Junaštvo ubica i razbojnika, standardni obrazac srpske mitologije

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

 

Niču četnički spomenici po manjem entitetu. U Bileći je podignut najnoviji spomenik četničkom ratnom zločincu kojeg je Srbija rehabilitirala – Draži Mihailoviću. Taj nije prvi. Mihailovićevi spomenici, inače nikakve umjetničke kvalitete (vjerovatno ne slučajno, jer se istinski umjetnik ne bavi šovinističkim kičem) nalaze se širom tog entiteta, na pravoslavnom groblju, u Bijeljini u vidu spomen-česme, kao spomen-kompleks u Urduljama kod Višegrada, te kao spomen-ploča na planini Ozren. Osim spomenika, vlasti RS-a velikom broju ulica nadjenuli su nazive po ovom generalu tzv. Jugoslavenske vojske u otadžbini, koja je sve do 1943. godine uživala podršku saveznika, ali i komandantu svih četničkih odreda. Čak je jedan nikao i u “multietničkom” Distriktu Brčko. Reakcije su izostale, nema sankcija. Kakva se poruka podizanjem tih spomenika, ali i nesankcioniranjem šalje, prvenstveno Bošnjacima, ali i Hrvatima?

Neki tvrde – isplati se zločin nad ovim narodima. Bolje rečeno, za Srbe zločina i nema, bez obzira na presude domaćih i stranih sudova. No, ne staje se samo na četničkom komandantu iz Drugog svjetskog rata. Milorad Dodik svečano je otvorio studentski dom na Palama nazvan po pravomoćno osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Drugih primjera ima napretek. De facto se vrši revizija historijskih činjenica i dopušta se ili čak potiče oživljavanje četničke ideologije.

Da je to postala praksa, pokazuje već redovno godišnje postrojavanje pripadnika paravojne organizacije četničkog ravnogorskog pokreta ili paradiranje parafašističke “Srbske časti”, sve uz blagoslov ili izostanak reakcije vlasti entiteta RS, te uz podršku Srbije i Rusije. Razočaravajuća je činjenica da ovim postrojavanjima, kao i raznim događajima u organizaciji četničkih udruženja, sve više prisustvuju mladi i djeca. To pokazuje kakav je, zapravo, obrazovni sistem u RS-u, ali i u Srbiji, te kakva se vrsta indoktrinacije provodi u domovima običnih Srba s obiju strana granice.

Isti Dodik osniva Komisiju za utvrđivanje istine o Srebrenici nakon svih pravomoćnih presuda pred Haškim tribunalom za zločine u bivšoj Jugoslaviji, ali i presude Međunarodnog suda pravde Srbiji jer nije kaznila počinioce genocida. Revizija historije i negacija povijesnih činjenica nije ništa drugo nego priprema za nove ratove, zločine, pa i zločin genocida. To je kontinuitet prikazivanja zločina junaštvom i zločinaca borcima za slobodu Srba. Čak i onda kada ih niko ne ugrožava, oni se za slobodu moraju boriti zločinima, makar i preventivno.

Osim suda, kako se ovdje ne radi samo o relativizaciji već o potpunoj negaciji zločina nad Bošnjacima i Hrvatima, te rehabilitaciji četništva kao ideologije velikosrpstva, potrebno se zapitati kako je tako nešto moguće, koji su korijeni takvog ponašanja. Miljenko Jergović, pišući o četničkom zločinu nad Bošnjacima i Hrvatima u Rami 1942. godine, između ostalog, rekao je da, kada izumre generacija koja je barem pričom neposrednih svjedoka i žrtava bila žrtvom zločina, zločin će preći u povijest i u legendu, koja će, bez izravne veze sa svojim davnim povodom, određivati stavove i postupke nekih budućih generacija, čineći ih netolerantnim i pripravnim na osvetu. Legenda o nekom događaju opasnija je od svakog sjećanja. Zato i postoji kultura sjećanja. Njome se sjećanje usmjerava prema historiji ili prema književnosti, a ne prema pučkoj legendi.

Upravo ovaj prijelaz u legendu, kasnije i u mit, u dobroj mjeri pojašnjava stanje svijesti koje proizvodi oživljavanje četništva. Još od prve proizvodnje mita o Kosovu, koji je za potrebe dizanja tzv. Prvog srpskog ustanka izradila habsburška obavještajna služba, preko kasnijih legendi o kontinuitetu srpskih i crnogorskih junaštava protiv, uglavnom, “turskog zuluma”, deseteračkih izmišljotina narodnih pjevača – guslara o Srbima junacima koji su najčešće bili najobičniji razbojnici, veličanja hajdučije i pljačke, pa do književnih djela Ive Andrića i Miloša Crnjanskog u kojima su izmišljani davni “turski” zločini nad Srbima, Srbi prikazivani nacional‑romantičarskim narativima, do granice kiča, sve u jeku strašnih četničkih zločina nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Deseterački, jednotonski narativ koristili su i manje daroviti pisci koji su stali uz Karadžićev i Miloševićev projekt “male-velike Srbije”, odnosno srpskog jedinstva potomaka partizana i četnika koji učvršćuju dvije srpske države, jednu etnički očišćenu do 1913. godine, a drugu koja se tek treba etnički očistiti od “Turaka”, prvenstveno zbog njihovih prošlih i radi njihovih budućih zločina.

