Gledali smo “Bilo jednom… u Hollywoodu”

Originalni naslov: Once Upon a Time ... in Hollywood; režija i scenarij: Quentin Tarantino; igraju: Leonardo DiCaprio, Brad Pitt, Margot Robbie...; žanr: komedija; trajanje: 161 minuta

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

Još od samog početka njegovog djelovanja kao filmskog autora, filmovi Quentina Tarantina služe kao dokaz savršenog srazmjera istinske ljubavi i poštovanja prema filmu s neograničenim poznavanjem filmske tehnike. Svoje filmsko obrazovanje počeo je graditi s dvadeset i dvije godine, kao zaposlenik jedne lokalne videoteke, u kojoj je provodio dane gledajući filmove i diskutirajući o njima, dok je ljubav prema pokretnim slikama bila sudbonosno određena mnogo ranije, kada je ime dobio po liku Quintu (Burt Reynolds) iz filma Miris baruta (Gunsmoke, 1995).

Upravo ova dva trenutka odredila su ne samo životni put Quentina Tarantina kao filmskog režisera već su ostavila i ogroman utjecaj na njegovu umjetničku viziju, autorstvo i poetiku. Nakon početnih ostvarenja – Psi iz rezervoara (Reservoir Dogs, 1992) i Pakleni šund (Pulp Fiction, 1994) – koji su predstavljali vrhunac američkog nezavisnog filma devedesetih, te niza otvoreno eksploatacijskih filmova – blaxploitation žanr (Jackie Brown, 1997), kung-fu filmovi (Kill Bill: Vol 1, 2003; Kill Bill: Vol 2, 2004), klasici jurnjave (Death Proof, 2007), na red dolaze stvarne historijske činjenice kao osnovni tematski okvir Tarantinove fikcije – Prokletnici (Inglourious Basterds, 2009) i Odbjegli Đango (Django Unchained, 2013). Tri godine poslije uspješnog špageti-vesterna Odbjegli Django, prilagođenog, ipak, široj filmskoj publici, Tarantino snima svoj najpolitičniji film Mrsku osmorku (The Hateful Eight, 2015), koji bi trebao poslužiti kao reprezentativnija posveta jednom od najvažnijih američkih žanrova – vesternu.

Na repertoare kina širom svijeta, uključujući i ona u Bosni i Hercegovini, stiglo je deveto ostvarenje ovog filmskog autora, njegovo najkompleksnije djelo koje se u svojoj formi razlikuje od svih prethodnih, u kojem se Tarantino prvi put odriče svog najreprezentativnijeg stilskog sredstva – narativa, a koji istovremeno u sebi sadrži komadić svakog od njih. Dakle, riječ je o naslovu Bilo jednom… u Hollywoodu, u kojem su glavne uloge ostvarili Leonardo DiCaprio, Brad Pitt i Margot Robbie, dok su one epizodne pripale glumačkim veteranima Kurtu Russellu i Al Pacinu.

Glavni protagonisti ove Tarantinove svojevrsne postmodernističke bajke jesu Rick Dalton (DiCaprio), bivša televizijska zvijezda vestern‑serijala, i njegov dugogodišnji dvojnik, kaskader Cliff Booth (Pitt), koji na samrti zlatnog Hollywooda čekaju završetak vlastitih karijera. Treći lik koji će zatvoriti ovaj narativni krug jeste onaj iz historijske stvarnosti, supruga priznatog režisera Romana Polanskog, glumica Sharon Tate (Robbie), koja je prva Rickova komšinica, a čiju će sudbinu Tarantino ukrstiti sa spomenutim fikcionalnim dvojcem.

