fbpx

Još nije potpuno jasno zašto je Armenija inicirala nove sukobe s Azerbejdžanom: Ko je glavni ložač vatre

Dok se “međunarodna zajednica” hini “neutralnom” i osuđuje Tursku zato što je otvoreno stala na stranu Azerbejdžana, a na čijoj su strani međunarodni zakon i norme, Francuska, odnosno njen predsjednik Emmanuel Macron, dobrovoljno prihvata ulogu glavnog ložača. Trebat će mu svaki glas na predstojećim izborima, a jermenski lobi u Francuskoj ne može se precijeniti

 

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Ni poslije osam dana eskalacije sukoba u Nagorno-Karabahu i oko Nagorno-Karabaha, azerbejdžanske teritorije pod jermenskom okupacijom od 1992. godine, nije nimalo manja misterija oko razloga zašto je Armenija, kao višestruko slabija zemlja u svakom pogledu, napala i/ili isprovocirala Azerbejdžan. Kada se uporede svi parametri – populacija, ekonomija, vojna moć itd. Armenije i Azerbejdžana – jasno je, kako je svojevremeno za mogućnost tursko-grčkog vojnog sukoba ministar odbrane Turske Hulusi Akar rekao, da je taj rat “matematički neprimjeren”. Kada postoji tako velika neravnoteža u vojnoj snazi, a slabija je ta koja napada, odgovore ne treba tražiti vojnim pristupom, nego političkim i zapitati se kakva je to “tezga” i zamka.

Drugim riječima, pitanje je ko je “naložio” i zašto armenskog premijera Nikola Pašinjana na ovaj hazarderski potez? Šta je cilj? Da li je stvarno riječ “samo” o sudbini samoproglašene “SAO” Nagorno-Karabaha i okolnih okupiranih teritorija ili je “igra” veća? Kandidata za ulogu “ložača” ima mnogo, počev od Rusije, SAD-a, Francuske i (naravno) Izraela, a nisu isključeni ni zakulisni prljavi dilovi, odnosno kombinacije bilo koje od navedenih (+ mnogih drugih).

Činjenica da prve tri navedene istovremeno i zajednički predsjedavaju grupom Minsk, tijelom koje je 1992. godine formirala Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) za rješavanje tog konflikta, može da se podvede pod fun fact. Minsk grupa 28 godina uspješno izbjegava rješavanje konflikta, koji u suštini nije po nivou kompliciranosti kvantumska fizika. Ako međunarodni zakoni, odnosno rezolucije Savjeta sigurnosti Ujedinjenih naroda nešto znače, rješenje je u primjeni rezolucije 822 iz 1993, kojom se zahtijeva bezuvjetno povlačenje svih okupacionih snaga s teritorije Azerbejdžana, zahtjev ponovljen u rezolucijama 853, 874. i 884.

Dok je posljednji put, kada se je ovaj zamrznuti konflikt pretvorio u veoma usijan, u proljeće 2016. godine bilo poprilično jasno da Rusija šalje poruke Turskoj – to je vrijeme poslije obaranja ruskog aviona i najniže tačke tursko-ruskih odnosa – danas se većina turskih posmatrača slaže da Rusija nije glavni “ložač” sukoba. Mnogo se toga promijenilo za četiri godine, a možda najvažnija promjena jeste dolazak Nikola Pašinjana na mjesto premijera Armenije. Pašinjana je izbacila tzv. plišana revolucija prije dvije godine, koja svakako nije bila po ukusu Moskve. Poneki ovdašnji komentatori idu toliko daleko s pretpostavkama da misle će Putin rado gledati kako se Pašinjan, koji je trenutno jako zauzet gubljenjem okupiranih teritorija, ugruhava ovom avanturom u nadi da će na čelo Armenije doći više proruski nastrojeni premijer.

Pašinjan je definitivno čovjek armenske dijaspore i njenog toksičnog utjecaja na armensku vanjsku politiku, koja, posljedično, ne blokira samo ekonomski razvoj Armenije nego je stavlja u položaj “kosti u grlu” ekonomsko-energetskih tokova u regiji i šire. Dovoljno je pogledati putanje naftovoda i gasovoda, Baku – Tbilisi – Erzurum – Ceylan i TANAP, da se to vidi. Isto tako predstavlja izvjesnu prepreku za dovođenje energenata iz Turkmenistana i Kazahstana, kao i kineskoj inicijativi “Pojas i put”.