Kosovski mit proizveo je opasan narativ o žrtvi kneza Lazara kao Jesus-like otkupu srpskih grijeha te uznesenju Srba u nebo, čime su dovijeka ekskulpirani za bilo koji zločin u odbrani srpstva, kako god ono bilo shvaćeno. I stvarno je tako bilo. Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina.

Međunarodni i strani pokrovitelji Srba i srpske države od početka 19. stoljeća u dobroj su mjeri odgovorni za to stanje svijesti jer su sve zločine srbijanskih režima (Obrenovića i Karađorđevića), posebno etničkih čišćenja koja u kontinuitetu traju od 1815. godine i u Srbiji, i u Bosni, i na Kosovu, i Makedoniji, tolerirali. Sve do 1993. godine i osnivanja ICTY-a, kada je pritisak javnosti i drugih Srbiji i Srbima i njihovoj verziji poželjnih i prihvatljivih međunarodnih odnosa, nenaklonjenih država postao toliko jak da se moralo pribjeći početku institucionalnog kažnjavanja dotad nekažnjenih, čak i hvaljenih zločina kao borbe za slobodu srpskog naroda. To je bio šok koji Srbija i dobar dio Srba nikada nisu prevladali. Opća zaprepaštenost činjenicom da svijet ne priznaje Lazarov otkup srpskih grijeha pretvorila se u odbrambeni mehanizam nevjerice i poricanja stvarnosti i današnje rehabilitacije iste paradigme koja je presudama trebala biti kažnjena i historijski označena kao retrogradna i nehumana. Upravo ta mitološka svijest, utkana u tradiciju koja se prenosi u kućama, ali i u zvaničnu historiografiju, posebno historiju kojoj se podučavaju djeca, daje odgovor na postavljeno pitanje.

Draža Mihailović osuđen je za najteže vrste ratnih zločina. Nije optužen niti mu je presuđeno za genocid jer tada taj zločin nije bio međunarodno definiran niti sankcioniran. Kažnjen je smrću strijeljanjem 16. jula 1946. godine. Smaknut je u okolini Beograda. Za grob mu se ne zna ni danas jer su komunistički vlastodršci procijenili da će četnički sljedbenici, prije ili kasnije, Mihailovića željeti beatificirati. Međutim, iako je Mihailović kažnjen, četništvo nije, mnogi su četnički zločinci, prešavši u partizane, kasnije zauzimali visoke pozicije, posebno u lokalnoj vlasti gradova i općina u kojima su činili zločine.

Prvi institucionalan korak zločinčeve beatifikacije bio je podizanje njegova spomenika u Srbiji 1990. godine, u organizaciji “demokrata” iz Srpskog pokreta obnove, zapadnog ljubimca Vuka Draškovića, čime su otvorena vrata za njegovu de facto rehabilitaciju koju je izvršio Viši sud u Beogradu 2015. godine, usvojivši zahtjev za poništenjem presude iz 1946. Mihailović je nagrađen odlikovanjima izbjegličke vlade u Londonu, koja je izgubila međunarodni legalitet i legitimitet 1944. godine. Jedno mu je posthumno dodijelio i američki predsjednik Hary Truman 1948. godine za spašavanje američkih pilota. Nakon toga, više nije bilo nikakve prepreke, barem u interpretaciji Prečanskih Srba za Mihailovićevu, a time i četničku institucionalizaciju u svijesti ljudi, nazivanjem trgova, ulica i česmi po njemu.

Mihailović nije kažnjen za komandnu, već za direktnu odgovornost, jer je njegovom direktivom ubijeno više od stotinu hiljada Bošnjaka i Hrvata, kao i partizanski orijentiranih Srba. Pritom je sarađivao s okupatorskim snagama, Italijanima i Nijemcima. Mihailovićeva “vojska” i paravojska (četnički odredi) činile su najgore zamislive zločine, klanja, ubijanja, ritualna mučenjima.

