Hram srastao s krajolikom

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

 

Piše: Edib KADIĆ

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kad se god putuje Hercegovinom, posebno dijelom u kojem je, prema riječima lokalnih mangupa, “kamen rodio na svakom koraku”, čini se kao da je uvijek vruće, bez obzira na to koje je godišnje doba. S obiju strana puta južno od Stoca nisko rastinje gorjelo je u više navrata, a nevještom oku posmatrača učinilo bi se da je za sve krivo nemilosrdno hercegovačko sunce.

A put, on vodi do Manastira Zavala, do kojeg se nekada dolazilo jednosmjernim asfaltnim putem kojim je prolazila uskotračna pruga sagrađena u vremenu Austro-Ugarske. O postojanju pruge svjedoči i zgrada željezničke stanice pred kojom je, ne baš tako davno, stajao popularni ćiro, plijeneći pažnju, a i pokoji uzdah prolaznika. I sada u ovaj kraj zalaze samo malobrojni turisti i oni koji se u ljetnoj sezoni zbog višesatnih čekanja na graničnom prijelazu Doljani odluče hrvatsko primorje posjetiti preko prijelaza Orahov Do. Tu, kažu, nema nikoga.

Za sada nema preciznih podataka o vremenu nastanka Manastira Zavala. Prema narodnom predanju, postanak Crkve Vavedenja Presvete Bogorodice dovodi se u vezu s prvim kršćanskim carem Konstantinom iz 3. stoljeća, koji je izgradio veliku crkvu u Slanom. Nakon toga je stigao u Zavalu i, pošto se uvjerio da je stanovništvo veoma pobožno, odlučio da i tu sagradi hram. Car je ostavio Bogorodičinu ikonu na brežuljku Petkovica s namjerom da mu zadužbina tu bude podignuta. Idućeg dana pronađoše ikonu ispred ulaza u pećinu, na mjestu današnje crkve. Čudesno premještanje ikone ponovi se i naredna dva dana, te car uvidje da mu sama ikona pokazuje mjesto podizanja zadužbine. Zbog toga je na tom mjestu i sagradio crkvu.

NACIONALNI SPOMENIK BOSNE I HERCEGOVINE

Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi.

Najstariji pisani dokumenti o Manastiru Zavala potječu iz 1514. godine. U njima stoji kako su Manastir podigli članovi obitelji vojvoda Hrabrena i Miloradovića, koji su u 16. stoljeću gradili brojne zaklade po Hercegovini. Freske u crkvi potječu iz 1619. godine i iznimno su vrijedan doprinos cjelokupnom slikarstvu Bosne i Hercegovine. Njihov je autor Georgije Mitrofanović, hilandarski monah, jedan od najdarovitijih i najobrazovanijih pravoslavnih slikara 17. stoljeća.

Manastir je spomenut i u enciklopediji Austro-Ugarske. Johann Kellner, inžinjer u službi Zemaljske vlade u Sarajevu, u dijelu posvećenom graditeljstvu u BiH piše: “(…) Jedan prilično zanimljiv tip hrišćanskog graditeljstva ovog perioda predstavlja i manastir ukopan u stijenu Zavala u Popovom polju (Hercegovina) sa svojom kamenom stepenastom strukturom, kamenim kelijama u odbrambenim dvorištima i kapijama.” U istoj enciklopediji objavljen je i crtež Manastira koji je svjedočanstvo o njegovom izgledu. Milijana Okilj u svojoj knjizi Manastir Zavala piše kako je taj crtež izuzetno dragocjen jer je to jedan od najstarijih do sada poznatih dokaza o nekadašnjem izgledu Manastira.

