Jednako kao za svoje djelo, zaslužio je nagradu i za svoj život

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

 

PIŠE: Prof. dr. Almir Bašović, predsjednik žirija za dodjelu nagrade “25.novembar”

Na zasjedanju održanom 15. novembra 2019. godine žiri za dodjelu nagrade “25. novembar” jednoglasno je odlučio da se Nagrada za životno djelo iz oblasti književnosti dodijeli akademiku prof. dr. Tvrtku Kulenoviću (Šabac, 1935 – Sarajevo, 2019).

Tvrtko Kulenović pisao je romane, putopise, pripovijetke, radiodrame i iza sebe ostavio mnogobrojne knjige: Odanost jugu, Putovanje, Pejsaži zrelog doba, Karavan, Kasino, Mehanika fluida, Čovekova porodica, Istorija bolesti, Jesenja violina, Majka voda, Trag crne žuči, Glasovi: radiodrame… Također, Kulenović je pisao književnu kritiku, teorijske knjige i knjige eseja o književnosti i slikarstvu: Indija i umjetnost, Čakra – Istok Zapadu danas, Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog teatra, Lektira, Umetnost i komunikacija, Pozorište Azije, Lektira II, Galerije, Lektira III i Rezime.

Dakle, s popriličnom sigurnošću možemo ustvrditi da su i u kulturama puno većim od naše rijetki autori iza kojih je ostalo tako obimno i tako značajno djelo kao što je to slučaj s djelom Tvrtka Kulenovića, a svi oni koji su ovog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pisca poznavali mogu posvjedočiti da je on jednako kao za svoje djelo zaslužio nagradu i za svoj život. Taj život značajno su obilježile strasti prema knjigama i pozorištu. Kulenović je prvo radio kao bibliotekar u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci, a zatim kao dramaturg Narodnog pozorišta u Sarajevu, gdje će kasnije biti i direktor.

O važnosti Tvrtka Kulenovića za našu kulturu svjedoče i mnogobrojne nagrade koje je ovaj autor dobio za svoj rad. Tako je 1975. godine on nagrađen Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva, zatim 1983. godine dobija Nagradu Udruženja književnika BiH, 1989. godine Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH, Nagradu Društva pisaca BiH dobio je 1994, nagradu Fonda Otvoreno društvo za najbolji roman 2000. godine, a 2006. godine Internacionalni teatarski festival MESS Sarajevo dodjeljuje mu Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra. Kulenovićeva radiodrama Smrt na fotografiji proglašena je za najbolji radiodramski tekst Jugoslavije na Festivalu radija u Ohridu 1989. godine i iste godine predstavljala je tadašnju Jugoslaviju na festivalu “Prix Futura” u Berlinu. Na samom početku opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu Kulenović je s filmskim režiserom Harisom Prolićem kao scenarista napravio film Smrt u Sarajevu, koji je na festivalu dokumentarnog filma “Joris Ivens” u Amsterdamu dobio treću nagradu publike.

Tvrtko Kulenović predavao je na sarajevskom Filozofskom fakultetu i na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Kao stipendista Fulbrightove fondacije, u dva navrata, prvo 1981, a zatim i 1987. godine, predavao je u SAD-u (Rutgers University, University of Florida). Od 1996. do 1999. godine bio je angažiran kao gostujući profesor na projektu Psihijatrija, genocid i svjedočenje na University of Illinois, Chicago. Gdje god da je predavao, Kulenović je bio omiljeni profesor kojeg su studenti izuzetno cijenili.

