fbpx

Kad se traži – svašta se nađe

Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici

 

 

Piše: Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

 

Kopam po e-mailovima cijelo popodne. Tražim dokument koji ne mogu naći. Imena, ovo, ono, pretumbavanje po prošlosti, po spam-folderima, po obavještenjima za izložbe, koncerte, rođendane. Ništa. Nema ga da vo riče! Život me naučio da moram biti uporan i tražiti i tražiti, negdje mora postojati taj prokleti skup elektrona. No kad se traži – svašta se nađe.

Naletjeh na konverzacije od prije pet, deset, petnaest godina, na nepotrebne diskusije koje nisu imale smisla ni tada, a kamoli danas, na srdačne prepiske s ljudima čijih se lica ne mogu sjetiti, na prijatelje nestale u vihoru života, a s kojima se nisam ni posvađao, gdje su nam se putevi razišli a da se to nije htjelo. I sve to ode nekim svojim tokom jer nisu sva prijateljstva tu da budu vječna.

Tu su i prepiske s ljudima kojih više nema, s nekim umjetnikom Amerikancem kojeg sam upoznao 1996. u kafani koja više ne postoji, koji je ubrzo zatim umro od AIDS-a u nekoj bolnici u Chicagu. Tu je i prepiska s mojom bivšom djevojkom koju sam mnogo volio, a koja je u velikim mukama umrla od raka pluća. S kolegom iz jedinice koji je u ratu izgubio i ruke i oči, pa mi je pisao uz pomoć nekog softvera za prepoznavanje glasa, da bi i on jednog dana kroz svjetlo preselio na bolji svijet.

Pojavila se i svađa s mojom suprugom iz dana kada smo se još zabavljali, žučna prepiska u gluho doba noći, pri čemu je moj engleski zaista bio katastrofalan. Gurao sam svoje po svaku cijenu, nisam dopuštao da me ona “gazi” (barem sam to tada tako shvatao, a u realnosti sam ispao najobičniji glupan koji je htio po svaku cijenu odbraniti neodbranjivo).

Izletješe i fotografije nekog ljetovanja na Lopudu, s plaža prepunih ljudi, uflekanih lokalaca kako se smiju i puše ispred granapa, turista koji se guraju s ogromnim koferima da konačno siđu sa starog zahrđalog broda, sladoleda koji je nekom ispao iz ruke, mačaka dok na molu jedu ribu koju su upecala djeca, barki što se ljuljaju i konopaca obraslih algama i morskim travama, zalazaka sunca od kojih staje dah.

Pojaviše se i romantične pjesme koje sam pisao kao tinejdžer, što me bacilo u kombinaciju smijeha i sramote; pokušavao sam tada napisati pjesmu o nekoj vezi s djevojkom iako do tada nisam imao bilo kakvu vezu. Ukaza se i moja prijava za Rijksakademie u Amsterdamu, napisana nespretno na lošem engleskom. Tada su moji radovi ipak govorili za sebe pa mi se na kraju posrećilo da provedem nekoliko godina u gradu koji mi je otvorio oči i u kojem sam shvatio da povratka na staro nema.

Tu je i molba za dobijanje vize za Veliku Britaniju, za moju prvu posjetu Londonu, centru svijeta za nas koji vjerujemo u teorije konspiracije i konspiracijsku praksu. A onda, iz tog putovanja, tu je Portobello Market, Hammersmith, Docklands, fotografije ničega – raskrsnica i pataka u nekom kanalu, oblaka, predgrađa, galerija i autobusa.

Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici.

Nabasao sam i na neke fotografije svojih radova na koje sam totalno zaboravio, kao da nikada nisu postojali, koji su završili u smeću iza akademije u Sarajevu.

Najobičnija potraga za nekim dokumentom pretvorila se u putovanje kroz vrijeme, kroz emocije, sreću, tugu, sve ono što se nalazi u svima nama. U svojoj glavi imam milion slika koje nikad neće izaći napolje, ti su fajlovi zauvijek zaključani i nestat će kada ja odem. Mogu ih prenositi samo riječima, u konverzacijama s prijateljima koji su bili na istom mjestu u isto vrijeme, vidjeli istu stvar i doživjeli isto. Neizbježna sjeta na kraju je uvijek tu kada se čovjek bilo čega prisjeća.

Svakodnevno pravim stotine i stotine fotografija telefonom. Nekada ih je trebalo razvijati, mučiti se po laboratorijama, čekati da se sve to završi i onda skupo platiti bez ikakvih garancija da će od filma bilo šta ispasti. Toliko toga što sam nekad zapisao po svojim tekama i dnevnicima nestalo je jer sam bio lijen i nepažljiv, stvari se izgube i više nikad ne nađu. Ruku na srce, izgubio sam i nekoliko hard drajvova, koji se nisu mogli popraviti ili nisam imao para da ih tada popravim, s neprocjenjivim fotografijama kojih se još sjećam.

Posmatram stvari oko sebe koje sam nagomilao po policama i zidovima, koje će završiti ko zna gdje, niko nikad neće imati pojma ko je to i kada kupio i šta mu je to značilo. Snažna je želja da nešto ostavimo iza sebe, kao dokaz da smo postojali na ovoj planeti. Zavidim ljudima kojima ništa ne znači šta će biti s njihovim stvarima nakon što ih više ne bude.

Izgubio sam se u vremenu i prostoru. U haosu svega i svačega. I ekran u koji sam gledao umorio se i počeo me preklinjati da stanem. Kauč je krenuo da me vabi k sebi i da mi govori da se ostavim ćoravog posla, da se izvalim kao čovjek. Iscrpljen i umoran, digao sam ruke od svega i stropoštao se kao klada.

Dokument koji sam tražio bio je na desktopu, sve vrijeme gledao sam u njega.

PROČITAJTE I...

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!