IZMEĐU SAHADŽIJSKE RADNJE I TAMBURAŠKOG ORKESTRA

Članovi tamburaškog orkestra “Tambure sa Une” iza sebe imaju i jedan snimljen album. Rasim Sijamhodžić autor je muzike za većinu pjesama, te vokal na numerama Tajna i Krupski bekrija. Ostale su zajedničko djelo više njih. Rasim je svirao i Džemalu Bijediću

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Postoje zanati čije proizvode i usluge ljudi stalno trebaju. Sahadžijski zanat jedan je od takvih jer dobro znana narodna mudrost kazuje: “Dok je ljudi, mjerit će se i vrijeme.” Međutim, ubrzani napredak u izradi satova sve se više nameće kao preveliki izazov mnogim sahadžijama, budući da je danas mnoge satove gotovo nemoguće popraviti. Stoga je i budućnost ovog zanata više nego neizvjesna jer se zarada zanatlije svela na mjeru koja ne garantira pristojan život od rada vlastitih ruku.

Rasim Sijamhodžić iz Bosanske Krupe cijeli je radni vijek vezan za sahadžijsku radnju. On je među svojim sugrađanima poznat i kao strastveni muzičar, jer od najranijeg djetinjstva svira tamburu. Rasimu je teško reći koja od te dvije stvari mu više znače u životu. I posao sahadžije i ulogu muzičara u tamburaškom orkestru doživljava kao dvije velike “strasti” kojima je u potpunosti posvećen gotovo cijeli život.

VIŠE OD POLA STOLJEĆA SAHADŽIJSKOG RADA

Dućan Rasima Sijamhodžića svakodnevno je meta prolaznika. Neko navraća poslom radi popravke sata, a neko i čisto radi razgovora, jer Rasim je zanimljiv sagovornik. U poređenju s prijeratnim periodom i nekoliko godina nakon rata, Rasim kaže da je danas sve manje onih koji popravljaju satove. Jer, nakon mehaničkih satova, došli su električni, pa digitalni, pa kvarcni satovi, tako da sada skoro svaki sat, osim što pokazuje vrijeme i datum, posjeduje alarm i štopericu, ima vaktiju, ezan i niz drugih pojedinosti. Sve manja potražnja za popravljanjem satova rezultat je kako zamjene mehaničkih elektronskim satovima, tako i sve manjim brojem stanovnika u Bosanskoj Krupi, jer su iseljavanja u proteklih nekoliko godina poprimila nevjerovatne razmjere.

Rasim Sijamhodžić rođen je u Bosanskoj Krupi 1952. godine, sahadžijski zanat počeo je učiti 1967. godine. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, otac Arif poslao ga je u Sarajevo kod rođaka Mahmuta Bapića, koji je imao sahadžijsku radnju. Tu je Rasim završio trogodišnju zanatsku školu, usput svakodnevno radeći u rođakovoj radnji. “Poslije osnovne škole 1967. godine sam otišao u Sarajevo kod rođaka Mahmuta Bapića, koji je porijeklom iz Konjodora kod Bužima. On je ostao bez roditelja u Drugom svjetskom ratu pa su ga smjestili u dom u Sarajevo, gdje je kasnije završio školu i izučio sahadžijski zanat. Prije škole sam nekoliko mjeseci išao na probni rad. Rođak Mahmut htio je vidjeti hoće li mi odgovarati taj zanat. Na praksu sam prvo išao u radnju u Ulici Vase Miskina 23, a kasnije smo prešli u zanatski centar u Brusa bezistanu.

Šest mjeseci nakon škole sam odmah počeo samostalno raditi. U Sarajevu sam bio od augusta 1967. do decembra 1971. godine, gdje sam pohađao školu i paralelno radio, u početku s Mahmutom, a kasnije i samostalno. Vrlo brzo sam se uklopio u Sarajevu. Po cijeli dan sam znao provoditi u radnji. A Mahmut Bapić je mene još kao dijete pratio. On je često dolazio u Krupu. I kad bi popravljao satove ili nešto drugo, uvijek bi zvao braću Mehmeda i Muhameda da mu dodaju neku alatku. A i jedan i drugi bi samo odgovarali: ‘Sad ću ja.’ A ja uvijek odem i donesem. I on je to primijetio, kad treba nešto uraditi, svi se izmaknu, a ja uvijek uskočim i nije mi nimalo mrsko. Sjećam se da je on tog ljeta kad sam završio osmi razred rekao ocu: ‘Ovaj će mali kod mene na zanat.’ I tako sam zahvaljujući njemu otišao u Sarajevo.”

