fbpx

Idlib ne smije pasti

Brza reakcija vojske i sve izjave turskih zvaničnika praćene akcijama – povećanjem vojnog prisustva u Idlibu – imaju za cilj pokazati (prije svega Moskvi) da nije riječ o blefu, nego o riješenosti da se spriječi humanitarna katastrofa koja bi u krajnjoj liniji najveći račun ispostavila Turskoj. Veliko je pitanje koliko je zemlja koja je u periodu od 2011. do 2018. primila (slovima i brojem) jednu izbjeglicu iz Sirije u stanju razumjeti zemlju koja ih je primila 3,7 miliona

Piše: Bojan BUDIMAC

Kada su u zoru 3. februara 2020. godine snage sirijskog režima napale jednu od 12 promatračkih tačaka turske vojske u Idlibu, to, nažalost, nije bilo veliko iznenađenje. Da Damask nije davao pet para na dogovore Rusije, Irana i Turske postignute u Astani i Sočiju, jasno je kada se prisjetimo da je od četiri takozvane zone deeskalacije u Siriji, uspostavljenih dogovorom te trojke septembra 2017. godine, ostao samo Idlib, dok su Homs, Istočna Ghouta i Deera pregaženi, uz punu podršku Asadovih saveznika Rusije i Irana, te odavno skliznuli u memorijsku rupu.

Jedini razlog što Idlib do sada nije doživio istu sudbinu jeste postojanje turskih promatračkih tačaka – opet rezultat pomenutog dogovora, koji je “učvršćen” godinu kasnije, u septembru 2018. takozvanim sporazumom iz Sočija između predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina i predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana. To “učvršćivanje” preduzeto je u cilju sprečavanja humanitarne katastrofe, koja bi, na šta je UN upozoravao, uslijedila ako bi sirijski režim (opet uz punu podršku Rusije i Irana) izveo ofanzivu na Idlib.

KRŠENJE MIROVNIH SPORAZUMA

Tim dogovorom ulog i uloga Turske podignuta je – Idlib je viđen za demilitariziranu zonu, a demilitarizacija je trebala pasti na pleća turske vojske. “Hayat Tahrir al-Sham”, pobunjenička grupa koju UN i Turska smatraju terorističkom organizacijom jer je do 2016. bila povezana s “Al-Kaidom”, a koja vlada najvećim dijelom Idliba, prema sporazumu iz Sočija, morala bi se raspustiti i potpuno napustiti demilitariziranu teritoriju, drugim pobunjeničkim grupama bio bi dozvoljen ostanak na teritoriji uz uvjet da povuku svo teško naoružanje iz nje. S druge strane, govoreći u ime Vlade Sirije, Rusija je obećala prestanak napada na teritorije koje drže pobunjenici. Ukratko, sve to se nije desilo. Dok je Damask navodno pozdravio sporazum, nije zapravo prestao s neprijateljstvima, a najveći broj pobunjeničkih grupa glatko je odbio sporazum, dok ga je “Hayat Tahrir al-Sham”, poslije vrlo dvosmislenog saopćenja, praktično odbio.

Sporazum iz Sočija, čini se, samo je kupio nešto vremena za odgađanje humanitarne katastrofe, odnosno stradanja oko tri miliona civila u Idlibu. Zapravo, usporio je taj proces – od septembra 2018. do danas više od milion i po civila iz Idliba izmjestilo se u krajeve bliže turskoj granici, od toga, prema Marku Lowcocki, šefu UN-a za humanitarna pitanja i koordinatoru za pomoć u hitnim situacijama, 586 hiljada izmjestilo se u prethodna dva mjeseca – što možda najjasnije govori o razmjerama eskalacije – ljudi bježe od granatiranja i zračnog bombardiranja.

Napad od ponedjeljka 3. februara razlikuje se od svih prethodnih jer je prvi put dovelo do smrti turskih vojnika – osam turskih šehida tom je prilikom palo, sedam vojnika i jedan civil (vozač kamiona). Turska vojska odmah je reagirala na napad, bombardirala 54 mete režima, usmrtivši 76 sirijskih vojnika. S obzirom na to da Damask bez Moskve ne bi imao petlju izazvati otvoreni sukob s Turskom, jasno je da je ovo na neki način posredan – proxy – sukob Moskve i Ankare. No, ne treba prenagljivati s konačnim zaključcima. Nijednoj strani nije u interesu da se to pretvori u direktan sukob. Odnosi Turske i Rusije ne mogu se predstavljati crno-bijelom slikom, a da su zemlje glede Sirije na različitim pozicijama, oduvijek je bilo jasno. Uostalom, to nije jedino o čemu su na potpuno suprotnim stanovištima.