Kompletan narativ serijala sačinjen je od samo dva vikenda, onog 8. i 9. februara 1969. godine te drugog s razmakom od šest mjeseci, 8. i 9. augusta i noći kada je sekta “Porodica” Charlesa Mansona ubila trudnu Sharon Tate i njeno troje prijatelja, nanijevši joj šesnaest uboda nožem. U prva dva dana u narativnom smislu neće se ništa desiti, neće biti klasičnog Tarantinovog zapleta, a rasplet, kulminacija i preokret neće se moći ni nagovijestiti. Ipak, ta dva dana bit će prepuna mikrodešavanja, koja će opet biti ispunjena detaljima i znakovima, kreiranim filmskim jezikom, tj. formom, a koji će u drugom dijelu, odnosno druga dva dana, postepeno dobijati svoja značenja. Rick će vrijeme provoditi na televizijskom setu i u bogatoj kući na adresi Cielo Drive na Beverly Hillsu, gdje će se opijati i preslušavati tekst za te iste serije, a Cliff će igrati njegovog dvojnika, ali ne na setu već u stvarnom životu.

Vozit će ga na snimanja, opijati se s njim u kafanama, tješiti ga kada plače zbog sve očiglednijeg propadanja karijere, popravljati mu satelitsku antenu i biti njegov jedini istinski prijatelj. Uporedo s njima, Sharon će uživati u životu i tek sklopljenom braku sa slavnim režiserom Romanom Polanskim, plesati, pjevati u kući, na zabavama, na ulici. Ustaljenu svakodnevicu njihovog svijeta poremetit će djevojka nadimka Pussycat (Margaret Qualley), koju će Cliff konačno “pokupiti” na putu do svoje prikolice na drugom kraju grada. Ipak, uskoro će se ispostaviti da je misteriozna Pussycat članica sekte Charlesa Mansona stacionirane na nekadašnjem filmskom ranču izvan grada. Drugi vikend započet će s povratkom Ricka iz Italije, gdje je s Cliffom snimao špageti-vesterne B produkcije na nagovor novog agenta Marvina Schwarza (Al Pacino). Pored italijanske supruge, Rick se u Los Angeles vraća i s konačnom odlukom o prekidu saradnje s Cliffom. Njihova oproštajna pijanka desit će se u istoj noći u kojoj je mlada Sharon ubijena u osmom mjesecu trudnoće prije punih pedeset godina.

Radnju filma smještenu u Hollywood prijelomnu 1969. godinu otvara crno-bijeli prolog, najava nove epizode popularnog kaubojskog serijala Bounty Law, te intervju na njegovom setu s glavnim glumcem Rickom i njegovim kaskaderom Cliffom. “Ako mislite da vidite dvostruko, ne prilagođavajte TV prijemnik, jer u neku ruku i vidite”, kaže televizijski novinar Allen Kincade obraćajući se gledaocima.

Već od ovog uvoda režiser gledaocima najavljuje da će se u filmu baviti dvostrukom slikom, onom stvarnom i onom imaginarnom, označiteljem i označenim, kaskaderom i glumcem, a koje će u Tarantinovom svijetu, odvojenom od stvarnosti, zapravo, predstavljati dvije strane filmske slike. Onu ispred i onu iza platna, onu izvan filmskog seta i onu na filmskom setu, naravno, sa spoznajom da su i jedna i druga filmske. Naime, ako je označitelj fizički predmet, primjerice zvuk, slika ili riječ, označeno mentalni koncept o tom predmetu, a znak asocijativna cjelina koja povezuje to dvoje, u Tarantinovom slučaju označitelj je Hollywood kakav poznajemo iz filmova ili medija, označeno Tarantinova percepcija tog Hollywooda, nikad živopisnija i sjajnija (na tragu one u naslovu Boogie Nights iz 1997), a znak je naslov Bilo jednom… u Hollywoodu, koji gledaoci dobijaju na kraju.