Rasim se iz Sarajeva vratio prvenstveno zbog roditelja koji su živjeli u Krupi, a kojima je od svih sinova bio najviše privržen. Tu je odmah otvorio sahadžijsku radnju 1972. godine. “Prvu radnju sam otvorio kod kuće. Nakon šest godina rada, prebacio sam se na novu lokaciju, a u današnjoj sam radnji, koja se nalazi u sklopu zanatskog centra, od 1990. godine. Prije rata je bilo dosta popravaka jer su uglavnom bili mehanički satovi. Najviše su se radile generalke, čišćenja, promjene ključeva, stakala, kazaljki i iglica, popravljale se narukvice, mijenjali remeni… Tad su najviše u upotrebi bili satovi poput ruske marke ‘Molnija’, ‘Mir’, ‘Čajka’, ‘Vostok’, do ‘Omege’, ‘Schaffhausena’, ‘Tanisa’…

Kasnije se pojavio japanski ‘Seiko 5’. Uglavnom, ni jedan kvar mi se nije oteo. Na šta su se moje ruke naslonile, ja sam to popravio. Neke sam znao popravljati jako dugo. Na jednom satu sam mjesec i po haman ‘klanjao’. To je bilo nekako odmah kad sam počeo raditi. Donio mi jedan mušterija sat kojeg niko nije mogao popraviti širom Krajine. Radilo se o malom ženskom satu marke Glashite. To je bila mašinica veličine malog nokta. Ja ga napravim, a on odradi deset minuta i samo se strese i stane. Znao sam ga u toku dana po 3-4 puta rastavljati. Nakon mjesec i po, sanjao sam ga od silnog opterećenja. I tako ja sanjam kako sam ga u snu popravio. U snu sam vrisnuo od sreće i probudio se. Ustao sam iz kreveta i pravo u radnju. I tad sam ga i popravio. Taj mi je najduže ostao u sjećanju”, priča nam Rasim Sijamhodžić.

Sve više elektronskih satova doprinosi manjku posla. Zato je Rasim bio prisiljen da u radnju ubaci i nekih drugih proizvoda, poput kože i parfema, kako bi koliko-toliko popravio poslovanje. “Do rata se radilo super. Nisam ni pomislio da bih nekad stavio ključ u bravu. Međutim, poslije rata je ovaj posao znatno otanjio. U dva navrata sam morao zatvarati radnju. Jednostavno, nisam uspijevao uplaćivati sebi doprinose. Supruga je radila u prosvjeti i njena plaća bila je garancija za podmirivanje svakodnevnih obaveza. Ja sam zarađivao koliko sam mogao. Bilo je dosta i veresije, gdje sam ostao kratak. Znalo mi se dešavati da popravim sat, mušterija ga stavi na ruku i samo kaže: ‘Udođem, majstore, vidimo se.’ I fiju. Imao sam dvije teke od po 150 strana sa svim mušterijama kojima sam popravljao satove. Na svakoj je strani bilo po 5-6, a nekad i više dužnika koji nisu nikad platili popravak. I to je doprinosilo neodrživosti u poslu. Onda dođe kraj mjeseca, treba da uplatiš doprinose, a nemaš odakle. Nemaš materijala, potrošio si sve živo, a para nigdje. Bio sam se dva-tri mjeseca prijavio na suprugu, ali opet nije išlo. I nakon toga, ključ u bravu. Onda opet nađem firmu iz Bosanskog Petrovca za koju sam radio izvjesno vrijeme. Oni su plaćali obaveze, a ja sam bio njihov radnik i, pored redovnih obaveza, popravljao kvarove na satovima. I tako sam radio godinu i po i opet sam morao zatvoriti jer ni to više nije išlo. Nakon toga sam renovirao radnju i ponovo je otvorio i pored satova ubacio još nekih proizvoda koje prodajem.”