Turskim komentatorima nije promaklo da se napad desio jedan dan prije posjete predsjednika Erdoğana Ukrajini. Implikacija te opservacije jeste da je napad u Idlibu bio neka vrsta “preventivne poruke”. Ako je tako, onda poruka baš i nije postigla cilj – hem je Erdoğan pozdravio počasnu gardu pozdravom “Slava Ukrajini!”, od koga Rusi dobijaju osip, hem je ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskiy iskoristio da naglasi na konferenciji za štampu da će Ukrajina dobiti pomoć od Turske na osnovu sporazuma o vojnoj saradnji.

LAŽNA ZABRINUTOST VIJEĆA SIGURNOSTI UN-A

No, vratimo se u Siriju. Ne samo brza reakcija vojske nego i sve izjave turskih zvaničnika praćene akcijama – povećanjem vojnog prisustva u Idlibu – imaju za cilj pokazati (prije svega Moskvi) da nije riječ o blefu nego o riješenosti da se humanitarna katastrofa, koja bi u krajnjoj liniji najveći račun ispostavila Turskoj, spriječi. Međutim, koliko je zemlja koja je u periodu od 2011. do 2018. godine primila (slovima i brojem) jednu izbjeglicu iz Sirije u stanju razumjeti zemlju koja ih je primila 3,7 miliona, veliko je pitanje.

Možda je još veće da li je zemlja, odnosno njen lider koji je prije dvadeset godina sravnio glavni grad Čečenije Grozny, a u jednom trenutku proglasio cijelo njegovo stanovništvo “teroristima”, u stanju i/ili voljan zauzdati svog štićenika koji ga imitira i pri tome se pokazuje još efektniji u smanjenju broja pripadnika sopstvene populacije. Ispunjenje ili neispunjenje ultimatuma koji je Turska 5. februara dala Damasku – da se sirijske trupe povuku iz zone koju su osvojile unatoč sporazumima iz Astane i Sočija ili da se suoči s vojnom akcijom turske armije do kraja februara – dat će nam odgovor.

Prvi znaci odgovora na ultimatum nisu ohrabrujući jer je 7. februara Asad, očigledno u zanosu pobjede i još nezauzdan od strane Moskve, bombardirao vojni aerodrom “Taftanaz” u Idlibu samo nekoliko sati nakon što je turska vojska uspostavila vojnu bazu na njemu. I poslije ovog napada adresa kojoj se Turska obraća jeste Moskva. Rezultati sastanka moskovske delegacije na nivou zamjenika ministara inostranih poslova u Ankari 8. februara nisu podijeljeni s javnošću, jedino što se zna jeste da će razgovori biti nastavljeni. Obje strane pozivaju onu drugu da se drže dogovora iz Astane i Sočija. Da je riječ o različitim čitanjima tih dokumenata, a ne o smišljenom planu da se Turska pritisne i istisne, jeste najbenevolentnije tumačenje. Odlučnost Ankare morala bi uvjeriti Rusiju da obuzda Asada, te da ga uvjeri u ono što svi ponavljaju (godinama) da vojnog rješenja nema.

Kao i obično, hitni sastanak Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda nije porodio ništa osim “zabrinutosti”. Vrhunac apsurda bio je što je, ajd sirijski još nekako, ruski predstavnik u UN-u optužio Tursku i zapadne države da krše suverenitet Sirije (ajd zapadne zemlje, ali konkretno turske trupe u Idlibu produkt su sporazuma iz Astane i Sočija). Uzgred, komika je kada Rusi pričaju o suverenitetu i teritorijalnom integritetu Sirije. Nije li Putin, dva dana nakon objave one perverzije zvane mirovni plan za palestinsko-izraelski sukob, veselo primio Netanyahua, koji je onomad zadovoljno primio dobar komad Sirije od Trumpa na poklon? Još mu je (Putin Netanyahuu) kao dokaz lojalne servilnosti izvukao iz zatvora izraelsku krijumčarku droge na izdržavanju kazne u Rusiji, kako bi je Benjamin otpremio avionom Vlade Izraela nazad u Izrael. Kamo postavljanje pitanja sirijskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta nad Golanskom visoravni?

