Jedno hadžsko putovanje: Od “Odazivam ti se” do “Zvao bih te”

I ovo zemaljsko srce – Kjaba – sasvim očevidno usisava nečistu krv koja dolazi iz svih krajeva tijela i ispumpava čistu te je vraća u te najudaljenije krajeve. Hadžom očišćeni, hadžije se vraćaju poput čistog krvnog sadržaja u svoja mjesta kako bi svaki dio tijela ummeta bio što zdraviji. Kao i kod ljudske krvi, očišćenje nije dovoljno, krv treba sadržavati hranljivost, što bi u ovom slučaju vjerovatno predstavljali moral i bogobojaznost

 

Piše: Sead ŠEMSOVIĆ

Svojim malim korakom čovjek je uvijek stizao do željenog mjesta, bilo da je to njegovo željeno mjesto jedno od onih sa sakralnim ili s profanim vrijednostima. Kad bismo istražili koje je najželjenije mjesto za obilazak na svijetu jednog muslimana, zasigurno bi to bio Mesdžidul‑haram, centralna džamija islama u blagoslovljenom gradu Meki. To je najvredniji prostor na Zemljinoj površini. Prostor s kojeg su potekli svi drugi zemaljski prostori, brda od kojih su nastala sva druga brda i visoravni od kojih su nastale druge visoravni… Izvor od kojeg su nastali svi drugi izvori.

Do tog su mjesta balkanski muslimani: Bošnjaci, Albanci, Goranci, Romi i drugi, ove 2019. godine stizali preko Sarajeva, Beograda, Prištine i Tirane. Svi su željeli da se osvjedoče uhom, okom, rukom i nogom u stvarno postojanje takvog pramjesta. Neki bi rekli i zemaljskog arhiprostora.

Sami izrazi “put u Meku”, “put na hadž”, “hodočašće” i slično ne sadrže ime mjesta iz kojeg se dolazi i u koje se nakon obreda hadžija vraća. Ta su mjesta samim kretanjem “ka” i stizanjem “u” ovaj praprostor postala nebitna. Njihova je vrijednost apsolutno neznatna tokom prisustva ovdje. Kao da svi ti drugi prostori postoje samo kao mnogostruka slika ovog mjesta. Kao da je ovo sinteza, a da su sva druga mjesta i prostori tek analiza potrebna za spoznaju originala. Sasvim začudna stvar.

SVE JE TU

Ta će se šarolikost prostora reflektirati preko brojnih naroda i njihovih kultura koje se svakim momentom daju susresti oko same Kjabe, u mesdžidima, na ulicama grada… Svako je sa sobom ponio i svoju kulturalnu sliku u vidu konstitucije tijela, boje kože, specifičnosti izgleda lica, odjeće, obuće, nakita i običaja. U svemu tome, dani nošenja ihrama sve te razlike potiru i svode ih na minimum. Tada će se posebno izjednačiti brojne socijalne i društvene razlike. Upravo onako kakvim je najavljeno Veliko suđenje, koje će uslijediti nakon Kijametskog dana i Dana proživljenja. Tu su prisutni ministri, naučnici, sportisti, umjetnici, administracija, zanatlije i trgovci. Dok ih ne pitate čime se bave, nikako ne možete pogoditi. Tako sam klanjao pored Tarika, britanskog hemijskog naučnika pakistanskog porijekla, ima kćerku i ovo mu je prvi dolazak. Žali se na uvjete u hotelu i visoku cijenu aranžmana. Isto tako, neki drugi put, pored administrativnog radnika iz Gane, radi u kancelariji za uvoz i distribuciju vode.

U jednom takvom šarenilu uviđam da Bošnjaci, kao autohtoni evropski muslimani, imaju najsloženiji identitet, i nacionalni i vjerski i kulturni i politički; nemaju vlastitu kulturu islamskog odijevanja, već najčešće evropske principe odijevanja prilagođavamo šerijatskim propisima; cjelovito tretiraju islamske propise i jako se čuvaju sujevjerja i međureligijskih mješavina, za razliku od, naprimjer, indijskih muslimana, koji ponekad sklopljenih ruku mole.

