fbpx

Izbori u Mostaru pitanje su slobode

Zaista se trivijalnim čini predstojeće izbore u Mostaru doživljavati kao lokalne, tretirati ih samo kroz teme bitne za prosperitet mjesnih zajednica, kvartova i mahala. Idejni pravac politike HDZ-a i stranaka okupljenih oko HNS-a, o čemu dostatno svjedoči njihov stav o potvrđenoj presudi Međunarodnog suda u Hagu u slučaju “Prlić i ostali”, kao i oslikani mural pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka u prostorijama navijača “Zrinjskog”, od 1992. godine do danas ni za dlaku se nije promijenio

 

Piše: Hasan EMINOVIĆ

Predstojeći lokalni izbori u Mostaru, prvi nakon onih održanih 2008. godine, sudbonosni su za ovaj grad. Historijski! Uostalom, kao i svaki izbori, bilo lokalni ili opći, jer se ovaj grad već decenijama nalazi u vrhu prioriteta hrvatskih nacionalnih stremljenja ka ostvarenju etnički čistih prostora, što dalje vodi jednostavnijem formiranju trećeg entiteta i stvaranju pretpostavki za eventualnu disoluciju Bosne i Hercegovine. Tok historijskih zbivanja neumoljiva je argumentacija iznesene teze. Još od aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske kontinuirano su bilježeni događaji u kojima se jasno mogu vidjeti aspiracije promjene vlasničke strukture nad nekretninama, javnim površinama i javnim utjecajem nad društveno-političkim tokovima. Da ne bude zabune, takve težnje nisu karakteristika samo hrvatske politike.

I srpska politika, kad bi joj se ukazala prilika, poput one u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, djelimično i u vrijeme socijalističke vladavine, imala je iste ciljeve. Zahvaljujući ponajprije istrajnoj trpnji i mudrosti bošnjačkih političkih predstavnika na javnim funkcijama, Mostar je baštinio tradiciju slobodarskog grada u kojem je jednakopravnost naroda i građana bila zagarantirana. Dakako, u procesima očuvanja jednakopravnosti i slobodarskog duha u ovom gradu učestvovao je i nemali broj pripadnika drugih naroda koji su svoje političke ideje crpili iz vlastitog intelektualnog pregnuća, a ne iz političkih centara moći u Zagrebu ili Beogradu.

Historijska previranja u Mostaru od Drugog svjetskog rata pa do danas najbolji su pokazatelji iznesenih tvrdnji. Ako se pažljivije analiziraju historijska politička kretanja u Mostaru, onda se krajnje naivnim mogu smatrati stavovi SDP-a i Naše stranke Predraga Kojovića da promptno odbiju prijedlog probosanskih političkih subjekata da na predstojećim lokalnim izborima 20. decembra jedinstveno stanu spram liste HNS-a i Dragana Čovića. Lokalni izbori u Mostaru nisu pitanje stranačkog prestiža, čak ni ideološkog. Lokalni izbori u Mostaru pitanje su slobode, kako bi to Shakespeare rekao, pitanje “biti ili ne biti”. Ovakvim stavom SDP Nermina Nikšića još je jednom dokazao da se u potpunosti odrekao ideja na kojima je ova partija nastajala, rasla i razvijala, dok bi se za Našu stranku moglo kazati da su nepopravljivi romantičari koji tek pukom retorikom nastoje percipirati realnost kakva njima odgovara.

Svi oni koji se upuste u analize, pretpostavke i procjene o rezultatima predstojećih lokalnih izbora u Mostaru moraju imati u vidu sve proklamirane rezolucije, deklaracije i promemorije Hrvatskog narodnog sabora (HNS) u Mostaru. Za HDZ i hrvatske političke stranke te su deklaracije obavezujuće. U svima njima Mostar je pozicioniran kao glavni grad bosanskohercegovačkih Hrvata u kojem su smještene najvažnije nacionalne institucije hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tako u jednoj od posljednjih deklaracija HNS-a, donesenoj na zasjedanju 26. januara 2019. godine (Nermin Nikšić i Peđa Kojović, da su ih čitali, mogli su naći i ove podatke), piše da će buduća djelovanja svih političkih subjekata uključenih u HNS BiH, kao i HNS-a BiH u cjelini, biti, u što je moguće većoj mjeri, usklađena s nacionalnim interesima, ispred i iznad osobnih i stranačkih interesa, te da je provedba odluke Ustavnog suda BiH koja se odnosi na Grad Mostar i održavanje lokalnih izbora u Mostaru jedno od strateških pitanja hrvatskog naroda.

