fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Život i književni rad Muhammeda Rušdije

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

PIŠE: Mustafa S. Busuladžić (Narodna uzdanica, 1936.)

Bosna i Hercegovina za vrijeme osmanlijskog gospodstva dale su Turskoj carevini bezbroj sinova, koji se svojim radom istakoše na svim poljima ljudske djelatnosti. Sinovi ovih zemalja ispoljiše snagu svoga duha na polju diplomacije, istočne knjige i prosvjete. Svijetla imena znamenitih Bosanaca i Hercegovaca blistaju u literaturama istočnih islamskih naroda, jer su oni svojim umnim i literarnim tvorevinama bili naši dostojni pretstavnici, koji su slavu ovih zemalja pronijeli Istokom i Zapadom.

Sve su njihove umne tvorevine i književni radovi na istočnim islamskim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom, jer su Bosna i Hercegovina kroz stoljeća bile podvrgnute utjecaju islamske kulture i književnosti. U XVII., XVIII. i XIX. stoIjeću javlja se nekoliko muslimanskih književnih radnika iz Bosne, koji pišu u stihu i prozi na svom narodnom jeziku. služeći se pri tom arapskim pismom i istočnom transkripcijom. Istina je da pjesnici i pisci, koji su pisali nasvom materinskom jeziku, po kvaliteti i kvantiteti zaostaju za svojim zemljacima, koji su pisali na orijentalnim jezicima, ali ipak su svojim radom zaslužili više kao kulturnohistorijske pojave da se o njima piše.

Pjesnici i dalje ostaju pod utjecajem arapske i turske poezije i našeg narodnog pjesništva, a u glavnom se naši pjesnici na narodnom jeziku služe arapskom metrikom. Sadržaj je pjesama profanog i nabožnog karaktera. Između jedanaest pjesnika, koje su obradili Kemura i Ćorović u svome djelu o pjesništvu muslimana na narodnom jeziku, zastupljen je samo jedan pjesnik iz Hercegovine i to Omer ef. Humo (umro 1880.). Kasnije su objavljene pjesme Muharemage Dizdarevića, koji je pjevao pod pjesničkim pseudonimom Muhamed Rušdi (Ruždi), o čijem ćemo životu i radu progovoriti nekoliko riječi.

Rušdija se odlikuje od ostalih pjesnika na našem jeziku što je prvi počeo obradivati u stihovima hićaje i razne zgode iz života Božijih poslanika. Pjesme Rušdijine su vrlo popularne među širokim slojevima bosanskohercegovačkih muslimana, a širile su se usmenom predajom i prepisivanjem. Muhamed Rušdi rodio se je u Gradini (selo 2 km udaljeno od Trebinja na desnoj obali rijeke Trebišnjice) 1238. (1823.) od oca Mujage Dizdarevića. Ova porodica vuče lozu od Hasanage Resulbegovića, koji se oko g. 1714. spominje kao dizdar trebinjski, po čemu su se njegovi potomci prozvali Dizdarevići.

Rušdijino je pravo ime Muharem. Proveo je djetinjstvo u Starom Gradu, gdje mu se je otac bio nastanio. U Starom Gradu je pohađao i s uspjehom završio mekteb. Oko g. 1847. pohađao je medresu u Trebinju, gdje je dobro naučio arapski i turski. U medresi je učio pred poznatim muderisom Mula Salih ef. Erkočevićem, o kome zasad ne znamo ništa opširnije reći. Kada je navršio dvanaest godina života, otac ga je zaručio s djevojkom iz porodice Fetahagić, s kojom je kasnije stupio u bračnu vezu, iz koje je poteklo 5 djece. lzmeđu njih je Husein ef. (umro 1. decembra 1933.), koji je takoder pjevao pjesme nabožnog sadržaja.

U 25. godini Rušdi je stupio u državnu službu, u kojoj je imao zvanje ašar m’emura (zakupnika desetine), a nakon toga džumruk m’emura (carinski činovnik) u Ivanici na granici Hercegovine i Dalmacije. U Ivanici je ostao nekoliko mjeseci, nakon čega u rodnom mjestu preuzima dužnost nufus katiba (vojni referent), na kome ga je položaju i okupacija zatekla. Neposredno iza okupacije napusti državnu službu i posveti se knjizi i zemljoradnji. Poznavajući orijentalne jezike bila su mu pristupačna arapska i turska djela, koja je rado čitao. Vodio je kroniku na turskom jeziku. u kojoj se nalazi nekoliko podataka iz prošlosti Trebinja. Pisao je i zapise, radi čegao je bio poznat skoro čitavoj Hercegovini. Umro je na Gradini 31. februara g. 1905.. a zemni su mu ostaci pokopani u Gorici.

Muhamed Rušdi se je u svojim poznatim spjevovima vjerovatno služio sličnim djelima po sadržaju na arapskom i tur skom jeziku. U njegovim pjesmama nabožnog sadržaja izražena je strogo vjerska i moralnoetička crta. U nekim pjesmama opisuje razne vjerske dužnosti i obrede, daje pouke i savjete, upozorava na posljedice po Islamu zabranjenih djela, a u nekim opet šiba savremene poroke, koji su se bili uvriježili u njegovoj sredini. Njegovi spjevovi o životu velikih Božijih poslanika imaju specijalnu odgojnu svrhu, a vrlo su dirljivi kada se čitaju. Baš radi toga njegove su pjesme i spjevovi medu širokim slojevima omiljela lektira.