POKOLJ CIVILA U RATNOJ ZONI

Ako je nečemu i poslužio taj hitni sastanak Vijeća sigurnosti UN-a, onda je to što je ponovo, po ko zna koji put, ukazao na tragediju civila u Idlibu. Mark Lowcock detaljno je opisao (doduše, glasom koji je lišen emocija) patnje civila pod konstantnim bombardiranjem i granatiranjem, porodice koje bježe iz jednog mjesta u drugo nadajući se sigurnosti samo da bi ponovo bili pod bombama. Neke od njih sam već naveo, ali dodao bih da je od aprila do spomenute hitne sjednice Vijeća sigurnosti UN-a više do 1.500 civila poginulo u tim bombardiranjima – broj verificiran od Ureda visokog komesarijata za ljudska prava pri Ujedinjenim nacijama (OHCHR). “Iznio je sliku traumatiziranih ljudi pod opsadom koji se osjećaju ‘totalno napuštenim od svijeta’. Oni ne razumiju zašto ovo vijeće nije u stanju zaustaviti pokolj među civilnim stanovništvom zarobljenim u ratnoj zoni”, naglasio je. “Njihova poruka vama je u osnovi ista ona koju sam prenio kad sam vas 30. jula informirao: ‘Bojimo se. Molim vas, pomozite nam. Učinite da prestane’”, navodi se u izvještaju s vijećanja na zvaničnom sajtu UN-a.

Koliko smo puta čuli takve i slične riječi? Nemoguće nabrojati. Međutim, to su “samo” riječi u instituciji u kojoj, po pravilu, sjede predstavnici uzročnika tih tragedija. Iskreno, ne znam koliko je kriza u Idlibu prisutna u elektronskim (prije svega mislim na televizije) medijima van Turske. Fotografije blatnjavih improviziranih kampova punih bose djece, koje Turska ima priliku vidjeti, učinile bi da i kamen proplače. Uzgred, jedini vidljivi amblemi na šatorima (ondje gdje ih ima) jesu oni od turske nevladine organizacije Fondacije za humanitarnu pomoć (IHH) i turske Direkcije za upravljanje vanrednim situacijama (AFAD).

Najavljujući specijalnu reportažu CNN-Türk televizije o situaciji u Idlibu i tim izbjegličkim kampovima prošlog petka, novinar Cuneyt Özdemir, između ostalog, rekao je da, ako nekome nije jasno zašto je Turska (i vojno) prisutna u Siriji, a takvih ima nažalost mnogo kako van, tako i u Turskoj (opozicija), trebalo bi poslije gledanja da se prestanu pitati. Činjenica je da Turska sama ne može podnijeti novi val izbjeglica i u tom svjetlu ono što se na Zapadu percipira kao “prijetnja” – da će Turska otvoriti svoje kapije prema Zapadu – nije prijetnja nego vapaj. Idlib ne smije pasti.

PROČITAJTE I...

Kako je moguće da Milanović, koji je nekada javno, kao "pravog čovjeka" na "pravom mjestu", podržavao Željka Komšića u njegovoj drugoj po redu kandidaturi za člana Predsjedništva, danas otvoreno spori Komšićevu legitimnost i poručuje da su ga u stvari izabrali Bošnjaci!

Ako pogledamo rezultate izbora za Kantonalnu skupštinu 2018. godine, imali smo oko 2.500 glasova više, dakle, kada saberemo glasove koje su dobile te dvije koalicije. Naravno, rezultat će puno zavisiti i od izlaznosti birača, puno će zavisti i od broja registriranih u inostranstvu. Na izborima 2018. svi smo išli samostalno, ovaj put kroz ove dvije koalicije ćemo, nadam se, dobiti većinu u Gradskom vijeću. S druge strane, imamo značajna četiri politička subjekta s hrvatskim predznakom prijavljena za izbore, ovaj put ne izlaze u okviru HNS-a, te očekujemo zanimljivu političku borbu za glasove građana Mostara, u kojoj će, uvjeren sam, pobijediti Koalicija za Mostar 2020.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!