Šarenilo nije prisutno tek u boji kože, obliku lica, konstituciji tijela ili u odjeći, već i u samom znanju o vjeri: na trećem spratu tavafa jedna žena drugoj pokazuje kako se uzima abdest; muškarci u ihramu i šivenim sandalama; djeca od dvije-tri godine u ihramima tavafe, čovjek otežanog kretanja zamjenjuje nekog…

Upečatljivi su svakako momenti kada glavni imam Harema zaplače tokom učenja Kur’ana u namazu, posebno, meščini, nad onim ajetima u kojima se prijeti ulemi koja podržava nepravednu vlast. A možda i nad kojim drugim.

Tako je naš prvi susret s Kjabom kao Bejtullahom, Allahovom, dž. š., kućom, veličanstven preplet emocije, informacije i znanja. Svuda se okolo čuje telbija: “Lebejke Allah lebejk” – “Odazivam Ti se, Allahu, odazivam se”. Snažan osjećaj božanske aktivne prisutnosti, žive slike spuštanja Adema, a. s., između Hadžerul-esveda (Crnog kamena) i Mekami-Ibrahima, Hadžerino trčanje između Safe i Merve, Ismailova, a. s., žeđ i glad, Ibrahimovo, a. s., iskušenje sa žrtvovanjem sina; Musa, a. s., na crvenoj kamili kako ulazi u Meku; slika istovremenog tavafa svih vjerovjesnika… Sve je tu. Kao da se hiljadugodišnje ljudsko iskustvo ovog zaštićenog grada kaleidoskopski ocrtava oko Kjabe.

Brojni gosti posežu da poljube ili tek dotaknu Crni kamen. Onako kako čovjekovo srce dobija električni impuls iz jedne svoje zagonetne tačke, tako i Kjaba ima tu svoju zagonetnu, dženetsku tačku. I kako čovjek ima tek jedno srce, tako i Zemlja ima tek jednu Kjabu. I isto tako i nebesa imaju svoje srce, svoj Bejtul-Ma’mur, svoju nebesku Kjabu koja se nalazi na sedmom nebu. Upravo zato i ovu svoju, zemaljsku Kjabu, tavafimo sedam puta, kako bismo svakim novim krugom, kao spiralom, prešli na naredno nebo i u konačnici tavafili nebesku Kjabu.

I ovo zemaljsko srce – Kjaba – sasvim očevidno usisava nečistu krv koja dolazi iz svih krajeva tijela i ispumpava čistu te je vraća u te najudaljenije krajeve. Hadžom očišćeni, hadžije se vraćaju poput čistog krvnog sadržaja u svoja mjesta kako bi svaki dio tijela ummeta bio što zdraviji. Kao i kod ljudske krvi, očišćenje nije dovoljno, krv treba sadržavati hranljivost, što bi u ovom slučaju vjerovatno predstavljali moral i bogobojaznost.

U sjećanju na majku Hadžeru, požrtvovanu suprugu Ibrahima, a. s., i majku Ismaila, a. s., krećemo se između Safe i Merve. Kao da trčimo zajedno s njom. Ona u pustinji sama, i mi u vlastitoj pustinji sami, ona žedna i zabrinuta, i mi žedni i zabrinuti, njoj ispod Ismailovih nogu poteče voda, te od sreće zaplaka, a okolo su muškarci, žene i djeca i dalje trčali nadajući se svojoj vodi.

Pored redovnih obaveza jasno propisanih pravilima o hadžu, raspoloživo vrijeme koristimo različito. Obavljamo dobrovoljne umre, uvijek imamo nekoga kome bi oprost od grijeha dobrodošao, dodatni namazi, zikrovi, dove… I naravno, obilazak mjesta i ljudi. Tu je najprije kuća u kojoj je Poslanik, a. s., rođen, pećina Hira, mjesto početka objave, pećina Sevr, nadnaravni spas Poslaniku i njegovom prijatelju Ebu Bekru dok od Mekelija bježe za Medinu, i, u konačnici, mezar hazreti Hatidže, prve Poslanikove supruge i prvog Poslanikovog učenika, sljedbenika i bezuvjetne podrške.