Nije rijetkost da se i u skupovima čitaju, a ima pojedinaca koji znaju i naizust spjevove o Božijim poslanicima, specijalno Smrt Muhamed pejgambera i hićaju o Ejjub a. s. Rušdija se je kod pjevanja služio arapskom metrikom. Jezik u njegovim pjesmama nije sasvim čist. Ima mnogo turcizama, arabizama i persizama, a to je i razumljivo ako uočimo sredinu, u kojoj je živio i da nije imao uzora, u koga bi se ugledao. O umjetničkoj strani njegovih pjesama ne može biti govora. On je spjevao više pjesama što duljih što kraćih, a ima nekoliko spjevova, koji sadrže po nekoliko stotina stihova.

Stihovi su spjevani većinom u osmercu i jedanaestercu, a neki su spjevani izmjenično u sedmercu i osmercu. Rušdija je pisao svoje pjesme isključivo na našem jeziku, a služio se je arapskim pismom. On je arapska slova (arebicu) radi lakšeg čitanja vokalizirao (harekeleisao). U svojoj jednoj pjesmi veli, da je počeo pjevati na našem jeziku, a svoj jezik Rušdija naziva „bosanskim”, kao i svi muslimanski pjesnici iz Bosne počevši od Hevaije (umro iza 1651.).

U uvodu Rušdijina M’iradža stoje ovi stihovi: »Ti neznanu znanje podaj, Bože dragi, vječiti: O M’iradžu pejgamberskom Da uzmognem učiti. Bože dragi, započesmo Na naš jezik pisati; Naš pejgamber na M’iradžu Što je vido kazati”. Poznati su Rušdijini spjevovi: „Hikaja o Ejjub pejgamberu” (370 stihova, spjevan u sedmercu i osmercu), „Smrt Muhamed Pejgambera” (122 stiha, spjevan u jedanaestercu), „Smrt Hazreti Fatime” (182 stiha u jedanaesttercu), „lbrahjm a. s.” (1180 stihova u sedmercu i osmercu), »Hićaja o Jusufu a. s.” (822 stiha u sedmercu i osmercu), „Hićaja o Ismailu a. s.u (217 stihova u jedanaestercu) i „M’iradž” (596 stihova u sedmercu i osmercu), u kome opisuje putovanje Muhamedovo a. s. na nebesa.

Ovih sedam nabožnih spjevova štampano je u Sarajevu, a izašli su u nakladi muslimanske knjižare g. M. B. Kalajdžića u Mostaru. Neki od tih spjevova doživjeli su i po više izdanja, a štampani su u nakladi po nekoliko hiljada primjeraka. Naročito se čita hićaja o Jusufu i o Ismailu a. s, koja je dosada doživjela pet izdanja, a svako se je izdanje štampalo u 5000 primjeraka. Kod svih izdanja arapske i turske riječi su protumačene.

Neke hikjaje izašle su u redakciji prof. g. Alije Nametka, a pri kraju hićaje o Ejjubu a. s. tiskane 1928. napisao je g. Nametak „Riječ dvije o hikajama”, gdje je istakao, šta je ponukalo nakladnika da priredi izdanja Rušdijinih hićaja. Rušdijini spjevovi ne samo da su poznati kod nas nego i na strani. Tako je 1934. g. Otto F. Babler, česki slavist, preveo na češki jezik dvije knjige o Ismailu i o Ejjubu a. s. Hićaje su izašle u nakladi „Hlasy” kao 22. njezina kniiga, a u prevodu nose naslov: „Dve mohamedšnske biblicke” basnč”.

Prof. A. Nametak govoreći o prevodu na češki jezik ovih Rušdijinih hićaja veli: „Ne smije se smetnuti s uma, da su ove dvije pjesme izašle u nakladi, u kojoj se izdaju i djela Goethea, Wagnera, Friedentahla, Buth Schaumanna, Marije Konopnicke i razne najodabranije balade (naša „Hasanaginica”), basne i apokrifi svjetskih književnosti”. Osim ovih hićaja Rušdija je spjevao mevlud i još nekoliko pjesama dosad neobjavljenih.

Poznate su mi još pjesme: „Islam Jehudi”, jedna odulja pjesma, u kojoj govori o prelazu jednog Jevreja na Islam. „Prednost i sevap bismille kod svakog posla”, koja počima ovako: „Ti počimi svaki poso bismillom, Hajirli će poso biti istinom”. Jednu je pjesmu spjevao o gusulu (propisano kupanje) a počinje ovako: „Kad se kome dogodi, te se treba kupati, Neka nijjet učini poganštinu skinuti”. U pjesmi opisuje, kako se obavlja gusul po islamskim propisima i koristi od kupanja uopće. Rušdija je posjedovao priličnu vjersku naobrazbu, pa u svojim pjesmama opisuje na popularan način pojedine islamske dužnosti (fardove).

