radilo o projektu koji su osmislili i pokrenuli ljudi u Bijeljinskom medžlisu, pri čemu ni sami nisu bili sigurni šta mogu, u šta se upuštaju i na kakvu će reakciju sve naići. Imali su jedino čist i iskren nijet te jasnu viziju; sve ostalo, uključujući inicijalna materijalna sredstva, pa i ljudstvo, valjalo je usput osigurati. Dunum po dunum, mašina po mašina, čovjek po čovjek i priča je narasla do mjere koja je premašila očekivanja i samih inicijatora, svakako, uz trend rasta i u narednim sezonama.

Uglavnom, Medžlis Islamske zajednice Bijeljina danas obrađuje oko 650 dunuma vakufskog zemljišta, kulture koje su u opticaju jesu ječam, pšenica, soja i kukuruz, a sve to izvodi se uz upotrebu vrlo savremene mehanizacije, vrijedne približno 200.000 maraka, koja je, naravno, vlasništvo Bijeljinskog medžlisa. Medžlis Bijeljina (a slično je stanje i s Janjom) time je izrastao u vrlo ozbiljnog partnera poduzetnicima i poljoprivrednicima. U cijelu priču angažirani su i mnogi povratnici koji, umjesto po evropskim bauštelama, ostaju na svojim oranicama i doprinose ovom projektu od zajedničkog interesa. I najvažnije, u planu su zasadi novih kultura, novi dunumi, nove mašine, novi izvori halal-nafake, ali i nova, ljepša i vedrija slika koja uvjerava da kvalitetna vizija, uz iskren i predan pristup, u pravilu, urodi plodovima, boljim i od očekivanih.

Ova bijeljinska priča raste, na slajdovima tokom prezentacije izgleda impozantno, a najljepša je, vjerujem, na licu mjesta.

Sličnih, pa i drugačijih pozitivnih momenata i priča svakako se može navesti i u većem broju. Međutim, ove tri, možda zato što su mi i najsvježije, apsolutno su se prometnule u vrh mojih impresija, opet ne bez razloga. Svaka od njih, kojim god ih redom poredali, priča je za sebe, ali su sve tri, u kompletu, dio zajedničke priče koja nam poručuje da uz intenzivniju svijest o Božijoj riječi, intenzivniji odnos sa Stvoriteljem te pouzdanje na Njega i svoj vlastiti rad, resurse i vizije, mnogo toga oko nas – i puste dvorane, i poluprazne džamije, i poharani džemati, i neobrađene oranice – sve to može dobiti vedrije boje i zamirisati novom energijom, kakva nam je prijeko potrebna.

Pa i ono vječito pitanje o fabrikama i džamijama koje postavljaju uglavnom oni koji su u najluđoj noći đuture spiskali, brat bratu, bar nekoliko fabrika; ni to pitanje ne bi imalo kakvog smisla, ili bi se barem na njega mogao dati konkretniji odgovor.

 

PROČITAJTE I...

Neki se bave citatima Izetbegovića, a Zoran Milanović izjavljuje da je Bosna i Hercegovina poput juge 45. Hrvati neukusno lažu ovih dana, krenuli su od Željka Komšića i pozicije člana Predsjedništva, a završili na tvrdnjama da nemaju nikakva prava u Bosni i Hercegovini, da nestaju intervencijom Bošnjaka i slične neistine. Bestidnici, pa neka samo nabroje svoje pozicije koje zauzimaju na federalnom i državnom nivou.

Ono što je jasno i što se može slobodno zaključiti jeste da je lista Prve stranke za Skupštinu opštine Srebrenica samo paravan za prodaju mjesta u biračkim odborima. S obzirom na to da Prva stranka nema općinski odbor u Srebrenici, da su na listi tri osobe srpske nacionalnosti (nepoznate osobe, i vrlo je izvjesno da su nastanjene u Srbiji), prodaja mjesta u biračkim odborima planirana je ranije, što samo pokazuje o kakvom diletantu se radi kada je u pitanju predsjednik Prve stranke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!