fbpx

Groblje kućnih ljubimaca

Najveća se šala možda krije u tome što i jedni i drugi podržavaju izmišljene likove, jer baš kako je superheroj Šeranić plod mašte, isto tako je i sa supergrađaninom Bursaćem. To što su i jedan i drugi fikcija proizvedena od jednog te istog uma i dio iste kalkulacije sve čini dodatno zabavnijim.

 

 

U ova teška i sumorna vremena pandemije virusa korona, kada je društveni život skoro potpuno zamro, a pažnja javnosti svela se uglavnom na mučno praćenje dnevnih izvještaja o brojevima zaraženih i umrlih širom svijeta i na strahovanje nad onim šta nosi sutra, teško je naći bilo koji razlog za smijeh. Ipak, postoje i takvi koji čak i u ovim teškim trenucima uspiju razveseliti i nasmijati svekoliko pučanstvo, doduše, sasvim nenamjerno i iz pogrešnih razloga. Ali i u ovakvoj situaciji… daj šta daš. Upravo je to slučaj s veteranom Vojske Republike Srpske i hochmeisterom morbidne patetike, omiljenim Srbinom sarajevskog finog gradskog polusvijeta – Draganom Bursaćem.

U općoj oskudici javnih dešavanja, te još goroj nestašici prigodnih javnih ličnosti s kojima se može polemizirati iz pozicije mučenika i pravednika, Bursać se odlučio obrušiti na kreaciju svoje vlastite mašte, lika koji ne postoji, kojeg je upravo on, koliko jučer, izmaštao. Naravno, u pitanju je famozni Alen Šeranić, ali ne Alen Šeranić ministar zdravstva manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, ne stvarna osoba od krvi i mesa, već Alen Šeranić “heroj našeg doba”, počasna titula kojom ga je zakitio upravo Bursać, koji ovih dana s portala vrišti “Alene, ne seri!”. Svakako da ovakva Bursaćeva šizofrenija ima malo veze sa stvarnim Šeranićem, koji je i bio i ostao standardni Dodikov kadar, partijski aparatčik, jedna od one vrste stranačkih ikebana koje govore, pišu i štambiljaju šta im Vožd kaže i kad im Vožd kaže.

No Šeranić kojeg je do jučer bosanskohercegovačkoj javnosti prodavao Bursać nije bio samo “heroj našeg doba” već, štaviše, superheroj koji, po Bursaćevim riječima, “spašava grad i sve nas”. Njegov Šeranić bio je neka kombinacija Zagora, profesora Okultisa i Martija Misterije, čovjek plemenitog porijekla “iz najstarije naseljene kuće u Banjaluci”, u kojoj je proveo svoje sretno djetinjstvo, spremajući se za trenutak kada će ga njegov grad zatrebati i zovnuti u pomoć. On je bio “neko ko ulijeva povjerenje”, “pravi čovjek na pravom mjestu”, neko ko “zna kako se virus širi i kako ga zaustaviti”, osoba koja “zna šta je važno”. Bursaćev superšeranić “govori jasno, glasno, precizno, koncizno, smiruje uspaničene i razdrmava bahate i osione”…, i tako dalje i tako patetičnije.

Bursać je ovaj nervni napad mitomanije i svoju ulogu poslovičnog srpskog guslara koji od sjecikesa pravi junake, koji “seku Turke na buljuke”, pravdao time što se radi o kriznim vremenima, kada su narodu potrebni heroji.

Bosna i Hercegovina i ima i treba heroje, ali joj nisu potrebni izmišljeni heroji, oni lažni, koji su samo plod nečije mašte i ličnih interesa i koje će neko praviti od potpunog nepodesnog materijala kakav su Dodikove marionete. Bursać, svjestan svoje uloge doktora Frankensteina, čije se djelo nekako otelo kreativnoj kontroli, danas priznaje svoje očinstvo bijesno poručujući: “Alene, da sam sto puta od tebe stvorio medijsku zvijezdu, ne seri!”

No šta je to izazvalo ovakav Bursaćev salto mortale? Stvar je, u suštini, vrlo jednostavna. Stvarni Alen Šeranić nastavio je javno pričati i djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima i politikom stranke kojoj pripada, kao što je to, uostalom, i ranije radio, čime je direktno ugrozio mitološki lik koji je Bursać od njega napravio, a time doveo u pitanje Bursaćev kredibilitet.

Potpuno u skladu sa servilnim odnosom srpske politike prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Šeranić, kao ministar zdravstva, odbio se izjasniti, a kamoli osuditi insistiranje SPC-a da nastavi s javnim skupovima (uprkos zabrani koju je donijela entitetska vlada čiji je Šeranić ministar) riječima kako ne bi htio komentirati tradiciju i duhovne običaje jer su “oni dio naše kulture”. To ga je prikazalo onim što on i jeste, dodikovcem i standardnim pripadnikom (veliko)srpske političke kulture kojeg je takvog vrlo teško prodati kao nekakvog građanskog superheroja, posebno sarajevskoj javnosti u kojoj je Bursać popularan. Ovaj pokušaj da se napravi još jedan kućni ljubimac jugonostalgičnih čika i teta, pa da tako pored Srbina, dojučerašnjeg pripadnika agresorskih formacija, a današnjeg političkog Bosanca, dobijemo i Bošnjaka koji je politički Srbin, neslavno je propao.

U paničnom pokušaju kontrole štete Bursać je napravio kapitalnu grešku prebrzo mijenjajući stav prema papirnom idolu kojeg je sam crtao i pravio, a za šta nije dovoljno pripremio i senzibilirao svoju publiku, pa je došlo do krajnje zabavnog fenomena. Dovoljno je pogledati Bursaćev profil na Facebooku pa se odmah uoči kako je u vezi s novonastalim zaokretom Bursaćeva publika krajnje podijeljena, i to – gle čuda – po etničkoj liniji. Bursaćevi srpski pratioci svim silama brane Dodikovog Bošnjaka Šeranića, koji ne da na “krst časni”, dok oni bošnjački podržavaju Srbina Bursaća, veterana VRS-a.

Najveća se šala možda krije u tome što i jedni i drugi podržavaju izmišljene likove, jer baš kako je superheroj Šeranić plod mašte, isto tako je i sa supergrađaninom Bursaćem. To što su i jedan i drugi fikcija proizvedena od jednog te istog uma i dio iste kalkulacije sve čini dodatno zabavnijim.

Bursać, koji je sebe inventivno načinio kućnim ljubimcem dijela sarajevske javnosti, isto to pokušao je učiniti sa Šeranićem, koji je, pak, postao ljubimcem banjalučke javnost. A ukusi tih dviju javnosti nisu baš kompatibilni pa su tako velike šanse da će i jedan i drugi izmišljeni lik završiti na groblju kućnih ljubimaca. Naravno, najveća šala je na račun subudalastih Bursaćevih vjernih fanova, no takvi ionako uživaju u tome da ih se laže i obmanjuje. /M.D./

 

 

 

PROČITAJTE I...

Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, Alija Izetbegović istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja. Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu oba bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”

Politički pluralizam i parlamentarni demokratski sistem vlasti u Bosni i Hercegovini, koji su obnovljeni 1990. godine, nisu uspjeli spriječiti rat i stradanje tokom Agresije od 1992. do 1995. godine. Realne analize pokazuju da, s obzirom na prethodno stvorene odnose izvanbosanskih političkih faktora i opći historijski kontekst, to nije bilo ni moguće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!