Čini se nevjerovatnim da u 43 godine profesionalnog rada Rasim Sijamhodžić nije dobio nikakve finansijske potpore, niti bilo kakvog priznanja za doista rijetki zanat kojim se bavi. Kako kaže, svih ovih godina ni jedne novine nisu uradile prilog niti članak o njemu. Jedino je prije nekoliko godina Senudin Safić, koji živi i radi u Americi, uradio videoprilog u njegovoj radnji. “Suština bavljenja ovim poslom bila je da sam ja sve vrijeme radio više iz ljubavi i privrženosti sahadžijskom poslu, a tek na drugom mjestu radi zarade. Nakon dugog radnog vijeka, sad sam u penziji, ali opet nema dana da ja tu ne dođem dva-tri sata. Sav posao oko satova radim s posebnim apetitom i ćeifom, i to me uopće ne umara. Bilo je dana kada sam znao raditi od 4 sata ujutro pa sve do kasno u noć. Ljudi krenu na jutarnji voz, probude me, ostave sat i odoše za Beograd, Zagreb, za Sloveniju, Austriju ili Njemačku. I ja odmah siđem u radnju, počnem raditi, i tako do kasno u noć”, sjetno nam govori Rasim.

Rasim i danas žali za bogatom kolekcijom starih satova koja je stradala u toku proteklog rata. Većina satova iz radnje i kuće mu je pokradena. Neke, koje je nakon rata pronašao razbijene, nije uspio popraviti. Ono što ga najviše čini tužnim jeste to što je budućnost ovog posla krajnje neizvjesna. Kćerka koja je završila zanat kod njega sada živi u Njemačkoj. Skoro je u posao uveo Sijana Islamovića, zeta od druge kćerke, pa se nada da će on uspjeti održati ovaj posao i sačuvati od nestanka sahadžijski zanat u Bosanskoj Krupi.

“TAMBURE SA UNE”, DRUGA RASIMOVA LJUBAV

Sviranje tambure Rasim je započeo u ranoj mladosti, prije nego što je krenuo u školu. Prvi susret s ovim instrumentom i ljubav prema muzici ima zahvaliti očevom očuhu Ibrahimu Hajdareviću iz Kozarca. Kako kaže, djed Ibrahim imao je veliku šargiju s kićankom na vrhu i terzijom. “Tad su bili oni vašari, na koje me je vodio otac Arif. Ja sam bio njegov mjezimac, k’o šipka uz bubanj. I na tom vašaru sam vidio malu tamburicu pa sam zamolio oca da mi je kupi. Iako to nije bila prava tamburica, počeo sam pomalo svirati i odlaziti na instrukcije kod samoukog tamburaša Ezića. Drugi slučaj koji je važan za početak moje muzičke karijere bio je detalj kad je očev prijatelj Muharem donio tamburicu u očevu radnju da je proda. Bila je to tamburica koja je imala samo dvije žice. I ja sam dotegao te dvije žice i malo zasvirao na nju. Tad sam imao 5-6 godina. I tog ponedjeljka, koji je bio pijačni dan, u radnju je navratio Duško Gamber, koji je radio kao agronom u Zemljoradničkoj zadruzi ‘Pučenik’. Čim je ugledao tamburu, uzeo ju je i zasvirao. Kad je to čuo otac, ostavio je mušterije i došao kod njega. Nakon što su se upoznali, otac ga je zamolio da navrati kod nas i da me poduči sviranju jer primjećuje da ja imam veliku želju za tamburom. Kad, eto ti navečer Gambera sa svojim ‘primom’. Skupilo se još ljudi. Došao i Ezić, od kojeg sam ranije učio svirati. Svi posjedali na brajde. Kad su njih dvojica zasvirali, mene je to diglo i od sreće sam skakao oko njih i grlio Gambera. Onda sam danima išao kod njega na instrukcije. Napravio mi je on ‘prim’ i ‘prim-bas’, ali nažalost, oba su mi stradala u proteklom ratu”, prisjeća se Rasim.

