“Joker” koji smo mi stvorili

Joker (2019), drama/krimić/triler, trajanje: 122 minute; režija: Todd Phillips: scenarij: Todd Phillips, Scott Silver; produkcija: Todd Phillips, Bradley Cooper, Emma Tillinger Koskoff; muzika: Hildur Guðnadóttir; direktor fotografije: Lawrence Sher; montaža: Jeff Groth; igraju: Joaquin Phoenix, Robert De Niro, Zazie Beetz...

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

Nakon osvajanja Zlatnog lava na festivalu u Veneciji i svjetske premijere u kinima širom svijeta, ostvarenje Joker Todda Phillipsa i dalje privlači veliku pažnju u javnosti filmskog svijeta i pokreće mnogobrojne polemike, od “prosječnog”, preko “nedorečenog” do “najboljeg” stripovskog filma svih vremena. Međutim, u ovom slučaju nije presudno je li ovo “najbolji” ili “najgori” film o jednom (anti)heroju, već to da je apsolutno drugačiji od svih koji su do sada snimljeni. I to iz više razloga, onih žanrovskih, prije svega, zatim tematskih, stilskih i, na koncu, idejnih.

Phillipsovo ostvarenje, režisera koji je do sada bio poznat po urnebesnim i uspješnim komedijama, kao što je saga Mamurluk, kreira sasvim novi dio biografije ovog čuvenog DC‑jevog antiheroja, zatim ju smješta u formu između realistične drame i psihološkog trilera, uz jaku povezanost s tradicijom američkog filma 70-ih i 80-ih godina, mahom nezavisnog, i s kultnim ostvarenjima kao što su Kralj komedije (1983), sadržajno, ili Taksista (1976), stilski, ali i: Paklena naranča (1971), Serpico (1973), Ulice zla (1973), Let iznad kukavičjeg gnijezda (1975), TV mreža (1976)… Istovremeno, Joker je do srži uzemljen u aktuelnu društveno‑političku stvarnost iako je radnja smještena u period ranih osamdesetih, u fikcionalni grad Gotham. Tu je i duboka analiza mentalnih bolesti, pljuvanje u lice vladajućoj klasi, posveta pušenju… i da, tu je Joaquin Phoenix, koji će dobiti Oskara.

“Što dobijete kada spojite mentalno bolesnog usamljenika s društvom koje ga je napustilo i koje ga tretira kao smeće? Dobijete ono što jebeno zaslužujete!”, kaže Joker, kojeg igra Joaquin Phoenix, tokom svog live gostovanja u late night televizijskom šou kod omiljenog Murrayja Franklina u glumačkoj interpretaciji Roberta De Nira. Ipak, ovaj dio narativa predstavlja samo konačni rezultat razvoja lika Arthura Flecka, koji od uličnog klauna i neostvarenog stand-up komičara postaje opasni serijski ubica, što zapravo odmah biva jasno s obzirom na to da ga se tada prvi put oslovi kao Jokera. Nastup kod Murrayja upravo je trenutak ostvarenja njegovog sna, ali i prelazak iz stvarnosti u fikciju, odnosno televizijski svijet, gdje čovjek današnjice jedino još istinski postoji. Ishod tog sna jeste brutalno ubistvo u live programu koji tek stvorenog nemilosrdnog ubicu vraća u stvarnost, na ulicu, ali sada sa sasvim drugačijom ulogom.

Jokerov narativ započinje upravo na ulici, gdje simpatični Arthur Fleck zarađuje za život kao klaun, a kojem grupa klinaca otme reklamni pano, s kojim je on prethodno vješto žonglirao u ritmu vesele muzike. Ipak, da kod ovog klauna nema ništa veselo, režiser nagovještava u sceni otvaranja u kojoj razigrani ulični klaun nanosi šminku ispred ogledala, te pokušava prstima nasilno razvući osmijeh, dok mu se u očima nakupljaju suze.

Nakon potjere za mladim nasilnicima, koja završi s pretučenim klaunom na zemlji i polomljenim panoom, fokus kamere vraća se na izmučeno lice Arthura Flecka, koji se sada glasno smije ispred afroameričke socijalne radnice, ali se ponovno u tom nasilnom, glasnom, nekontroliranom smijehu krije nešto bolno, tragično, jezovito. Naime, kako se kasnije saznaje, Fleck boluje od rijetkog psihološkog poremećaja zbog kojeg ima povremene napada smijeha, a koji se najčešće javljaju u stresnim situacijama.

Na kraju radnog dana, tokom kojeg koristi nekoliko različitih antipsihotika, vraća se kući svojoj psihički i mentalno bolesnoj majci, odvojenoj od vremena i prostora, a s kojom zatim gleda svoju omiljenu emisiju Live with Murray Franklin.

Krajnje depresivna i sumorna svakodnevica glavnog protagoniste, koju dodatno posivi Fleckov otkaz na poslu, dovodi radnju u metro, u kojem ovaj tek otpušteni klaun, u samoodbrani, ubije trojicu mladića u skupim odijelima. Uskoro se saznaje da su ubijeni bili uposlenici milijarderske korporacije “Wayne Enterprises”, koja nije baš omiljena u siromašnom Gothamu, što pokreće tihu pobunu među većinskom nižom klasom, a čiji zaštitni znak postaje upravo klaunovska maska. Fleckov bijedni i ponižavajući život nastavit će svoj neizbježni tok ka konačnom raskolu, te će on negdje na polovini filma saznati kako je navodno sin milijardera Thomasa Waynea, oca malenog Brucea, koji će nekad u budućnosti postati Batman. To otkriće pokrenut će niz novih događaja, kao što je Fleckovo saznanje da ga je usvojila mentalno oboljela narkomanka koja ga je zlostavljala u djetinjstvu, a koju naposlijetku uguši jastukom u bolničkom krevetu.