Beduinsko slijeđenje Poslanika sasvim je formalizirano. Hroničan strah da bi se opet mogli vratiti idolopoklonstvu sliči onoj priči kada je čovjek bježao od kiše i upao u potok.

NITI JEDAN TRAGALAC SE NE SMIJE OSJETITI USAMLJENIM

Poslanikovom mubarek imenu, doduše kao i svim božanskim imenima osim Njegovog vlastitog imena Allah, nije dat prostor u Časnom Haremu, a nekamoli da se kakva ličnost smije dozivati i tražiti zagovor ili bilo kakva pomoć, što je, zapravo, sasvim izvan islamske prakse. U jednom ću gradskom mesdžidu posegnuti za Mushafom, što nije moja uobičajena praksa, jer mi je draže nositi svoj Mushaf, kad u njemu neka knjižica k’o tri prsta široka i k’o četiri visoka, jedva tridesetak strana. Na koricama samo rozetna, a na prvoj stranici lijepim pismom napisano: “Istimdad – Li hadreti Zejni-l-abidine, hafidil Murteda, radijallahu anhuma”, bez imena izdavača i bez mjesta izdanja. Radi se o stihovanoj dovi Poslanikovog praunuka Zejni-l-abidina u kojoj, uz Poslanika i njegov Ehli-bejt, u skoro cijelom tekstu zaziva duhovnjake visokog ranga svog vremena da mu budu zagovornici kod Allaha, dž. š., a radi upotpunjenja vlastite spoznaje. U bošnjačkoj je kulturi ovaj tekst poznat još od vremena dolaska islama, a prvi prijevod, koliko je meni poznato, sačinio je znameniti bosanski šejh, a tadašnji imam džamije Esme sultanije u Jajcu Mustafa ef. Čolić još sedamdesetih godina 20. stoljeća. U njegovom prijevodu Istimdad počinje riječima:

“(Ej) O Allahovi robovi, sretni svi erenleri

Pomoz’te nas u nedaći, sa Allahovom svemoći

Budite nam pomoćnici, Allahovi štićenici

Moguće je da će Allah darovat nam Svoj fadlullah!

 

Miljenici Allahovi, erenleri svi njegovi

Pomoz’te nas sa pomoći, sa Allahovom svemoći

 

O kutubi i učleri, jedileri i krkleri,

I ostali svi sejidi, i svi drugi zul-imdadi,

Budite nam branitelji, Allahovi pazitelji

Vaš šefa’at nama treba, od ezela do ebeda

 

Miljenici Allahovi, erenleri svi njegovi

Pomoz’te nas sa pomoći, sa Allahovom svemoći.”

 

Pored očiglednog iznenađenja da beduinska svijest nije, hvala Bogu, doprla do svih pora ummeta, nego da i dalje postoje muslimani koji tragaju za cjelovitim vjerovanjem, svakako da se javila ideja da je pronalazak ove knjižice neki znak: da se niti jedan tragalac ne smije osjetiti usamljenim. Odmah je tu negdje i čisto bibliofilska misao: možda je i to znak, da li uzeti knjižicu! Prevagnuo je šerijat. Uslikah naslovnicu da za koji dan mogu biti siguran da se događaj zaista dogodio i, naravno, sve vratih kako je bilo.

Boravak u ihramu na Arefatu temeljni je dio hadža. Sam boravak zove se “stajanje na Arefatu”. Pustinjska visoravan nosi ime u čijem je korijenu pojam “spoznaja”, a na njoj se nalazi brežuljak Džebelur-rahme, Brdo milosti, na kojem su se, nakon izlaska iz Dženneta, susreli naši praotac i pramajka, Adem i Hava. Bez Arefata nema hadža, baš kao što bez spoznaje nema insana ili mu’mina. Na tom stajanju kao da su prisutna sva prethodna stajanja. Kao da tog dana na tom mjestu ne stoje samo ovogodišnje hadžije već kao da stoje svi oni koji su ikad upotpunili svoju spoznaju. Bili na formalnom hadžu ili ne bili. Kao da svi zajedno, svi pejgamberi, svi nebiji, svi kutbovi, svi učleri, svi jedileri i svi krkleri i svi drugi dobri Božiji robovi zajedno stoje i veličaju Onoga radi koga su došli. Beskrajni prostor napunjen je dušama koje Njega Veličanstvenog veličaju, slave i mole. Utom će i kiša. Jaka, kao da nismo u pustinji.