Za naše doba Tvrtko Kulenović bio je nesvakidašnje obrazovan čovjek, a znanje koje je prenosio svojim studentima skupljao je širom svijeta. Tako je, naprimjer, od 1965. do 1967. godine boravio na Osmania University u Hyderabadu (Indija), gdje je studirao klasičnu indijsku i azijsku estetiku te klasični azijski teatar, a godine 1971. na Teatarskom institutu u Rimu izučavao je vrstu pozorišne komedije commedia dell̕arte i njenu vezu s azijskim pozorištem. Kao predavač i profesor, Kulenović je u našem akademskom svijetu među prvima predavao nove pristupe književnosti, među prvima je svojim studentima objašnjavao šta je to, naprimjer, strukturalizam ili šta je to teorija recepcije, ali je pritom bio jedan od onih rijetkih profesora i naučnika koji su se uspjeli uzdići do jednostavnosti. O tom Kulenovićevom idealu i njegovoj želji da i najkompliciranije teorije objasni što jasnijim jezikom jasno svjedoči početak njegove vrijedne knjige Umetnost i komunikacija, u kojem on kaže da žali što ta knjiga ne može biti napisana u maniru pikarskog romana.

Jednako kao što je volio knjige, Tvrtko Kulenović volio je i putovanja, pa je logično da u njegovom opusu putopisi zauzimaju važno mjesto. U svom romanu Jesenja violina on piše da se vrijednost putovanja ogleda u povećanju intenziteta života. Zato u Kulenovićevim putopisima ne nalazimo pogled putnika koji bi sebi potčinjavao sve što vidi, on nije putopisac koji će sve fenomene na koje nailazi tretirati kao da su odavno mrtvi i konzervirani. Ti Kulenovićevi visokokultivirani putopisi, u kojima do izražaja dolazi ne samo njegovo poznavanje književnosti već i njegovo veliko poznavanje evropskog slikarstva, svjedoče o autorovoj otvorenosti ka drugom i drugačijem. O Kulenovićevim knjigama Mirjana Miočinović napisala je da sve one, bez obzira na žanr, podjednako nose tragove Tvrtkove duše i da su sve “te knjige na neki način putopisi po prostranom svetu duha, i sve su one napisane u slavu komuniciranja među ljudima, u slavu različitosti i zajedništva, u isto vreme”.

Moglo bi se reći da upravo zbog toga romane Tvrtka Kulenovića bitno određuje tema rata kao fenomena mogućeg isključivo zbog nedostatka komunikacije među ljudima, rata kao stanja u kojem se briše zajedništvo, a naglašavaju razlike među ljudima. Jer, u svakom od Kulenovićevih romana ratna priča čini barem jedan od sižejnih tokova. Roman Kasino bavi se Drugim svjetskim ratom, a Čovekova porodica Španskim građanskim ratom, za koji je Kulenović na jednom mjestu napisao da je to “hram u vremenu”. To njegovo bavljenje ratom kao temom sada nam može izgledati kao neka čudna igra sudbine, kao da su prvi Kulenovićevi romani bili velika priprema za rat koji će autor od 1992. do 1995. godine doživjeti i osjetiti na svojoj vlastitoj koži.

Zato valjda Kulenovićev roman Istorija bolesti, pisan u vrijeme opsade Sarajeva, dakle pisan kao neposredna reakcija na ono što se autoru i njegovim sugrađanima upravo događa, predstavlja jedan od najvažnijih umjetničkih dokumenata o onome što su Sarajevo i Bosna i Hercegovina doživjeli na kraju nesretnog 20. stoljeća. A posljednji Kulenovićev roman, Jesenja violina, svjedoči o autorovoj potrebi za stalnim preispitivanjem, o njegovom kontinuitetu bavljenja temom rata, ali istovremeno i o njegovoj potrebi da s vremenske distance ispituje svoje romane Kasino, Čovekova porodica i Istorija bolesti. Drugo lice jednine u kojem je ispripovijedan ovaj roman kao da upozorava i na to da se u njemu s vremenske distance propituju ranija pripovjedačeva uvjerenja, ali to istovremeno svjedoči i o Kulenovićevom nepristajanju na sigurno znanje u vremenu koje nema konsenzus oko temeljnih pitanja.