“Na ljepotu i savršeno uklapanje manastirskih građevina u ambijent upućuje i činjenica da je, pored Manastira Zavala, autor Johann Kellner izdvojio još samo jedno djelo hrišćanskog graditeljstva – Staru pravoslavnu crkvu u Sarajevu. Iako je Manastir opisao samo jednom rečenicom, tim šturim opisom ukazao je na značaj prostorne strukture”, objašnjava Okilj, te nastavlja s opisima:

“Manastir je sagrađen na oko 260 metara nadmorske visine, a od sela prema moru pruža se klanac dug oko 12 kilometara. Crkva, zavedeni prilaz, zvonik, potporni zidovi, konaci i škola kao da su srasli s raskošnim krajolikom koji se smjestio podno planine Ostgor. Iz manastirske porte pruža se veličanstven pogled na Popovo polje, a prirodna stijena, koja je ujedno i sjeverni zid crkve, manastir čini dijelom prirode, dijelom planine, a zajedno s okolinom čini kulturni pejzaž sa sakralnim vrijednostima.”

Zbirka umjetničkih predmeta iz Manastira uništena je u Drugom svjetskom ratu, a Manastir je veoma oštećen tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995). Konzervatorsko-restauratorske radove na obnovi Manastira i Crkve finansirala je Vlada Kraljevine Švedske, te su radovi završeni 2005. godine i otad Crkva i Manastir imaju današnji izgled. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH 2003. godine donijela je odluku kojom se graditeljska cjelina Manastir s crkvom u Zavali, općina Ravno, proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Tokom radova koji su trajali od 2001. do 2005. godine došlo se do novih otkrića koja uveliko doprinose rasvjetljavanju zagonetne historije Manastira. Pronalaskom starijeg hrama, tokom kopanja rova za potrebe konstruktivne sanacije temelja, potvrđen je duži kontinuitet postojanja Manastira i Crkve nego što se do tada smatralo. Monah Marko, koji je u Manastiru od 2010. godine, tvrdi da su prilikom ove restauracije pronađeni temelji koji potječu iz 9. stoljeća, tako da se sa sigurnošću može tvrditi da je Manastir Zavala već tada bio tu.

“Ovaj oblik crkve kakav danas imamo datira iz 13. vijeka. To možemo i vidjeti po jednom pečatu iz 13. vijeka na kojem je crkva. Freske su 1619. godine naslikane i iduće godine će im biti punih 400 godina. Poznato je da ih je naslikao Georgije Mitrofanović. Međutim, ono što je manje poznato jeste da je samo dvije godine nakon što je crkva oslikana sveti Vasilije Ostroški došao kao dječak u ovaj manastir. Tako da zbog sv. Vasilija i zbog freski ljudi danas najčešće svraćaju i posjećuju naš manastir”, pojašnjava Marko, koji je rođen 1982. godine.

ČOVJEK ZA SVE SNOSI ODGOVORNOST

Pored njega, u službi Manastira jeste i monah Petar, a otac im je iguman Vasilije, koji je u Manastir u Zavali došao 2000. godine, kada i počinje njegova obnova. Marko kaže kako monaštvo potječe iz 4. stoljeća od svetog Vasilija Velikog i da su tada uređene neke stvari i pravila kada je riječ o monaštvu. “Svaki manastir ima svoj tipik, tako da se i mi određujemo kako možemo. Ustajemo ujutro u pet i sve što radimo vezano je uglavnom za crkvu. Crkva je centar, a sve što ostane vremena mimo toga, to se i nekako stiže. Imamo jutarnje i večernje molitve koje traju između jednog i tri sata. Imamo lične molitve, plus molitve u crkvi i neka poslušanja, bavljenje kuhinjom, baštom.”

Marko kaže kako je današnja hrana uglavnom lošeg kvaliteta. “Mi, da bismo znali tačno šta jedemo, sadimo razno povrće i salate u bašti. Uglavnom nam i narod pomaže, pridare nešto. Imamo i voće i smokve, pošto je tu Mediteran i blizu je more, sve nam uspijeva, od maslina, šipka, grožđa, mandarine. Mi svaku biljku jedemo kad joj je i vrijeme. Sada, u ovom vremenu, vi možete jesti paradajz u decembru ili januaru, a onda ljudi izgube i ukus i želju. A ovako, kada jedete hranu kad joj je vrijeme, onda smo i zadovoljni onim što imamo, jer imamo vremena i da ga poželimo do iduće godine. Mora se čovjek suzdržavati u životu kako bi mu bilo ljepše. Zato je i post važan u religiji, pa mu nakon određenog vremena i čaša vode bude draga”, napominje Marko.