I obred koji će uslijediti nakon Arefata izravna je veza s Ibrahimom, a. s. – bacanje kamenčića na džemreta. Kamenčiće sakupljamo na Muzdelifi, ravnici podno Arefata, a prije Mine, na kojoj provedemo noć pod vedrim nebom. Doslovno, nekoliko miliona ljudi u jednoj noći spava na otvorenom. Još uvijek u ihramima i pod strogim principima ponašanja, koji su posebno strogi prema muškarcima.

Kamenčiće prvog dana Kurban-bajrama bacamo samo na veliko džemre, koje je posljednje od ukupno tri. Džemerati, ili džemreta, kako je to sebi bosanski čovjek prilagodio, simboliziraju šejtana, otvorenog čovjekovog neprijatelja, koji nikad ne odustaje od svog posla da čovjeka odvraća od onoga što je za njega samog korisno. Tako je i Ibrahima, a. s, šejtan uvjeravao da mu se nije u snu obratio Bog i naredio da treba žrtvovati Ismaila, a. s., već da je to bio sotona. Ibrahim upravo na prostoru Mine, vodeći sina prema mjestu žrtvovanja, kamenčićima gađa šejtane kako mu ne bi pokvarili iskren nijet u robovanju Bogu.

Primjetna je srdžba u zamasima hadžija, naročito drugog i trećeg dana Bajrama, kada se bacaju kamenčići na sva tri džemreta, i naročito tokom bacanja na posljednje, najveće džemre, koje simbolizira i najvećeg šejtana – čovjekovu neislamiziranu pamet.

Kamenčića se po džemretu baca po sedam, kao što je sedam čuvenih kur’anskih ajeta ili sedam stepeni značenja svakog ajeta ili sedam stepeni razvoja duše. Svaki je put broj sedam lijek za neku čovjekovu nepotpunost. Vidljiva je snažna čovječija volja da tog šejtana zaista ubije, oslabi ili makar omete u njegovu poslu. Svima je jasno da taj snažni zamah rukom ima tek vanjski, formalan zadatak, dok onaj stvarni podrazumijeva promjenu osobina, što je, svakako, mnogo zahtjevnije i svakako skuplje od odlaska na hadž.

MEDINA JE BESKRAJNA TUGA SVAKOG HADŽIJE

Prvog dana Kurban-bajrama, nakon skidanja ihrama, hadžija obavlja hadžski tavaf i saj. Često pored nas prolaze ljudi s različitim knjižicama, kopijama dova ili, u skladu s vremenom, mobitelom, iz kojih uče ajete, salavate, dove ili zikrove. Znalci duhovnog puta često preporučuju da čovjek treba učiti ono što mu dođe u svijet u tom momentu dok tavafi ili obavlja saj. Tako se ovog puta sasvim jasno mogla čuti ilahija Zvao bih te, Gospodaru, ali ne onaj estradom osakaćeni tekst nego onaj potpuni:

 

“Zvao bih te, Gospodaru!

 

Sa stijenama, s planinama,

zvao bih Te, Gospodaru.

Sa pticama u svitanja

zvao bih Te, Gospodaru.

Na dnu vode sa ribama,

u pustinji s gazelama,

s poludjelim uzdasima

zvao bih Te, Gospodaru.

Sa Isaom gor’ na nebu,

sa Musaom na Sinaju,

sa štapom u rukama mu

zvao bih Te, Gospodaru.

Sa Ejjubom na mukama,

sa Jakubom u suzama,

s Muhammedom miljenikom

zvao bih te, Gospodaru.

