fbpx

Jaled, duša Kaira

Njegova je misija sveta među susjedima. Zemlja faraona najveći je potrošač hljeba na svijetu i glavni uvoznik brašna. Njeni su stanovnici uspostavili prisnu, gotovo religioznu vezu hljebom. Godine 2011. godine, kada su na Tahriru izbili protesti, hrana je bila jedan od zahtjeva, zajedno sa slobodom i socijalnom pravdom.

 

 

Jaledovi dani broje se u stotinama okretaja pedala. Od prvih traka sunca u zoru do njegovog zalaska, iz dana u dan, njegove noge voze razigrani bicikl po prašnjavim ulicama predgrađa Kaira. Dvanaest sati kretanja po pozornici sastavljenoj od automobila, uličnih štandova, običnih prolaznika u ekstremnoj vježbi ravnoteže čiji je krajnji cilj dostaviti na desetine komada hljeba onima koji ga očekuju.

“Počeo sam raditi prije pet i po godina. Malo-pomalo učim”, kaže 24‑godišnji Jaled u brzoj pauzi posla, iskorištavajući vrijeme tokom kojeg njegovi saradnici utovaruju robu. Ploča dugačka 2,5 metra na kojoj je oko 30 kilograma hljeba čeka distribuciju.

Kad mu vlasnik pekare povjeri sljedeći zadatak, Jaled uvijek nastavi s istim ritualom. Sjedne na bicikl, otrcan komad tkanine stavlja na glavu i tada počinje utrka. Boreći se da izbjegne pad, nestaje na kraju ulice među gomilom koja ide putem do obližnje ulične tržnice.

“Procjenjujem da dnevno napravim 45 krugova. U nekim slučajevima treba prijeći nekoliko kilometara. Većina kupaca ulični su prodavači”, kaže Jaled, koji predstavlja novu generaciju dostavljača na biciklima u Kairu. U haotičnim arterijama divovskog grada s 20 miliona duša, trgovci hljebom bitan su dio pejzaža koji desetljećima ispunjavaju zadatak ugađanja apetitima stanovnika Kaira.

Zbog svoje brzine i učinkovitosti, dobili su nadimak “piloti”, što je titula koju su naslijedili trgovci brzom hranom na modernim mobilnim aplikacijama. “To je težak posao. Često me na kraju dana bole leđa, ali morate izdržati”, kaže Jaled. Precizno izračunava brojke. “Dnevno isporučujem između 11.000 i 12.000 komada hljeba”, ponosno kaže.

Njegova je misija sveta među susjedima. Zemlja faraona najveći je potrošač hljeba na svijetu i glavni uvoznik brašna. Njeni su stanovnici uspostavili prisnu, gotovo religioznu vezu hljebom. Godine 2011. godine, kada su na Tahriru izbili protesti, hrana je bila jedan od zahtjeva, zajedno sa slobodom i socijalnom pravdom.

Tri godine ranije Hosni Mubarak rješavao je krizu subvencioniranog hljeba koristeći vojnu pekarsku mrežu, a desetljećima je šverc brašna bio unosan posao.

Iako je njegova zadaća važna i loše urađen posao odmah izaziva buru narodnog negodovanja, Jaledova dnevna plaća ne prelazi 70 egipatskih funti, što je oko 3,9 eura. “Bicikl je iz pekare. Vidite koliko je star. To je model iz vremena Gamala Abdelnasera, proizveden prije više od 60 godina”, kaže on. “Kad se pokvari, to sam popravim”, dodaje on na putu do svog sljedećeg klijenta.

Um Ali prodaje hljeb koji mu je donio Jaled. Stalak na kojem je izložen sastoji se od niza kutija i kišobrana koji ga štite od sunca. Stoji na rubu ulice prepune vozila. “Donosi mi hljeb i prodajem ga. Ima malo zarade. Jaled je dobar dečko. Nikad nisam imao problema s njim”, kaže ta 75-godišnjakinja.

Najveći izazov, priznaje dvadesetogodišnji Jaled, jeste doći do njenog skromnog štanda bez problema. “Teško se kretati među automobilima. Vozači nas ne poštuju. Ne puštaju nas s robom. Postoje ljudi koji ne cijene ono što radimo”, govori. “Jednom sam doživio ozbiljan pad. Slomio sam ruku i najgore je što sam morao prestati raditi a da nisam naplatio ništa i morao sam sam platiti lijekove.”

U zemlji sa 100 miliona stanovnika, u kojoj siromaštvo i socijalna nejednakost neumoljivo rastu, Jaled se smatra sretnim. “To je posao koji mi je blizu doma. A osim toga, nisam imao druge mogućnosti”, odgovara na pitanje o svom izboru posla. Njegova je najbolja utjeha donijeti zalogaj “života” svojim utučenim zemljacima, jer “aish” je na egipatskom narječju riječ za život i hljeb.

PROČITAJTE I...

Kad je rulja zatražila ime, stariji brat je lagao rekavši da je "Raju",  uobičajeno hinduističko ime. Ali mlađi brat je popustio i rekao istinu. Zatim, "tražili su da mi otkopčaju gaće", prisjetio se Nizamuddin. Provjera da li su muškarci obrezani postala je zaštitni znak hinduističkih mafijaša koji žele identificirati muslimane prije nego što ih napadnu. Nizamuddin je odbio, ali bilo je prekasno.

“Bacanje para”, “ko će ih napuniti”, “bespotrebno” – mali su asortiman “argumenata” kojima se opozicija gađala kada su građene bolnice u Turskoj. Sada su te bolnice volšebno postale “prepreka” u borbi protiv pandemije. Mozak staje pred takvom “argumentacijom”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!