Nakon pošasti podizanja spomena ovom suštinski lošem i gubitničkom oficiru još lošije i gubitničke, ali izrazito zločinačke vojske, pitanje je koji ideološko-moralni konstrukt danas može veličati njega i njegovo naslijeđe. Kampanju rehabilitacije preuzeli su od Draškovića ratni zločinac Šešelj i kasniji premijer i današnji predsjednik Srbije Vučić. Skupština Srbije podržala je ovu sudsku odluku. U entitetu RS rehabilitaciju i reafirmaciju Mihailovića i četništva podržavaju Milorad Dodik i njegova SNSD, ali i SDS, koji u tome zapravo vide mogućnost opravdanja zločina koje je njihova vlast počinila tokom agresije (1992–1995).

Član Odbora za izgradnju spomenika u Bileći Milorad Vujović rekao je da je spomenik Mihailoviću odavno postojao u srcima srpskog naroda i da se danas ostvaruje njegova volja. Istakao je da se ovim spomenikom poručuje da se srpski narod osvijesti i pogleda u prošlost, jer u suprotnom ni u budućnosti neće znati gdje ide. Općinski funkcioner Mihajlo Vujović rekao je da spomenik za ovaj grad znači završetak Drugog svjetskog rata u Bileći i da se njime šalje poruka međusrpskog pomirenja, dodavši mantru koju podjednako šire Vučićevi “naprednjaci” i Dodikovi “socijaldemokrati” – Da su se Srbi u posljednjem odbrambeno-otadžbinskom ratu dijelili kao što su se dijelili u Drugom svjetskom ratu, mi ne bismo danas imali Republiku Srpsku.

Iako je četnički pokret nastao mnogo prije, stvarnu ekspanziju i po zlu i po svireposti doživio je tokom Drugog svjetskog rata. U memorandumu Homogena Srbija, koji je Stevan Moljević (advokat u Banjoj Luci i jedan od glavnih političkih organizatora i ideologa među Mihailovićevim četnicima) napisao 30. juna 1941. godine, ubrzo nakon poraza Jugoslavije u Aprilskom ratu, zahtijeva se obnova Jugoslavije uz čvrstu hegemoniju Srba nad drugim narodima u Jugoslaviji, a potom i nad širim područjem Balkana; u koju svrhu treba osigurati šire područje koje pretežno ili isključivo naseljavaju Srbi – predviđa Moljević prisilno iseljavanje nesrpskog stanovništva – te posebno, osigurati izlaz tog područja na more.

Draža Mihailović u decembru iste godine šalje upute četničkim komandantima, gdje naznačuje: “Ciljevi naših odreda jesu… 1.) Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod žezlom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2.) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke. 3.) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenskih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst – Gorica – Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 4.) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. 5.) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa. 6.) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod. 7.) Kazniti sve one koji su krivi za našu aprilsku katastrofu. 8.) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalno ispravne i poštene porodice).”

Nakon ovakvih proglasa, četnici su u Drugom svjetskom ratu postavili ciljeve, uključujući najsvirepije zločine koji su, po mnogim historičarima, prerasli u genocid, što je objavljeno u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941-1945, autora Vladimira Dedijera i Antuna Miletića iz 1990. godine. Rehabilitacija Mihailovića označava ukupnu rehabilitaciju zločinačke ideologije i prakse ravnogorskog četničkog pokreta. Umjesto rehabilitacije, moraju se primjenjivati zakoni i zabraniti oni koji u Srbiji danas pokazuju fašističke ideje – rekla je Staša Zajović, predstavnica nevladine udruge “Žene u crnom”, koja je optužila vlast u Srbiji da na ovaj način ponižava brojne žrtve njegovih četnika.

Kao što je srpska politika krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj u dobroj mjeri preuzela Moljevićeve ciljeve, preoblikujući ih u skladu s vremenskim kontekstom i odnosima, posljedične se veliki dio vojnih i paravojnih snaga tokom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo potpuno poistovjetio s četničkom ideologijom zla, te su u svim ovim državama činili identične ili još gore zločine, poput osnivanja logora smrti ili logora za silovanje. Četnička udruženja danas postoje u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a tek su odnedavno zabranjena u Crnoj Gori, iako i u nekim zapadnim državama postoje organizacije koje propagiraju četništvo. Možda bi i te države bilo uputno priupitati znaju li šta dopuštaju, a time i kakvu ideologiju zla podržavaju toleriranjem ovakvih udruženja koja u SAD-u isto tako podižu spomenike “đeneralu” Draži.

