Jeribasma na kojoj je umjesto ljuljačke visio babo

"Dolje”, nastavio je, “ležala je mater mi, Amire. Mater moja, nako, k'o da spava. Jedna joj ruka pod glavom. Zaklalo je kerinje, moj Amire, zaklalo. Prevrnem je, odsjekli joj prst na kojem je od nane rahmetli prsten bio. I tako, moj dobri ahbabu, umotam ih u čiste plahte, proučim i uz amidžićevu pomoć ukopam pod kruškom”

Piše: Amir HASANOVIĆ

Nekad potpuno iznenada sretneš osobu koja ti u životu postane nešto posebno. Naprosto osjetiš da ti je to drug, da mu možeš povjeriti svoje tajne, svoje nedaće i probleme. Pritom su ratni drugovi nešto posebno.

Svog dobrog druga, iskrenog, poštenog i povučenog rahmetli Mirsada sreo sam prvi put na Olovu. Družili smo se i povjeravali jedan drugom. I uvijek jedan drugom, naravno, čuvali leđa.

Znao sam da je iz nekog sela iz okoline Zvornika, da je bio jedinac i da su mu roditelji poginuli prvog dana napada “arkanovaca” na njegov kraj. On je s amidžićem nekako prešao – prvo u Kalesiju, pa u Tuzlu. Nisam ga nikad mnogo zapitkivao o tome. Teška je to tema za razgovor. Sve do jedne prilike. Bit će to nakon zauzimanja Donje Brke.

Krenuli smo u čišćenje terena od preostalih četničkih grupica. Bilo je veoma rano. Još se magla dizala. Išli smo polahko. Negdje na periferiji sela komandir nas podijeli u desetine. Pođosmo svako na svoju stranu.

Šutke smo se kretali oprezno zastajkujući i osluškujući. Uzan seoski put, s kućama rijetko poredanim tik pored ceste.

Idući tako, osvrnem se, znam da je Mirsad bio iza mene. Gledam ga. Zastao okrenut ka jednoj kući. Polahko se vratim. Možda je nešto primijetio. Pitam ga šta je bilo.

Okrenuo se, pogledao u mene, a onda ponovo prema kući. Nedugo zatim podiže ruku i pokazujući mi prstom tiho reče: “Vidiš, ovako je izgledala moja kuća. Ista! A ispred nje ovakva kruška, samo je kod nas bila jeribasma, s velikom krošnjom. Vazda je pod njom bio hlad. Kao dijete sam se s komšijskom djecom za ljetnih vrućina pod njom igrao. To jutro, kad će upast četnici u selo, mati me rahmetli probudila rano. Obukao sam se, a babo rahmetli kaže: ‘Idi dolje, pripni junicu, dok dođeš, mati će kahvu zgotoviti. Pa kad doručkujemo, svest ćeš kravu.’ Do u Dolinu ima jedno šesto metara. Tek što sam sišao, nisam još bio ni kolac našao da svežem junicu, iz sela se oglasi pucnjava. Čuh neka vozila da idu gornjom cestom. Nabrzinu svežem junicu pa potrčim uzbrdo. U pola brda na mene naleti komšija. ‘Bježi, Mirsade, četnici!’ – ‘Imaju mi’, reko’, ‘babo i mama gore’. – ‘Ma bježi’, kaže, ‘pobiše sve!’ Mahinalno krenem za njim u potok. Bili smo tu do predvečer. Tek sunce hoće da zađe, krenemo na gornju cestu. U kanalu ubijen čovjek. Leži. Po cesti pobijena stoka. Potrčao sam prema kući. Na ulaznoj kapiji moj cuko. Ubijen i bačen u cvjetnjak.

Kada sam stigao pred kuću, na velikoj grani kruške, na mjestu gdje je nekad bila moja ljuljačka, visio je babo. Objesili ga kaišem od naše krave. Objesili, pa onda pucali u njega.”

Govorio je nevjerovatno mirno i staloženo, a ja sam ga gledao zabezeknuto s poluotvorenim ustima.

“Dolje”, nastavio je, “ležala je mater mi, Amire. Mater moja, nako, k’o da spava. Jedna joj ruka pod glavom. Zaklalo je kerinje, moj Amire, zaklalo.”

U meni u tom momentu neka nelagoda, muka neka u stomaku. On, miran, nastavlja.

“Prevrnem je, odsjekli joj prst na kojem je od nane rahmetli prsten bio. I tako, moj dobri ahbabu, umotam ih u čiste plahte, proučim i uz amidžićevu pomoć ukopam pod kruškom. Tu smo noć krenuli preko šume, a ujutro stigli u Kalesiju.”

I othuknu na kraju. “Jah”, kaže, “šta ćeš” i krenu.

Ja zaleđen, ne mogu se maknuti s mjesta. U glavi, u ušima, sve bubnja. Nekako se rastresem i krenem za njim.

Gledam mu u leđa. Razmišljam. Šta su ta bošnjačka pleća i duša u njima podnijela sa svoje dvadeset dvije godine?! Allahu, da si nam svima na pomoći.

Nikada Mirsad više nije vidio svoju kuću. Ni svoju krušku. Nije vidio ni mezare svoje majke i svog babe. Šehid naš, ako Bog da, Mirsad je 15. jula 1995. godine, nekoliko metara od mene, pao pogođen četničkim rafalom u pokušaju proboja koridora za Srebreničane. Dok smo ga previjali, stiskao je moju ruku i pokušavao mi nešto kazati. Nije uspio.

Podlegao je ranama 16. jula na odjelu intenzivne njege UKC Tuzla. Da ga Allah pod nekom džennetskom jeribasmom sastavi s njegovim najmilijim.

(Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” u nastavcima objavljuje njegova sjećanja na suborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao)

Sljedeći članak

GATKA O HARAMBAŠI

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 07.11.2019.

    Jogobalije bi bez trunke srama i na ovo rekle \”svi su krivi\” i \”sve strane su cinili zlocine.\” Jugobalija po nacionalnosti a po vjeroispovjesti titoslavac = prodana dusa!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!