Zato bi se najvažniji problemi koji određuju romane Tvrtka Kulenovića mogli smatrati svojevrsnom potragom za cjelovitošću u vremenu raspada. Te romane bitno određuje njihova tematska rascjepkanost, zatim činjenica da su gotovo svi vanjski događaji premješteni iz svijeta u pripovjedačevu svijest, tako da se ti romani grade kao lično sjećanje, dakle kao subjektivni, psihološki fenomeni, a čitava radnja jeste psihička radnja onoga ko nam roman pripovijeda. Na jednom mjestu Tvrtko Kulenović kaže da priča kao kontinuitet u vremenu, horizontalna linija iz tradicionalne književnosti ne može danas reprezentovati punoću svijeta. To, dodaje Kulenović, ne znači da se priče treba odreći, već da treba ispreplesti mnoštvo priča ili pretvoriti priču u temu, što zapravo znači esejizirati roman. Esej je forma koja svjedoči o pokušajima na samom sebi, a upravo ti pokušaji na sebi, zajedno s taktom i ukusom, kao onim što György Lukács povezuje s običnom životnom sferom, a što u romanu dobija konstitutivno značenje, jesu zalog za cjelovitost u romanima Tvrtka Kulenovića.

Jedan od termina koji Tvrtko Kulenović navodi kao važan za razumijevanje svoje književnosti jeste estetika nagovještaja, a on taj pojam preuzima od Malarmea i indijskih estetičara. Tretiranjem rata kao teme, Kulenović u svojim romanima kao da nagovještava mogućnosti pomoću kojih roman kao forma može opstati, odričući se pritom zahtjeva za velikim pričama. Naime, u svim ovim Kulenovićevim romanima nagovještaj bavljenja ratom kao važnim historijskim događajem rastoči se u čitavoj mreži eseja, u zamršenom spletu odnosa između različitih tematskih cjelina. Za Kulenovića je rat zapravo samo okvir unutar kojeg se on bavi čovjekom i porodicom, a to su dva vrijednosna centra u književnosti otkako ona postoji.

U romanu Čovekova porodica Kulenović piše: Sila koju obično zovemo istorijom, nad čovekom, nad njegovom glavom, nad njegovim građevinama, koje bi trebale da budu njegov produžetak, u ludom huku i često s grotesknim vicevima, prevozi i menja religije, stavove i ideje, menjajući zajedno s njima lice tog istog čoveka i tih njegovih građevina. Upravo pred ratom kao historijskim događajem u romanima Tvrtka Kulenovića do izražaja dolazi ono što je Mihail Bahtin naveo kao učinak neskrivenog autobiografskog i memoarskog elementa koji dovodi do premještanja centra umjetničke orijentacije. To autora i njegove čitaoce, s jedne, i svijet koji autor slika, s druge strane, čini suvremenicima, mogućim poznanicima i prijateljima, a njihove odnose čini familijarnim.

Sasvim je sigurno da nešto od te “familijarnosti” možemo prepoznati u gotovo svim knjigama Tvrtka Kulenovića, jer to su knjige u kojima i autorovo obrazovanje i autorov talenat jesu u funkciji potrage za zajedničkim vrijednosnim centrom. U romanima koji se bave ratom vrijednost za Tvrtka Kulenovića najčešće jeste vrijednost čovjeka koji i u graničnoj situaciji rata sačuva smisao za samu vrijednost. Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe, kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Sve džamije tretirane u ovom protokolu, kaže Džafer Alić, imale su obredoslovnu funkciju i takve će i ostati. “Kada je riječ o Opijačevoj tekiji, tu imamo određene planove koji podrazumijevaju da ona bude kuća nauke i izučavanja, s posebnim akcentom na izučavanje tradicije ovdašnjih muslimana. Postoji inicijativa Medžlisa IZ Mostar i Muftijstva mostarskog o osnivanju instituta u okviru Islamske zajednice BiH koji bi izučavao islamsku tradiciju muslimana Hercegovine”

“Svojim istraživanjima na bezbroj argumenata i bezbroj konstatacija i analiza Ibrahim Pašić suvereno pokazuje da su stećak i nišan organski srasli, da među njima postoji veza i da su oni simboli koji kazuju na koji način se etnos u Bosni i Hercegovini, prije svega bošnjački matični narod, razvija, koje porijeklo ima i šta sve to znači u širem historijskom smislu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!