fbpx

JESMO LI SPREMNI DIJELITI USPJEH?

Vrijeme briljantnih individua, hodajućih instituta i enciklopedija, velikih projekata i fascinantnih naučnih uspjeha poteklih iz privatnih radnih soba dobrano je iza nas, i danas se trebamo prilagođavati novim društvenim prilikama i standardima djelovanja koje moramo ispoštovati želimo li uopće djelovati. A jedan je od tih standarda timski rad, bez kojeg je uspjeh i ostvariv, ali je kratkoročan. I? Gdje smo u tom timskom radu mi? Gdje je u toj vrsti kooperacije današnja generacija?

 

 

Piše: Elvir MUSIĆ

Kažu da je historija učiteljica života kojoj se trebamo obraćati kada želimo razumjeti neke, nama čudnovate, procese u svakodnevici koju živimo. Ne znam kakva je situacija s drugim narodima, i da li iz historije mogu izvlačiti saznanja pomoću kojih je moguće tumačiti aktuelna pomjeranja, ali sam nekako skoro siguran da je u slučaju stanovnika Bosne i Hercegovine historija ako ne učiteljica, a ono barem dobar asistent u razumijevanju problema s kojim se danas suočavamo.

Historija ovih prostora uči nas da su ovdašnji narodi skoro u svakom vremenu imali barem po nekoliko kvalitetnih individualaca, koji su bili u stanju raditi posao koji bi u normalnim uvjetima trebali raditi cijeli instituti, ali da su se većinom teško privikavali na nešto što danas zovemo timski rad.

Možda se za doba koje je iza nas i koje su proživjeli naši preci, odnosno naše pređašnje generacije, mogu i pronaći racionalni razlozi za takav odnos prema društvenom, naučnom i intelektualnom djelovanju. Dobro, vremena su bila takva da je za uspjeh trebalo mnogo više od čistog talenta ili kvalitetnog znanja. Mnogo šta bilo je bitnije od toga dvoga i mnogo preduvjeta je trebalo biti ispunjeno da bi nekom u ta doba bila pružena prilika da djeluje, piše i stvara u idealnim uvjetima.

Briljantni individualci u tim vremenima ulagali su maksimalan trud kako bi iza sebe ostavili nešto kvalitetno, kako bi ostavili trag u vremenu i budućim naraštajima pokazali kojim putem je neophodno ići žele li dobro svom narodu ili svojim narodima. Samo jedan briljantni individualac bio je dovoljan da se napiše enciklopedijski osvrt na književnost muslimanskih naroda na orijentalnim jezicima ili da se pokrene projekt stipendiranja siromašne djece iz ruralnih područja s većinskim srpskim stanovništvom. Dakle, samo jedan čovjek bio je dovoljan da promijeni jedan cjelokupan tok u važnim društvenim zbivanjima.

Zato danas imamo situaciju da više vjerujemo vođama nego institucijama i problem oličen u tome da svi želimo biti vođe, odnosno da se u svima nama skriva želja koja u ogromnom procentu nije realna. Vrijeme briljantnih individua, hodajućih instituta i enciklopedija, velikih projekata i fascinantnih naučnih uspjeha poteklih iz privatnih radnih soba dobrano je iza nas i danas se trebamo prilagođavati novim društvenim prilikama i standardima djelovanja koje moramo ispoštovati želimo li uopće djelovati. A jedan je od tih standarda timski rad, bez kojeg je uspjeh i ostvariv, ali je kratkoročan.

I? Gdje smo u tom timskom radu mi? Gdje je u toj vrsti kooperacije današnja generacija? Bilo je, naravno, kroz historiju vrlo kvalitetnih timova koji su iza sebe ostavili veličanstvena djela. Dobrih timova ima i danas, ali današnji, za razliku od pređašnjih, bivaju kvalitetni samo do prvog velikog uspjeha, a onda se među članovima tima javljaju sujete i nastojanja da se izdominira i prisvoji ostvareni uspjeh, poslije čega slijedi samo uništavanje, uništavanje i iščezavanje samog uspjeha. I značenja uspjeha zajedno s uspjehom. Javlja se individualističko otimanje timskog uspjeha neutemeljeno na realnom doprinosu samom uspjehu.

Analizirajući današnje timsko djelovanje, koje se usitnjava i dijeli na individue koje oko sebe okupljaju nove timove pri prvom neuspjehu da prisvoje uspjeh ili barem značajan dio uspjeha, nameću nam se pitanja: Jesmo li mi, uopće, u stanju s drugima podijeliti uspjeh? Jesmo li uspjeh s drugima spremni podijeliti bar onda kada bez tog dijeljenja uspjeha neće ni biti?

Da li smo spremni ostajati u timu koji gubi samo da bismo za neuspjeh okrivili druge? Svi bi, što bi se reklo, odmah u pjesme, a pjesama malo. Pogotovo onih koje žive i nadživljavaju svoje vrijeme. Jer, za takve je pjesme potreban ogroman uspjeh, koji je bez timskog rada nedokučiv. Neko bi timski rad mogao nazvati jedinstvom, ali i samo jedinstvo je na koncu tek dobar i kvalitetan timski rad.

PROČITAJTE I...

„Potkraj studija, možda 1960, otkrivam sasvim drugačiji ambijent i pejsaž na ušću Neretve. Odlazim veslajući trupicom ili vozom za Ploče. Boravim u Kominu ili Rogotinu, crtam od jutra do mraka, opčinjen fantastičnim krajolikom, širokom vodom, oblim valovitim brdima u daljini i plavim nebom. Septembar je, vrijeme sakupljanja plodova ljeta, lađe su pune grožđa, badnji i bačvi, stasite Neretvanke veslaju, nogama gnječe grožđe u badnjima, podignutim kotulama iznad koljena, a raskošno poprsje slobodno visi do pupka. To je za mene idealna inspiracija za Odiseja koji odlazi u avanturu gdje će možda sresti pretilu Kalipso“

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!