U sličnim deklaracijama kao nacionalni interes nabrojane su i institucije od značaja za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, a čije je sjedište u Mostaru, poput Sveučilišta, Hrvatskog narodnog kazališta, Kliničke bolnice itd. Našoj je javnosti od ranije poznato koliko izdašnu finansijsku pomoć na ime tih institucija Republika Hrvatska šalje u Mostar. Otud ostaje nejasno kako su i ispod kojih ruševina Nikšić i Kojović u Mostaru pronašli ideju da ih zanima samo “građanski pogled na budućnost Mostara”. Imamo li sve ovo na umu, onda se zaista trivijalnim čini predstojeće izbore u Mostaru doživljavati kao lokalne, tretirati ih samo kroz teme bitne za prosperitet mjesnih zajednica, kvartova i mahala. Idejni pravac politike HDZ-a i stranaka okupljenih oko HNS-a, o čemu dostatno svjedoči njihov stav o potvrđenoj presudi Međunarodnog suda u Hagu u slučaju “Prlić i ostali”, kao i oslikani mural pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka u prostorijama navijača “Zrinjskog”, od 1992. godine do danas ni za dlaku se nije promijenio.

Stoga, ponajprije Nikšića i Kojovića, ali i sve bosanskohercegovačke patriote treba podsjetiti na tri mostarske rezolucije, iz 2012, 1992. i 1941. godine. Prve dvije rezolucije inicirane su u krugovima bliskim Islamskoj zajednici u BiH, dok je treća imala odrednicu građanske inicijative. Naime, nakon prestanka rada Gradskog vijeća Mostara, 15. marta 2012. godine formirana je Mostarska inicijativa za ravnopravnost naroda i građana. Okupljala je široku platformu političkih partija s bosanskohercegovačkim opredjeljenjem, predstavnike Srpskog građanskog vijeća, Jevrejske / Židovske općine, nevladinih udruženja i akademske zajednice. Na sjednici 28. marta usvojila je tekst pod nazivom Mostarska rezolucija 2012. Cilj ove Rezolucije jeste osiguranje jednakopravnosti i ravnopravnosti svih naroda i građana u našem najvećem gradu na Neretvi. Njeni ciljevi definirani su u skladu s načelima dviju prethodnih mostarskih rezolucija: Rezolucija Muslimana Mostara, usvojena 21. oktobra 1941. godine, i Rezolucija muslimana Hercegovine, usvojena 8. augusta 1992. godine.

Inicijator prve mostarske rezolucije bio je Džemal Bijedić, po čijoj je direktivi i formiran aktiv Muslimana, a značajan doprinos u njenoj medijskoj prezentaciji dali su upravo članovi njegove partije. Među potpisnicima ove rezolucije našla su se imena muslimanskih vjerskih prvaka hafiza Omera ef. Džabića, umirovljenog mostarskog muftije Husage Ćišića, reisul-uleme Ibrahima ef. Fejića i drugih. Ovaj akt bio je dodatni motiv da se muslimani Mostara u značajnijem broju uključe u antifašističku borbu, jer i Džabić i Ćišić i Fejić bili su pripadnici partizanskih jedinica. Suština protesta iskazana kroz ovu rezoluciju odnosila se na osudu ustaškog ubijanja, pljačke, deportiranja i uopće progona ljudi, prije svih srpske nacionalnosti, a nasuprot tome istaknute su ideje bratstva, jednakosti i dobrog susjedstva. Rezolucija je insistirala na pravičnom imenovanju i kažnjavanju zločinaca.

Druga rezolucija, objavljena u Mostaru 1992. godine, na tragu svoje prethodnice proklamirala je jedinstvo, jednakost svih naroda i građana te očuvanje ljudskog dostojanstva. Njom je osuđeno svako kršenje međunarodnih ljudskih i humanitarnih prava, etničko čišćenje i svi vidovi diktature i neofašizma. Na kraju rezolucije akcentirana je nužnost pravičnog suđenja za sve zločine. Ova rezolucija najznačajniji je dokument otpora Bošnjaka u Hercegovini protiv djelovanja paradržavne tvorevine Herceg-Bosne. Ovu rezoluciju potpisali su najistaknutiji predstavnici bošnjačkog naroda, a javno ju je 1992. predstavio mostarski muftija Seid ef. Smajkić.

Treća mostarska rezolucija usvojena je 28. marta 2012. godine i imala je drugačiji društveno‑politički ambijent. Donesena je u mirnodopskim okolnostima. Njen je cilj isti, zaštititi najdublja ljudska prava, pravo na život pojedinaca i nacionalnih kolektiva, slobodu i ravnopravnost ljudi i naroda. U tekstu ovog dokumenta od svih relevantnih subjekata tražio se “puni doprinos u izgradnji Mostara bez dominacije i supremacije bilo kojeg naroda, kao sigurne, stabilne i prosperitetne zajednice jednakopravnih i ravnopravnih naroda i građana”.