Hvale, slave On je vrijedan,

sa značenjem On je Jedan.

Allah, Allah, zikir stalan.

Zvao bih Te, Gospodaru.

Dunjaluk sam sagledao,

prazne priče napustio.

I bosonog bih hodio –

zvao bih Te, Gospodaru.

Junus uči svim riječima,

s grmušama, bulbulima,

s Allahovim robovima.

Zvao bih Te, Gospodaru.”

 

Uz uobičajenu telbiju “Lebejke Allah lebejk” – “Odazivam Ti se, Allahu, odazivam se”, ova se Ašik Junuzova ilahija savršeno stapala, kao da je i nastala u nekoj sličnoj prilici.

Medina je beskrajna tuga svakog hadžije. U ovaj se grad dolazi s nestrpljenjem, a odlazi s tugom. Iako je jasno rečeno: “Ko me posjeti nakon mog preseljenja, kao da me posjetio za života”, taj iskaz govori tek o vrijednosti posjete Poslanikovom mesdžidu i njegovom turbetu. Ta se vrijednost vaga nakon preseljenja, zajedno s drugim djelima. Tužno oko posmatrača nije zadovoljno onim što će se nekada mjeriti. Živom je oku potrebno živo piće. Takvo će oko odapinjati poglede koji će se ispijeni zaustavljati na crnom zastoru iza zlatnih rešetaka. Ta crna boja zastora kao da usisa upućeni pogled i usmjeri ga negdje. Usmjeri ga onome kome je i bio namijenjen, koji je zaista tu, zaista prisutan, koji zaista odgovara na selam i koji se zaista raduje posjeti.

Na prvom akšamu sjetih se da svaki događaj iz Poslanikovog života ima određeno značenje za čovjekov postupak islamiziranja, jer “ummet je jedno tijelo”, pa kako je tekao postupak oformljivanja ummeta, tako teče i postupak čovjekove islamizacije, insanizacije, teslimizacije i abdizacije. Sjetih se da je tako i Hidžra prelazak zikra i vjere iz srca u mozak, dok ne ojača i sasvim potčini mozak, kako bi tako, osnažena, vratila se snažna vjera u srce i zahvatila cijelo biće. Baš kako je i Pejgamber sa svojim džematom prelazio ovaj put.

Prostor originalne Poslanikove džamije zastrt je drugačijim tepihom i zove se Revda, jedna od džennetskih bašči na zemlji. Tu Poslanikovi musafiri žele nabrati što više džennetskih voćki. Zaustavljaju se i klanjaju. Onako kako je nafila u Meki stotinu hiljada puta vrednija nego na nekom drugom mjestu u svijetu, tako je ova nafila u Poslanikovoj džamiji toliko puta tužnija.

Mezarje Dženetul-bekija, koje se nalazi uz samu Poslanikovu džamiju, čuva brojne duše. Od dojilje Halime, hazreti Fatime i njenog sina Hasana, hazreti Aiše, Ebu Hurejre i brojnih drugih ashaba i Poslanikovih supruga. Doticaj s njima jeste susret s Poslanikovim saputnicima, ljudima koji su Allaha voljeli i Poslanika slijedili. Svako rađanje novog dana u Medini jeste stvaranje novog svijeta. Ovo je mjesto spasa, sjedište upravitelja i zemaljske izvršne vlasti. Tu se žedne duše napajaju nakon podrobnog čišćenja provedenog u Meki. Jedan dio hadžija najprije posjeti Medinu, pa tek potom obavlja hadž, što njima samim predstavlja svojevrsnu pripremu za susret s Kjabom. Stoga je napajanje prije čišćenja ili čišćenje prije napajanja više stvar ukusa. Blagodat prisustvovanja nezamjenjiva je.

Svaki dolazak na ova mjesta predstavlja jednu od najvećih radosti, kao što svaki odlazak s ovih mjesta predstavlja jednu od najvećih žalosti. Tuga se refrenično javlja svaki put kada se hadžije pripremaju za polazak. Svake se godine iznova proživljava, kako one prve, tako i svake naredne. Sve do ponovnog susreta.

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!