fbpx

Hasanaginica se kupa u moru

Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Ponekad vidim slike iz budućeg vremena:

Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica.

Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera, i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio, ali je sve to ostalo zameteno u povijestima bivših života, u povijestima zaborava.

A sad, dok sam gledao u more, ispod monolitne hridi, najednom shvatih.

Bilo je to kao da se ona nejasna misao praćaknula poput srebrne ribe.

Shvatio sam da je to mjesto na kojem ću tek živjeti.

I da je to ono što mi je misao, kad god se javljala, zapravo htjela kazati.

Tako se na kraju i zbilo.

Ponekad vidim slike iz vremena koja su davno minula:

Bio je to zaista sparan dan.

Sve je lepršalo na njoj. Čak i suncobran.

A u njoj? Igralo se dijete i lupalo srce kao da se igra s njim.

Kao da se kupa u moru.

Sve je izgledalo nestvarno.

Došli su tu kao da idu u izbjeglištvo.

Dolazio je neki fratar.

I ljubazno pozdravio u prolazu.

– Zdravi bili, poštovani aga.

– Zdravi bili, fra Ivo.

– Poznaješ ga? – pitala je.

– Da.

Ovisok, mršav i žustar čovjek nestao je u spletu uličica.

Bilo je to nekad.

Ali fra Ivan to nikad nije zaboravio jer je vjetar odgrnuo veo i pokazao njeno lice. Izraz tog lica prosvijetlio je nešto u njemu, u duši. Kao da ga je već vidio. Ko zna gdje. Uz njeno, kucalo je još jedno malo srce.

Sve što je vidio tog dana izgledalo mu je više kao agin hir nego njezina želja.

 

– Zašto smo došli ovdje?

– Teferič – reče on nekako pretjerano veselo.

– Tako je toplo – zaustila je da kaže, ali on je već otišao da se posveti poslu oko jela.

Prošli su kroz grad za koji su govorili da je načinjen po uzoru na Veneciju. Minijaturna Venecija. Vidjela je tu neku ženu koja ju je gledala pretjerano radoznalo, gotovo drsko. Nije mogla to zaboraviti. Kao urok.

 

– Tamo gdje smo prošli osjeti se garež.

– Znam. Bilo je to davno.

– Šta se dogodilo?

– Sukobi.

– Vatrom?

– Nekad izgori naše selo, nekad njihovo. Sve ovisi o ratnoj sreći.

– Sreći?

– Da. Ratnoj.

– A ljudi koji su tu živjeli?

– Ovisi o sreći.

– Sreći?

– Da.

I onda su šutjeli.

 

– Jesi li i ti…

– Šta?

– Jesi li i ti bio s njima?

– Zapovijedam im. Granica je to. Granica svjetova. I sukobi su neprestano.

– Jesi li?

– Dosta više, ženo.

I onda su opet šutjeli. Nije se više imalo šta kazati.

Sve dok nisu došli do mora. Njegovi momci odavno su podigli šator i pripremali jelo. Čador je ličio na meduzu. I podrhtavao tako na vjetru. Pozivao je u more. I Zuhra je u nj s nevidljivim sinom uronila.

Hasanu razgovor s Grgurom ipak nije dao mira.

– Kad carstva ratuju, oružje daju nama.

– Mi smo carstva koja ratuju?!

– Naravno. Zvali se sultanat ili republika, to je isto. Samo su riječi različite. Sablja mi je osmanska, a tvoja mletačka?

– Mletačka je uistinu.

– Vidiš? Međe carstava se pomjeraju i mijenjaju, ali mi uvijek ostajemo tu, s jedne ili druge strane. I to je uvijek isto, čak i kad se čini drukčije.

– Vidim. Ipak se nadam da to neće biti dovijeka.

Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj je bio početak nesreće i za jednog i za drugog. I za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme.

Liber memorabilium.

Tako je u knjigu pamćenja zapisao fra Ivan. Golema povijest i pripovijest u malo riječi.

Tako je to bilo.

Možda.

Svjedok koji je to u nju zapisao bio je čovjek.

Pismen i pismu odan čovjek.

Minule su otad godine. Kandijski rat i drugi mijenjali su i promijenili lice svijeta.

Fra Andrija je gledao u slova tog prizora koji je zabilježio jedan od njegovih prethodnika. Zaista je čudan taj Ivan bio. Bilježio je događaje i osjećaje koje su oni pobuđivali.

Kao da je bio neko koga je poznavao.

Kao da je bio neko iz Razgovora ugodnoga naroda slovinskog…

I ovaj zapis. Iako se sve činilo kao prizor iz života, ništa nije bilo jasno. Ništa o tom nije zapisano.

Zato je izvještaj o dvoboju vrlo pažljivo zapisao Andrija Kačić Miošić.

 

 

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!