Ova je teza najočitije potvrđena u sceni kada Margot Robbie kao Sharon Tate odlazi u kino i gleda “svoj” film, odnosno film sa stvarnom Sharon Tate, i nakon oduševljenja u publici, prvi put percipira sebe kao filmsku glumicu. Još jedan znak koji upućuje na dvostruku sliku, odnosno film u filmu, ili preciznije film o filmu, jeste Cliffova vožnja u drugi dio grada, gdje živi sa svojim simpatičnim psom u oronuloj prikolici tokom koje prođe pored platna otvorenog kina (drive in), što s dizanjem kamere djeluje kao da je prošao kroz samo platno. Ovi odnosi, platna i trenutne filmske radnje, kod publike stvaraju znak kao cjelinu koja povezuje to dvoje, a koji postoje samo u Tarantinovom filmu, u kojem će se konstantno ponavljati pojam double (dupli, dvostruki), a dvostruka slika skrivati u detaljima, prostorima, u odnosima među likovima. Svakako, Tarantino će postepeno i brisati granicu između stvarnih, već snimljenih filmova i radnje u svom filmu, tako što će svoje likove ubacivati u pojedine kultne naslove, kao što je zamjena glavnog glumca u Velikom bijegu (1963) Stevea McQueena s Rickom (DiCaprio), koji je navodno, zamalo, kao četvrti izbor, dobio ulogu američkog satnika Virgila “The Cooler King” Hiltsa.

Taj “prvi” dvojnik u filmu svakako jeste Cliff, čija će definicija postojanja biti mnogo bliža onoj Rickovog imaginarnog prijatelja, odnosno imaginarnog dvojnika ili alter ega, koji mu u stvarnom životu pomaže kada upadne u nevolje, negoli onoj njegovog filmskog kaskadera. Jer, osim u početnom razgovoru sa Schwarzom, u kojem će on upitati Ricka za Cliffa, koji sjedi za šankom pored njih: “Da li ti je ovo sin?”, niti u jednom drugom Rickovom razgovoru s trećom osobom Cliff neće sudjelovati. Nadalje, u spomenutom crno-bijelom prologu novinar će pitanje “koja je uloga kaskadera u filmu?” upitati Ricka, a ne Cliffa, iako je ovaj također prisutan.

Na kraju filma, kada Sharon preko interfona upita Ricka jesu li svi u kući dobro, on nabroji sve osim Cliffa, koji je, zapravo, jedini nastradao. Naravno, ne trebamo niti zaboraviti da je Pitt već jednom igrao imaginarnog prijatelja u filmu Klub boraca (1999) Davida Finchera, što je svakako njegova najupečatljivija uloga. S druge strane, Rick koji jeste stvarni glumac djeluje postojano tek na filmskom setu, bilo da vlada igrom, naučenim tekstom ili dok bacačem plamena ubija naciste. Mimo televizijskog i filmskoga seta, on će biti plačljivi depresivni alkoholičar koji proklinje svoj potraćeni život, te će svoj trenutak slave ostvariti tek u posljednjem dijelu filma, kada će stvarnu osobu, jednu od članica “porodice” Manson, zapaliti upravo spomenutom filmskom rekvizitom.

Na koncu, za razliku od Tarantinovih prethodnih naslova, Prokletnika i Đanga, u kojima on mijenja historiju, odnosno ubija Hitlera i zaustavlja ropstvo u Americi, u ovom filmu on mijenja stvarnost, odnosno jedan konkretan stvarni događaj koji je obilježio jednu eru u Hollywoodu – ubistvo Sharon Tate i njenih prijatelja. Kreirajući svoju verziju članova “porodice” Manson, koji ne predstavljaju ništa više od drogiranih, uplašenih i izgubljenih tinejdžera kojima je mozak isprao samoprozvani kukavički vođa, Tarantino stvara drugačiji ishod ovog stravičnog događaja, uz pitanje: Šta bi se desilo da su ovi zaluđeni tinejdžeri slučajno zamijenili adresu i, umjesto na vrata Sharon Tate, pokucali na ona iza kojih je snažni kaskader uvjeren da bi pretukao Brucea Leeja?

Naravno, desilo bi se ono što se dešava u svim Tarantinovim filmova, a to je sveopći pokolj s eksplicitnim nasiljem koje nigdje nije toliko zabavno i duhovito kao u filmskom svijetu poznatom kao: A film by Quentin Tarantino.

 

 

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!