U jednoj oduljoj pjesmi pod naslovom „Muršidunnisai” (uputa ženama) zorno prikazuje stanja jedne ženske kada ima menstruaciju (hajd), te je upućuje, šta ima raditi, kako će postupati dok je u takvom stanju. Pjesma ima 196 stihova, a početni su: „Bože dragi, započesmo ženama kazati Oko hajda i nifasa kako će se vladati, Jera žene džahile su, oko hajda ne znaju. Đoja to se one srame da od hodža pitaju I da koja stara znade mlade je ne pitaju, Jera što je šer’an lipo to im uši ne čuju”. Pjesmu Muhamed Rušdija završava ovako: „Rušdija se muči dugo da odbije od koga Ko učini njemu dugo da Bog prosti u toga, Da magfiret Bog učini oca majku njegova Ehli Islamu, padišahu, da mu Allan nusret” da Ko Rušdiju ruži veli, halaljujem onom ja, Ko mi „elham” duši spremi, zafaljujem hajr ta ja”.

U jednoj pjesmi od 460 stihova pod naslovom „Bosnevi dilendže akaidi dinijje (pjesma na bosanskom jeziku o vjerovanju) spominje osnovne stvari, koje je dužan svaki musliman poznavati. Pjesma počinje ovako: „Oko dina vjerovanje što nam treba kazati, Ilmi hal valja učit, oko dina znavati. Od irmna farze znati to trebuje svakome, Dragog Boga jednog znati, i virovat meleke”. Vrijedno je napomenuti, da Rušdija upotrebljava na nekoliko mjesta ikavštinu, kao što se vidi u gornjim stihovima („virovati”), ili kako veli u hićaji o Ejjubu a. s.): „Bože dragi, utvrdi nam jezik lipo kazati, Hazreti Ejjub pejgamberov menakib sad kazati”. Rušdija pjeva o važnosti nauke, o koristi za onoga koji uči Jasin” “), o štetnosti od hazardnih igara i kaže: „Nemoj, brate, ti se igre igrati, Vjeru čuvaj, nemoj dinom igrati. Kraj igrača prošo Hazreti Alija, Njima nije selam nazvo Alija. Nikako je onom ko gleda, Strašivo je posve onom ko igra”. Na jednom drugom mjestu Rušdija veli: „Mi krivimo vazda zeman A krivo da je sve od nas. A da zeman progovori Što bi naš’o krivije nas”.

Još nam preostaje da nešto reknemo o Rušdijinu mevludu. Njegov mevlud i Gaševićev su najpopularnlji u Bosni i Hercegovini. Rušdijin se je mevlud prepisivanjem širio po Hercegovini, a naročito u Trebinju, gdje je bio često puta i citiran na dan rođenja Resulullaha. Nije dosada štampan, dok je Gaševićev mevlud doživio već deset izdanja, a svako se je izdanje štampalo u više hiljada primjeraka. Ni Rušdijin kao ni Gaševićev mevlud nije originalan, nego je to prevod poznatog mevluda na turskom jeziku, koji je spjevao Brusali Sulejman Čelebi.”

Ni Gaševićev ni Rušdijin mevlud nemaju umjetničke vri jednosti. Čitav spjev preplavljen je bujicom arapskih i turskih riječi, koje su nerazumne za masu. Obrada im je slaba i svojom formom ne zadovoljavaju zahtjeve naše poetike. Ali ipak kao pokušaj da se mevlud uči na našem jeziku, ideja koja je prevodioce rukovodila, da svijet razumije, svakako je za pohvalu. Osjeća se razlika u prevodu Rušdije i Gaševića.

Rušdijin »Mevlud” ovako počima: „Allah adin spominjemo s prvine To valjade u poslima svakome. Ko donese Božje ime najprije, Kolaj njemu Bog učinit poslove”, a Gaševićevi su početni stihovi: BS prva vazda spominjati svog Boga, U poslove to je vadžib na roba. Boga dragog ko pomene sidkile Allah njemu olakšaće poslove”. Na kraju svoga »Mevluda” Rušdija donosi prevod dove, koja se uči na turskom jeziku nakon što se mevlud prouči.

Još ovdje možemo napomenuti, da je Rušdija spjevao jednu pjesmu na turskom jeziku (42 stiha) pod naslovom: Junan muharebe” (grčki rat), koju je i na naš jezik iza turskog teksta preveo. U pjesmi opisuje rat Turaka s Grcima godine 1314. po Hidžri. Ovo je prikaz života i rada našeg Rušdije u najglavnijim potezima.

PROČITAJTE I...

Nakon saobraćajnih nesreća popraćenih velikim brojem poginulih i povrijeđenih, obično se preko medija konstatira da je glavni uzročnik bahata i brza vožnja ili alkohol, a mještani na takve vijesti s medija vrte sumnjičavo glavom, čuvajući tajnu i uvjerenje o pravom uzročniku ovih tragičnih događanja. Ljudi iz okolnih sela čuli su od starih da su se tu nekad nalazila “turska groblja”, pa sad uzimaju danak Srbima što su im poremetili vječni spokoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!