Nakon srednje škole, Rasim je osnovao krupske tamburaše koje je nazvao “Tambure sa Une”. “Svirao sam bez prekida od rane mladosti, ali organizirano od 1975, kada se počinjemo okupljati. I ti tamburaši sviraju u izmijenjenom sastavu sve do današnjih dana. Prvo smo krenuli još jedan kolega i ja. Ja sam dugo vremena bio jedini vokal, a kasnije ih je bilo još. Od osnivanja do danas kroz orkestar je prošlo 30-ak muzičara. Najviše nas je u jednom momentu bilo 14. Probe smo održavali kod moje kuće, u sahadžijskoj radnji. Bilo je onih koji su nam pomagali. Jedan poslovođa nam je jedne prilike kupio nove tambure. Godinama smo imali po 3 nastupa u jednoj sedmici. Petkom, subotom i nedjeljom. Nije se tu moglo puno zaraditi jer nas je bilo puno, ali nismo mi ni svirali primarno zbog zarade. Mi smo to voljeli prije svega. A uvijek je i dobrodošlo kad se nešto zaradi.”

Članovi tamburaškog orkestra “Tambure sa Une” iza sebe imaju i jedan snimljen album. Rasim je autor muzike za većinu pjesama, te vokal na numerama Tajna i Krupski bekrija. Ostale su zajedničko djelo više njih. “Ja sam po prirodi osjećajan čovjek i lahko mogu zaplakati. Tako sam i nove tambure zaradio jer sam zaplakao na nastupu na kojem je bio i federalni ministar kulture. To je bilo na nastupu na kojem su se prikupljala sredstva za izgradnju doma u Bosanskoj Otoci. Poslije nastupa, u toku dana, mi smo i navečer svirali za zvanice u jednom restoranu. I kad je čuo da ćemo izdavati album, taj ministar je rekao da će on finansirati snimanje. A ja mu kažem: ‘Izvinjavam se, ministre, ali mi nemamo instrumenata. Vidite li Vi ovih instrumenata kako su šareni, jedan žut, drugi crn, treći razbijen i pohaban?!’ A on me onda pita šta nam treba. Rekoh: ‘Mi smo već osigurali novac za CD, ali nama trebaju novi instrumenti.’ Kaže on: ‘Hajte vi zasvirajte onu što ste danas svirali.’ Kad sam ja zasvirao, okrenuo sam se sviračima i samo rekao: ‘Daj duše.’ Krenuo refren, a u mene suze liju k’o kiša. Pitaju me šta mi je. Ja samo slegnuo ramenima. Ustao ministar i svi prisutni, i svi plaču. Baš me bio ponio tekst. I tad je taj federalni ministar rekao svom saradniku: ‘Dok dođemo u Sarajevo, ima da si im nove tambure nabavio.’ I doista nam je taj ministar kupio instrumente.”

Rasimu je život prošao u svirci. Kako kaže, sve mu je bilo lijepo što je proživio s tamburom. “Nikad nisam žudio toliko za novcem. I lijepo se živjelo. Sve sam davao za orkestar, trošio vrijeme i novac, svirao i pjevao od srca, i ništa mi nije bilo teško za orkestar. Skoro svi nastupi su išli preko mene. Nisam nikad dao da se pije dok smo na nastupu. Zore smo znali dočekivati svirajući. Bilo nas je svugdje. Širom Bosne, pa u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Imali smo pozive i na dosta festivala. Najžalije mi je što nismo mogli nastupati na ‘Baščaršijskim noćima’, jer nas u vrijeme poziva nije bilo dovoljno. Najviše nastupa smo zabilježili po restoranima i klubovima, na kulturno-umjetničkim manifestacijama, na ‘Una regati’, na smotrama folklora i slično. Jedne prilike sam svirao i Džemalu Bijediću, pošto sam se znao s poznatim fotografom Milutinom Vasiljevićem Lilom, koji je kao savjetnik radio u Saveznom izvršnom vijeću Jugoslavije. Preko njega sam upoznao Džemala Bijedića”, ponosno kazuje Rasim Sijamhodžić.

Zadnjih godinu i po dana Rasim i njegovi tamburaši nemaju javnih nastupa. Ostalo ih je još nekoliko u Bosanskoj Krupi i upitno je da li će se održati tamburaški orkestar: “Čak i profesor muzičke kulture Amel Suljić, koji radi u školi, ubrzo odlazi u Njemačku. Prije nekoliko godina je umro i Sadik Suljkanović Sadan, jedan od važnijih članova orkestra. Većina starijih tamburaša se razišla, a nema podmlatka. I oni koje sam podučio otišli su na školovanje ili u potragu za zaposlenjem. U narednom periodu bih trebao svirati s Husnijom Malkočem, poznatim sazlijom iz Bihaća.”

PROČITAJTE I...

U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!