fbpx

KAD PRAVI HADŽIJA NAPIŠE PJESMU, E TO JE PJESMA

“On je u to vrijeme govorio ijekavicom jer je rani period života proveo u Bosni, i to je naprosto bilo tako, otpjevao je pjesmu jezikom kojim je govorio. Nego, možda nisi znao, ta se singl-ploča i moja pjesma na njoj prodala u za to vrijeme nevjerovatnih, rekordnih, pola miliona primjeraka”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Hadžiju M. T., mujezina u mojoj mahalskoj džamiji, vedrog, nenametljivog i na riječima odmjerenog čovjeka, upoznao sam prije dvadesetak godina, brzo se zbližio s njim i, najčešće poslije džume, za lijepih dana na klupi ispod stabla lipe u džamijskom haremu, nebrojeno puta bivao u njegovom društvu uz mirisni crni čaj i ugodne, opuštajuće razgovore.

Tokom godina, malo-pomalo, otvarali smo se jedan drugom, povjeravali, otključavali brižljivo skrivane “sehare” duboko u nama, vadili tajne iz njih, nimalo ružne, ali ipak tajne, i postali i ostali, sve do danas, bliski, istinski prijatelji.

No, nedavno, s početka mjeseca, dok smo poslije džume sjedili u mektebu tik uz džamiju, srkutali čaj i razgovarali kako to inače uobičavamo, hadžija nenadano, iz meni dotad neznane nutarnje “sehare”, vadi tajnu koja bi me, da nisam sjedio, vjerovatno oborila s nogu.

Ali, prije toga, valjda s nakanom da me pripremi za veliko iznenađenje, krenuo je izokola:

– Jučer sam nekim ljudima pričao o tebi. Zapravo, nisam pričao nego sam im se baš onako svojski nagovorio. Ne znam šta mi je bilo, ali u tom trenutku osjetio sam da to jednostavno moram učiniti.

– Koji su to ljudi? Šta si im pričao?

– Nebitno. Ali, znam da su ti pravili spletke i učinili ogromnu nepravdu. Morao sam im to reći.

– E, moj hadžija, mnogo je takvih, previše, ni broja im ne znam. Uzgred, nije bilo nikakve potrebe za takvom tvojom reakcijom, samo si se bespotrebno uzrujao.

– Jesam li pogriješio? Ljutiš li se?

– Ni najmanje. Založio si se za mene, pa makar uzalud. Cijenim to. Hvala ti.

– Ti si se, ono, bavio košarkom?

– Da.

– A bavio si se i muzikom?

– Da, jesam.

– Je li to išlo paralelno ili…?

– Davno je to bilo, kao u nekom drugom životu i ne znam šta bi se tu…

– Znaš li ko je Vladimir Grujić?

– Ne.

– Ni ja.

– Hadžija, oprosti, ali nekako si mi, tako, čudan! Je li se nešto desilo?

– Ništa, ništa, nego je taj neki Grujić navodni autor teksta za pjesmu Dajte mi utjehu.

– Pa, šta s tim? Šta je tu bitno?

– Ja sam napisao tu pjesmu!

– Šta?!

– Ne čudi se, polahko, slušaj! Šaban Šaulić ju je snimio 1969. godine, tad je počinjao, to mu je prva ploča, a originalno se zvala Utjeha, kasnije ju je neko, bez mog znanja, preimenovao u Dajte mi utjehu. Povezao nas je moj kolega s posla, neki Mihajlović. Poznavao je Šabana odranije i pričao mu da pišem lijepe, pjevljive pjesme, pa se Šaban zainteresirao, javio mi se, našli smo se u Šapcu, gdje sam u to vrijeme radio kao građevinac, pročitao je moje pjesme, na koncu, dopala mu se Utjeha, rekao mi je da je kao pisana za njega, dao sam mu pjesmu, onako, bez ikakve naknade, bez potpisanog ugovora… Eto, tako je bilo.

– Šaulić je tu pjesmu otpjevao ijekavicom! Je li on to želio?

– On je u to vrijeme govorio ijekavicom jer je rani period života proveo u Bosni, i to je naprosto bilo tako, otpjevao je pjesmu jezikom kojim je govorio. Nego, možda nisi znao, ta se singl-ploča i moja pjesma na njoj prodala u za to vrijeme nevjerovatnih, rekordnih, pola miliona primjeraka! Eto, tek da znaš kako se prodaje ploča kad pravi hadžija napiše pjesmu!

– Uredu, čestitam! A šta je s tim Grujićem? Otkud on u ovoj priči?

– Vidi, od malih nogu odgajan sam u vjeri, otac mi je bio vjerski službenik, i taj svijet, kafanski, estradni svijet, bio je za mene stran, odbijajući, u potpunoj suprotnosti s onim šta jesam i kakav jesam. Jednostavno, nisam želio biti dio toga. Zato sam Šauliću poklonio pjesmu, poželio mu svaku sreću i nikad se ponovo nismo vidjeli. E, nakon toga u cijelu priču ulazi Grujić, pravi ili lažni ni do danas ne znam, jer sa Šabanom, kao što rekoh, nisam više sarađivao, niti smo bili u kontaktu, ali, kako god, Vladimir Grujić jeste legitimni autor teksta, potpisan je kao takav, i to je sve.

– Jako si me iznenadio.

– Znam.

– O ovome bi trebalo pisati.

– Pa, piši, slobodno piši, ionako je odavno sve zapisano!

PROČITAJTE I...

Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate

Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!