Uporedo će se odvijati simpatična ljubavna veza između Flecka i njegove komšinice iz zgrade Sophie (Zazie Beetz), do trenutka kada autori ne razotkriju da je njihova ljubav samo Fleckova imaginacija.

Upravo će ovo najaviti centralnu tačku Phillipsove ideosfere, koja razmatra odnos stvarnosti i fikcije, realnih mogućnosti i velikih očekivanja, istine i laži. Scena kada Fleck izgovori prethodno navedenu rečenicu u emisiji Murrayja Franklina, koji ga je pozvao samo kako bi ga ismijavao, te izvadi pištolj i prospe mozak svom televizijskom idolu jeste trenutak u kojem “mentalno bolesni usamljenik” napušta stvarnost i odriče se “društva koje ga je napustilo i koje ga tretira kao smeće”. U live programu, jedinom vidljivom prostoru, on postaje glas usamljenih i odbačenih, junak siromašnih i ponižavanih, on postaje Joker.

Brutalno ubistvo u TV programu koje postaje okidač za uličnu revoluciju i nasilne nerede ukazuje na nezaobilaznu ulogu televizije u kreiranju stvarnosti modernog doba te na tragu naslova TV mreža iz 1976. godine ukazuje na stanje medija u 21. stoljeću, čiji najtamniji satirični elementi više uopće ne izazivaju čuđenje. Kada Joker i definitivno preuzme ulogu vođe i svojevrsnog proroka razjarene društvene rulje, tako što se podigne na uništeno vozilo hitne pomoći i krvlju nacrta osmijeh na licu, režiser, umjesto reza, koristi postepeno zatamnjenje, što je svakako znak da je u sadržajnom, stilskom i idejnom smislu došlo do velike promjene.

Uskoro se ponovno pojavljuje Fleckovo lice u krupnom planu, ovaj put s mnogo jačim svjetlom i dominantnom bijelom bojom, za razliku od prethodno kreiranog tamnog ozračja i oskudne palete boja. U istom monotonom razgovoru s afroameričkom socijalnom radnicom, sada drugom, a koji je iz tamnog ureda zatrpanog papirima premješten u blještavu psihijatrijsku bolnicu, Fleck, odnosno Joker, prvi put smije se zbog šale, a ne zbog bolesti, što je svakako naznaka njegovog izlječenja. Međutim, ishod tog “izlječenja” nije rehabilitirani uzorni građanin već okorjeli ubica kojeg je više nemoguće promijeniti.

Upravo u sceni u psihijatrijskoj ustanovi, koja završi krvavim tragovima na podu hodnika, tj. očiglednim ubistvom socijalne radnice, Todd Phillips ukazuje na ključni trenutak filma, onaj u kojem otvara pitanje o mogućnosti imaginacije svega što je u prethodnih skoro dva sata prikazano. On s ovom jasno odvojenom scenom postavlja pitanje: Šta ako je Fleck stvorio Jokera u unutrašnjosti svog uma? Znakove i detalje koji ukazuju na ovakvu tačku tumačenja ovog naslova Phillips nudi u ne suviše skrivenom obliku, a jedan od najvažnijih ponuđen je u prvoj sceni razgovora sa socijalnom radnicom, unutar koje je ubačen kadar u kojem Fleck udara glavom o vrata unutar sobe u psihijatrijskoj ustanovi, sličnoj onoj na kraju filma. Taj kadar predstavlja informaciju o tome da je Fleck nekad bio u ludnici i da se ne želi više vratiti tamo. Međutim, šta ako Fleck nikad nije niti izašao iz ludnice? U sceni razgovora s prvom socijalnom radnicom moguće je primijetiti sat na kojem je 11 sati i deset minuta, jednako kao i na satu u “ubačenom” kadru, što svakako ukazuje na to da je za nesretnog Arthura Flecka vrijeme zaustavljeno negdje između bijelih bolničkih zidova.

S ovim poentiranjem na kraju, odnosno definitivnim sjedinjenjem stvarnosti i fikcije, režiser ukazuje na činjenicu da priča o Jokeru nije ništa drugo negoli namaštana fikcija, ali koja je, smještena u realističko okruženje, apsolutno poistovjećujuća sa stvarnošću koju živimo.

Za razliku od prethodnih filmova o ovom najpoznatijem antijunaku, naprimjer Batmana (1989), u kojem “nasmijanog” psihopatu igra Jack Nicholson, ili recimo ostvarenja Vitez tame (2008) s Heathom Ledgerom kao Jokerom, Phillipsov Joker iz 2019. godine jeste priča nastala iz stvarnosti u kojoj mentalno bolesnog usamljenika društvo pretvara u nepopravljivog serijskog ubicu, koji nastaje iz svih onih standardnih društvenih užasa u kojima svakodnevno pasivno ili aktivno učestvujemo, a kojeg, na koncu, stvaramo mi svojom nezasitom ovisnošću o stripovskim (anti)junacima, koji nakon projekcije i emitiranja napuštaju kina i televizijske ekrane i postaju prevladavajući stanovnici našeg svijeta.

 

Prethodni članak

Vječni rat

PROČITAJTE I...

Lars von Trier, Dogville; scenska adaptacija teksta: Christian Lollike; režija: Lajla Kaikčija; dramaturgija: Vedrana Božinović; scenografija i kostimografija: Sabina Trnka; saradnik za scenski pokret: Ena Kurtalić; muzika: Igor Kasapović; asistent režije: Džejna Avdić; igraju: Amra Kapidžić, Kemal Rizvanović, Ejla Bavčić, Sanela Pepeljak, Merima Lepić Redžepović, Ermin Sijamija, Aldin Omerović, Slaven Vidak, Mak Čengić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!