Teško je odgonetnuti koliko su učesnici pregovora o formiranju jedinstvene liste probosanskih stranaka za predstojeće izbore u Mostaru (predstavnici SDA, SBB, DF, S BiH i BPS) imali na umu principe proklamirane u ovim rezolucijama, jer su na ključne pozicije došli mlađi stranački kadrovi, pa i njih, kao i sve iskrene patriote, iznova vrijedi podsjetiti na stavove usvojene prije osam godina, budući da su ti stavovi usvojeni u jednom od prelomnih historijskih trenutaka. U rezoluciji “Mostarske inicijative”, usvojenoj 28. marta 2012. godine, stoji:

“Pozivajući se na ciljeve i načela Povelje Ujedinjenih naroda, posebno Opće deklaracije o ljudskim pravima, te Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,

Poštujući Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U: 9/09 od 26.11.2010. godine,

Svjesni ‘specijalnog statusa Grada Mostara’ potvrđenog Washingtonskim i Daytonskim sporazumom, prepoznatim u Odluci Upravnog odbora Evropske Unije od 26.09.2003. godine kao grada od posebnog značaja za održiv i miran razvoj Bosne i Hercegovine,

Posebno svjesni ratnog iskustva građana Mostara oličenim u projektima ‘borbe za prostor’ i ‘humanog preseljenja pučanstva’, koji su rezultirali gubitkom nekoliko hiljada ljudskih života, zatvaranjem preko 10.000 Bošnjaka i Srba u konclogorima tzv. Hrvatske Republike Herceg‑Bosne i protjerivanjem diljem svijeta preko 40.000 stanovnika Grada Mostara (poglavito Bošnjaka, Srba, Jevreja, Roma…),

Budući da se aneks 7 Daytonskog sporazuma o povratku izbjeglih i prognanih ljudi nije realizirao, da je trenutno stanje demografske strukture u Gradu Mostaru stvoreno silom oružja, smrću i progonima, sa čak 34 nerazjašnjena ubistva povratnika Bošnjaka nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma,

Duboko svjesni političke krize u Gradu Mostaru, zasigurno najveće od prestanka rata 1992.-1995. na prostorima Bosne i Hercegovine, želimo dati do znanja svima onima koji direktno utječu na našu sudbinu, da prime na znanje naše stavove kao autentičnu brigu i žudnju za pravdom i pravičnošću, za jednakošću i ravnopravnošću naroda i građana kojima očito prijeti daljnje narušavanje dostojanstva i sveukupna društvena marginalizacija,

Uvjereni da kriza i strahovi koji su je oblikovali nisu bez temelja: Gorak okus prijevare i izigravanja sa dosadašnja dva ‘prijelazna statuta’ (sa političkim utemeljenjem u Washingtonskom i Daytonskom sporazumu) nisu uza sva nastojanja – ni Međunarodne zajednice , ni Visokog predstavnika, ni domaćih političara – integrirali Grad, kako u političkom, tako i u ekonomskom, privrednom, kulturnom, sportskom, obrazovnom, socijalnom, naučnom, zdravstvenom, kao i u svim drugim segmentima funkcionalnog grada,

Opredijeljeni da se Grad Mostar uredi kao složena, multietnička i demokratska zajednica sa punom i nedvosmislenom jednakošću i ravnopravnošću svih naroda i građana,

Uvjereni da tumačimo volju i osjećaje neizmjerne ljubavi većine građana svih nacionalnosti i zanimanja prema svome gradu, zabrinutih za svoju sudbinu i njegov prosperitet i budućnost, smatramo potrebnim da izjavimo:

  1. Osuđujemo svako kršenje međunarodnih humanitarnih i ljudskih prava.
  2. Osuđujemo sva nedjela nad ljudima i tražimo da se svim ratnim zločincima i njihovim nalogodavcima presudi po međunarodnom pravu, da nikom pojedinac ne presuđuje.
  3. Ne prihvatamo da se zločini nagrade, a preživjele žrtve ostave političkoj nemilosti onih koji žele dominirati nad svim drugim narodima i građanima.
  4. Ne prihvatamo nikakvu mogućnost za ostvarivanje u ratu neostvarenog cilja za proglašenje Mostara – ‘hrvatskim stolnim gradom’.

5. Protestujemo protiv svih oblika isticanja religijskih simbola i kroatizacije javnih prostora, kao i neizbrisanim tragovima pogubne, krajnje desne ideologizacije u imenima mostarskih ulica.

6. Zahtijevamo proaktivno djelovanje predstavnika Međunarodne zajednice u cilju uspostavljanja društvenog poretka u kojem se međunarodno utvrđena ljudska prava i slobode mogu u punoj mjeri ostvariti i štititi.

7. Pozivamo sve političke subjekte u Gradu Mostaru i Bosni i Hercegovini, kao i predstavnike međunarodne zajednice da daju svoj puni doprinos u izgradnji Mostara bez dominacije i supremacije bilo kojeg naroda, kao sigurne, stabilne i prosperitetne zajednice jednakopravnih i ravnopravnih naroda i građana.

8. Tražimo od svih subjekata koji budu učestvovali u usaglašavanju i rješavanju suprotnih stajališta da vlastiti angažman podrede demokratskoj atmosferi i zajedničkom interesu uz puno uvažavanje.

9. Pozivamo sve informativne medije da istinito i objektivno, u duhu načela profesije, prezentiraju suštinu svih problema, a naročito spornih pitanja u Gradu Mostaru.

10. Odlučni u namjeri da zaštitimo i ostvarimo jednakopravnost i ravnopravnost naroda i građana Grada Mostara, spremni smo djelovati svim raspoloživim demokratskim metodima, uključujući i građansku neposlušnost.”

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!