Upravo politika gasovoda – okultna nauka, kako je naziva Bruno Maçaes, bivši zastupnik Portugala u Evropskom parlamentu i autor knjige Zora Euroazije – na tragu novog svjetskog poretka, pokazuje važnost i kompliciranost južnog Kavkaza. Nije teško pretpostaviti da, recimo, Rusiji odgovara uloga Armenije kao koske u grlu kada je riječ o dovođenju turkmenistanskih i/ili kazahstanskih energenata na evropsko tržište – što direktno ide na štetu Evrope. S druge strane, Evropa, sa sve svojim orijentalizmom, islamofobijom i turkofobijom, ne gleda blagonaklono na pojavljivanje Turske, koja je geografijom nezaobilazna, kao nove sile u regiji (i šire), pa se miri s tom ulogom Armenije. “Nesuglasice” na istočnom Mediteranu gdje EU drži stranu Grčkoj, koja pokušava da bude kost u grlu Turske, ne mogu se izbaciti iz šire slike u koju spada i azerbejdžansko-armenski konflikt. Uzgred, Grčka i Armenija koriste orijentalizam, islamofobiju i turkofobiju ad nauseam, predstavljajući se kao “odbrana krsta protiv polumjeseca” – već viđeno na Balkanu devedesetih prošlog stoljeća.

Da Pašinjan želi proširiti sukob i uvući druge, prije svega da isprovocira Tursku, u to nema nikakve sumnje. Antiturska propaganda, koju riga iz sve snage, prevazilazi granice dobrog ukusa. No, iza propagande tipa “mi smo žrtve” skoro uvijek krije nekog spremnog na klanje, odnosno sve za šta se propagandom optužuju drugi samo krije sopstvena (zlo)djela. Zemlja koja u ustav ima utkanu teritorijalnu pretenziju na ogroman komad Turske, a mape te “velike Armenije” otvoreno kači po metrostanicama Jerevana (kako je moguće da “međunarodna zajednica” to ne vidi?) skiči o “ugroženosti” raketirajući civile u azerbejdžanskim gradovima koji su (relativno) daleko od konflikta Nagorno-Karabaha.

Teroriziranje grada Gence, drugog po veličini u Azerbejdžanu, koji nije u zoni sukoba (više od 40 kilometara udaljen je od nje), na koji je u nedjelju ispaljeno 6 raketa koje su pale na civilne ciljeve, podsjeća na Martićevo teroriziranje Zagreba maja 1995, samo 3 mjeseca prije nego što će ta “SAO” tvorevina biti bačena na, kako kliše kaže, “ropotarnicu historije”. Nemojte zadržavati dah čekajući zapadnu osudu ovog zločina u gradu Gence. Ne treba očekivati ni mnogo izvještaja zapadnih medija o tom teroriziranju. Naslov Associated Pressa: “Azerbejdžan kaže da Armenija cilja gradove izvan zone sukoba”, a u tekstu se ograđuje da “nije bilo moguće odmah provjeriti autentičnost videozapisa”. Naslov NPR (američki National Public Radio): “Drugi po veličini grad Azerbejdžana pogođen raketama. Armenija poriče umiješanost.” Gađali ga marsovci? Aaa neee, Armenija ima odgovor – to su oni sami sebe gađali. Podsjeća li to na nešto?

Dok se “međunarodna zajednica” hini “neutralnom” i osuđuje Tursku zato što je otvoreno stala na stranu Azerbejdžana, a na čijoj su strani međunarodni zakon i norme, Francuska, odnosno njen predsjednik Emmanuel Macron, dobrovoljno prihvata ulogu glavnog ložača. Trebat će mu svaki glas na predstojećim izborima, a jermenski lobi u Francuskoj se ne može precijeniti.

“Tri stotine džihadista je Turska transportirala iz Sirije u Azerbejdžan”, skiči histerično Macron, tvrdeći da sve o tome zna. Hmmm, zanimljivo. Da li je hoćebiti Napoleon to pročitao u Guardianu ili mu javio Reuters ili mu je to saopćio kolega Pašinjan? Naime, premijer Armenije, upitan u intervjuu, koji je dao za Al Jazeera International, o dokazima o prisustvu stranih boraca na azerbejdžanskoj strani, rekao je (‘ladno) da je “dokaz svakodnevno pojavljivanje tih informacija u zapadnim medijima, u respektabilnim medijima, kao što su Guardian i Reuters”. Čovjek bi očekivao od premijera (ozbiljne) države da takve informacije, uz, naravno, dokaze, dobija od sopstvene tajne službe, a ne da se o tome obavještava iz “respektabilnih zapadnih medija” (o tome koliko su respektabilni, mogli bi se tomovi napisati). Osim toga, ako Macron ima sve informacije od svojih službi, nije li normalno da ih podijeli i s Pašinjanom, a i s Turskom?