Priča i kako je ovaj dio Hercegovine uvijek bio siromašan. “Živjelo se teško. U posljednjih 50 godina prije rata tu je bio samo jedan kaluđer. 1900. godine prošla je pruga i tad je ovaj kraj malo živnuo. Manastir je proširen, a sagrađeni su i novi konaci. Kada je pruga ukinuta 1975. godine, narod je napustio ovaj kraj i otišao najviše u Trebinje. Crkva nije nikada rušena, a u više je navrata restaurirana. Za vrijeme komunizma oduzimana je zemlja, pa ni do danas nisu vraćeni neki dijelovi, još traju sporovi oko toga. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zapaljena je manastirska arhiva. U posljednjem ratu selo Zavala bilo je na prvoj liniji. Manastir je bio napušten i sve tu, osim Crkve, bilo je porušeno. Hrvatska vojska bila je u njegovom posjedu, a preko polja je bila srpska vojska. Pod ratnim dejstvima stradao je Manastir, a Crkvu niko nije dirao”, kaže Marko.

Nastavlja kako svaki čovjek mora voditi računa šta radi i kako se ponaša jer za sve sam snosi odgovornost. Dodaje i kako je dobročinstvo vrlo važno, ali da mora biti vezano uz Hrista. “Mi možemo vidjeti samo spolja kakav je neki čovjek, a Bog vidi šta mu je u srcu. Jednog su tako iz Herceg-Novog pitali: ‘Evo taj i taj posti i drži se crkvenih pravila, ali je loš čovjek. Onaj tamo živi svakako, ne ide u crkvu, ali je dobar čovjek. Kako to objašnjavate?’ On im je odgovorio: ‘To je podvala đavolska. Imate pijanicu koji bi vam dao sve, i kuću, i auto i sav novac što ima. Ali, u Poslanici apostola Pavla jasno stoji ko neće u carstvo nebesko. Tu su, između ostalog, preljubnici i pijanice.”

Manastirski, monaški život, pripominje Marko, umnogome se razlikuje. “Mi odemo iz svijeta, nemamo porodicu, pa smo vezani samo za manastir. U pravoslavlju imate dva puta, brak ili monaštvo. To je pravoslavno hrišćanstvo i dosta se razlikuje od katoličanstva. Monaštvo je jako rijetko na ovim prostorima zato što je kod nas poslije došlo hrišćanstvo. Ono je mnogo više zastupljeno u Rusiji, Grčkoj, pa i Rumuniji. Ja na monaštvo gledam nekako kao da radimo u Bosni i imamo neku plaću. A ako radite u inostranstvu, imate mnogo puta veću plaću za istu količinu rada. Eh, tako je i u hrišćanstvu, i tu nema nikakve razlike između nas i svih ostalih monaha u svijetu. Samo što oni imaju bolje uslove”, objašnjava Marko, te napominje da i bolji uvjeti za život nose sa sobom određene poteškoće:

“Mi nemamo brojne stvari, tehniku i tehnologiju ne koristimo i nemamo nikakav doticaj s tim. Nemamo ni radio, ni televiziju, ni internet i onda smo usredsređeni na služenje Bogu, dok na drugoj strani ima mnogo tih stvari koje čovjeka ometaju pa nema vremena da se posveti Bogu. Kod nas u Svetom pismu u Novom zavjetu piše: ‘Ko je oženjen, on se brine kako će ugoditi ženi, a ko je neoženjen, on se brine kako će ugoditi Bogu’”, kroz smijeh će Marko.

PROČITAJTE I...

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

Ovi ljudi, moglo bi se reći, žive u nekom svom svijetu. Kućama dolaze umorni. Rano liježu i još ranije ustaju i s najnužnijim stvarima ponovo odlaze u šumu na posao. Takav ritam imaju skoro cijele godine. Vremena za putovanja, odmor i druženja nemaju mnogo. Slične stvari za njih izgledaju kao luksuz. Zbog prirode posla koji obavljaju i specifičnosti njihova zanimanja, naši šumari uglavnom su zanemareni. Njihovi problemi i brige malo se koga tiču.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!