fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Fatime Kadun džamija u Mostaru

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

PIŠE: Hasan Nametak (Narodna uzdanica, 1938.) 

U ranije vrijeme bogati ljudi su trošili daleko više za opće svrhe nego za svoje lične potrebe. Kud god se obazremo po svim mjestima Bosne i Hercegovine vidimo lijepe džamije, medrese, sahatkule, mostove i druge objekte namijenjene da služe ili samo muslimanima ili svima stanovnicima bez razlike vjere a rijetko gdje da se zna za kuću u kojoj je stanovao koji od tih velikih narodnih dobrotvora.

Zar se zna za kuću Gazi Husrevbegovu? Ili za Karađozbegovu? Ne zna im se ni za trag, ali se zato zna za njihove džamije i druge hajrate ne samo u mjestima gdje ti hajrati postoje nego u čitavoj našoj domovini. Ali nisu samo muškarci činili hajrate i uvakufljavali imovinu. Bilo je u ono vrijeme i žena koje su trošile svoj imetak na Božijem putu, čineći zadužbine za opću korist.

To su bile one žene koje su pretpostavljale opće dobro svome ličnom trenutačnom zadovoljstvu, ukratko koje su voljele na Sudnjem danu da iziđu pred Svemogućeg nagizdane i nakićene islamskim dobročinstvima nego na ovom svijetu biti nagizdane biserom i dukatima. I današnje generacije musilimanskih žena trebale bi se ugledati u svijetle primjere svojih prethodnica, od kojih jedna, Fatimekadun, prije više od 300 godina načini u Mostaru lijepu džamiju, a po svoj prilici, i sahatkulu.

Kako je bilo prezime Kadun Fatime ne zna se. Ne zna se ni šta drugo iz njezina života, ali se zna, da je prije 1028 god. po Hidžri (1620 po Isa alejhisselamu) načinila jednu skromnu mahalsku džamiju, koje sliku ovdje donosimo. Džamija nije velikih dimenzija, ali je solidno zidana i ima interesantnu kamenu četverouglatu munaru. Svakako, u toj građevini se ogleda utjecaj dalmatinske arhitekture.

Evlija Čelebija, koji je bio u Mostaru 1075 godine po Hidžri (1664 po I.) ne spominje ove džamije, jer nije bila neko naročito arhitektonsko djelo, a čini se da mu se stari most toliko svidio i toliko ga oduševio, da je malo šta drugo mogao primjetiti. U jednoj vakfiji iz 1028 godine po Hidžri spominje se imam Kadun Fatimine džamlje, pa se vidi da je prije te godine načinjena. Ova džamija ima nešto malo i vakufa: jednu kuću s baščom, jedan dućan u glavnoj ulici i tri parcele zemljišta koje se daju pod mukatu.

Spomenuti Evlija Čelebija pri opisu znamenitosti Mostara među drugima spominje i sahatkulu pa veli: U kazaskoj čaršiji ima četverouglata sahatkula, a zvuk njenoga zvona čuje se na tri sata hoda.” Ima jedna narodna pjesma koja počinje stihovima: „Pofali se Šarića kaduna, u hamamu među kadunama . . .” da će napraviti sahatkulu u Mostaru čije će se zvono daleko čuti: Još da nije Bišine planine, Čulo bi se do u Nevesinje.”

Ista narodna pjesma počinje u varijanti stihom: „Oklinje se kaduna Fatima . . .” Prema ovome, u koliko se možemo pouzdati u narodnu tradiciju, bila bi Fatima kaduna hairsahibija i mostarske sahatkule, koja ne iskucava sahate i koju neki netolerantni građani ne mogu da zgledaju, nego bi je htjeli na svaki način srušiti da šire ulicu. Ali da i nije Fatime kadun načinila ovaj hajrat, ona je gradnjom džamije osigurala sebi među bosanskohercegovačkim muslimanima lijep spomen vrijedan nasljedovanja.

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!