No, ne zaboravimo, sve za šta se propagandom optužuju drugi samo se kriju sopstvena (zlo)djela. Nedjelju dana prije nego što se sukob rasplamsao portal EU Political Report objavio je tekst pod naslovom Uključivanje PKK-a u sukob Armenije i Azerbejdžana ugrozilo bi evropsku sigurnost, u kome se tvrdi nešto mnogo bliskije pameti – da se PKK teroristi iz Sirije i Iraka prebacuju prijeko Irana u Armeniju. Prije četiri godine PKK podrška je bila otvorena i na sav glas promovirana od strane te terorističke organizacije, sada kada su ulozi mnogo veći, bilo bi prosto nevjerovatno da ona izostane. Uostalom, saradnja PKK-a i terorističke organizacije ASALA vuče korijene od samog začetka PKK-a. ASALA ili Armenian Secret Army for the Liberation of Armenia – to “oslobođenje” armenska je pretenzija na turske teritorije zapisana u Ustavu Republike Armenije. Tekst portala EU Political Report (zlokobno) koincidira s posjetom onome što bi SAD da napravi PKK-istanom na sjeveru Sirije specijalnog američkog izaslanika Jamesa Jeffreya, koji je potom išao u sjeverni Irak. Dok se osnovano pretpostavlja da je išao da ujedini PKK, Regionalnu vladu Kurdistana (Barzani klan) i Talabani klan, možda je organizacija ove PKK ekskurzije Armeniji bila usputni zadatak. U svakom slučaju, zanimljiv je tajming teksta koji kao da je predvidio razbuktavanje sukoba. Uzgred, poznata je stvar da Armenija krši sve međunarodne norme i Ženevsku konvenciju naseljavajući Nagorno-Karabah bliskoistočnom dijasporom i PKK-om.

Iran kao koridor za PKK teroriste i oružje za Armeniju (što žestoko, ali neuvjerljivo negira) ilustrira kompleksnost (i kada se apstrahira politika gasovoda) isprepletanih odnosa. Dok deklarativno podržava teritorijalni integritet Azerbejdžana, Iranu nikako ne odgovara snažni Azerbejdžan. S manjinom koja broji između 20 i 30 miliona azerbejdžanskih Turaka na sjeveru zemlje (Tabriz), Iran je osjetljiv na destabilizaciju s te strane. Pozivanje na (ponovno) uspostavljanje primirja – čitaj: statusa quo – “ne primjećujući” da je taj teritorijalni integritet Azerbejdžana narušen armenskom okupacijom, nosi vodu na armensku vodenicu. Iran i Armenija jedni drugima, svako na svoj način, predstavljaju prozor (ako ne vrata) ka spoljašnjem svijetu – toliko o “nepomirljivosti” krsta i polumjeseca na koju Pašinjan pokušava igrati.

Pomenuti Pašinjanov intervju jeste vrijedan gledanja. Doduše, intervjuer je mogao biti i malo čvršći u smislu da mu (Pašinjanu) ne progleda kroz prste baš svaku izgovorenu očiglednu laž. Konkretno mislim na njegovo stalno invociranje sopstvenog “prijedloga” za rješavanje krize i u istom dahu pozivanja na grupu Minsk. Novinar ga je MORAO suočiti s činjenicom da je njegov prijedlog grupa Minsk odbacila kao neprihvatljiv, da ne govorimo o Azerbejdžanu.

Naime, grand plan ovog “mirotvorca” bio je da (ostanimo na analogiji o SAO Krajina) uvede u pregovore “Martiće i Hadžiće”, i. e. vlastodršce Nagorno-Karabaha, kako bi im na mala vrata bio dat međunarodni legitimitet.

No, vratimo se Macronu, velikom reformatoru islama i njegovoj izjavi da je povratak (zapravo oslobođenje) Nagorno-Karabaha pod kontrolu Bakua neprihvatljivo. To je izjava koja ga stavlja u položaj (međunarodnog) kriminalca s obzirom na gore pomenute rezolucije Savjeta sigurnosti UN-a. Što se tiče “džihadista”, neko treba podsjetiti Emmanuela Macrona da je njegov najbolji pajtos, ratni zločinac Haftar u Libiji, objavio “džihad” protiv od UN-a priznate vlade Libije i Turske. Toliko o dosljednosti.

S 382 hiljade regularnih vojnika (o rezervnom sastavu da ne govorimo) i vrlo savremenom vojnom tehnologijom, u šta spadaju i bespilotne letjelice kupljene od Turske, koje su se već pokazale kao game changer na frontovima u Siriji i Libiji, Azerbejdžan nema nikakve potrebe za uvozom plaćenika, bili oni “džihadisti” ili ne. Teško da se isto može reći za Armeniju.

 

 

PROČITAJTE I...

Probosanske stranke se opredijelile da podrže nezavisnog kandidata za načelnika Jasmina Hušića, a onda je Konaković na Facebooku za Hušića napisao kako je bio “savjetnik Ade Mulalića, desne ruke zločinca Fikreta Abdića”.

Plan je borba protiv onoga što je francuski predsjednik nazvao “islamističkim separatizmom”, s dvostrukim ciljem iscjeljivanja društvenih podjela i borbe protiv nasilnog ekstremizma. Već takva postavka problema mora (bolno) dirnuti u živac svakog pobožnog muslimana s obzirom na to da implicira njihovu “neprosvijećenost” te izdvaja njihovu religiju kao jedinu koja je rasadnik nasilnog ekstremizma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!