Danas, nakon toliko četničkih zločina i žrtava u više ratova, podrška tom pokretu i njegovoj ideologiji mržnje i zla opstaje i raste, posebno među ekstremno rasistički i šovinistički nastrojenim grupama i pojedincima u Srbiji, Bosni i Rusiji. Čak su desni rasisti širom svijeta prihvatili ideologiju četništva i na simboličkoj ravni, poput teroriste koji je počinio zločin nad muslimanima u Novom Zelandu Brendona Tarranta, koji je koristio srpske simbole iz agresije na Bosnu, poput pjesama o Radovanu Karadžiću. Veličanje četničkih zločina i činjenica da teroristi i ekstremisti pronalaze inspiraciju u njima postaju vrlo opasni za društvene odnose i stabilnost u Bosni i Hercegovini. Pod simbolima četništva i komandom Draže Mihailovića masovno su ubijani Bošnjaci i Hrvati u dva navrata širom Bosne i Hercegovine, u Drugom svjetskom ratu i posljednjoj agresiji na našu zemlju, u kojoj je on uzdignut u mitskog junaka, borca za slobodu Srba. Zapravo tek jednog u nizu srpskih mitoloških “junaka” koji su bili najobičniji zločinci.

Evidentno je da se u Bosni i Hercegovini institucije na državnom nivou trebaju maksimalno uključiti s projektima prevencije ekstremizma i radikalizacije u radu s mladima, a najefikasnije bi bilo kada bi se to riješilo kroz uvođenje teme prevencije ekstremizma kroz školske programe, tvrde neka nevladina udruženja, bez osnove poopćavajući problem. Nije riječ o prevenciji ekstremizma školskim odgojem, već promjenom kulturne paradigme kod Srba, razračunom s mitološkom svijesti, mitologijom nekažnjenih zločina prikazanih kao junaštvo koja je saturirala školske programe, kulturu i tradiciju tog naroda. Taj zadatak ne mogu vršiti svi u Bosni i Hercegovini, posebno zato što Bošnjaci i nemaju šta demitologizirati, naročito ne masovne i bezbroj puta ponovljene zločine koje naprosto nisu činili. U tom smislu jeste neophodna uža saradnja međunarodnih organizacija s državnim institucijama, nadležnim za suprotstavljanje ekstremizmu i nasilju, ali ne samo organizacijom zajednički ekoloških akcija srpske i bošnjačke djece u entitetu RS već i priznanjem gdje je problem, te izradom strategije demitologizacije koja uključuje prije svih Srpsku pravoslavnu crkvu, pa tek onda obrazovne programe i kulturu.

To je dugotrajan i mukotrpan proces za koji danas ne postoje ni domaće ni međunarodne pretpostavke. Zato se treba sviješću pripremati za pokušaj novih srpskih zločina na temelju četničke ideologije velikosrpstva i perverzne mitologije prikazivanja ultimativnog zla junaštvom. Jer ta mitologijska paradigma ne poznaje niti priznaje vladavinu prava, odriče pravomoćne sudske presude i teži društvu temeljenom na iracionalnim emocijama. Zato bi bilo zanimljivo upitati predstavnike države Izrael što, u svjetlu nepriznavanja presuda za genocid, misle o učešću svog eksperta u Dodikovoj vampirskoj komisiji za Srebrenicu i Sarajevo.

 

 

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

U to vrijeme smo osjetili da možemo uraditi puno više, da možemo krenuti u oslobađanje teritorija naše zemlje i od tada smo imali samo pobjede koje su se nizale iz dana u dan, da bismo 1995. godine došli u Sanski Most i oslobodili veliki dio teritorije današnjeg Unsko-sanskog kantona. Danas smo ovdje došli da se prisjetimo naših saboraca koji su na tom putu dali svoje živote. Svi ovi predjeli ovuda oko kasarne natopljeni su krvlju i nema ni jedne jedinice koja ovdje nije dala svoj doprinos i žrtvu”

Odgovori na Vlahomlat Poništi odgovor

KOMENTARI

  • Vlahomlat 17.06.2019.

    Nema nista od projekata “prevencije ekstremizma i radikalizacije” Srpske omladine. Srpski agresivni militarizam nije mogao da iskorijeni niti Tito i 50 godian ‘bratstva i jedinstva.” Srpski nacionalni identitet je zasnovan na mrznji prema ‘poturicama’ (tzv “istraga poturica’). Kada i kako su Njemacka i Japan poceli da odbacuju agresivni militarizam? Japancima su trebale dvije atomske bombe i redovno bombardovanje zapaljivim bombama koje su za samo jednu noc u Martu 1954 spalile 120 000 civila u Tokiju. Nijemci su svoj militarizam platili sa pet miliona zivota i potpunim razaranjem. Da li su Srbi ikada platili cijenu za svoje zlocine tako da im za uvijek prisjedne rat, militarizam i zlocini? Srbi kalkulisu da je zivot ‘poturice’ jeftin i da ‘poturica’ nema moc da se suprotstavi i prisili Srbe da plate cijenu svoga agresivnog militarizma.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!