Gerijatrijske krletke – biznis budućnosti

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Tuzla je, za bosanske prilike, veliki grad. I postaje sve veći. Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara.

Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni. I posao, koliko čujem, dobro ide. Neka.

No, postaje li grad gradom doslovno utrpavajući u sebe hladne i do krajnosti dehumanizirane zgradurine, zapravo svojevrsne gerijatrijske krletke namjenski pravljene za one koji ne žele ostaviti kosti u tuđoj im i srcu nedragoj zemlji? Apsolutno ne! Grad, prije i poslije svega, čine ljudi, dobri ljudi, ma koliko to otrcano zazvučalo.

Ima li Tuzla takve ljude? Naravno da ima, ali eno ih sjede u ćoškovima, obespravljeni, odbačeni, poniženi. Ko ih je obespravio i u ćoškove strpao? Lokalna vlast. Zašto? Prepametni su i, iz vizure od pameti hronično uplašene lokalne vlasti, kao takvi preopasni, pa ih je, rezoniraju vlastodršci tuzlanski, najbolje držati podalje, ekskomunicirati, potrpati u kojekakve ćoškove i o vlastitom jadu zabaviti. Na koncu, može li se takav grad voljeti? Teško. Jer, u gradu u kojem se neštedimice zagorčava život dobrim i vrijednim ljudima ljudi, zapravo, i nema.

Ali, nije to od jučer. Ima Tuzla i svoje narodno predanje o ljudima kojih, zapravo, nema.

U jednom od svojih predratnih tekstova objavljivanih u Oslobođenju, prepričao ga je, kako je znao i umio (duhovito se pritom pozivajući na dobro neobaviještene izvore), pod naslovom Kako postati čaršija, tuzlanski slikar Ćazim Sarajlić.

Helem, moja skraćena verzija ove priče, također više no upitne vjerodostojnosti, ide ovako:

Nekad davno, za turskog vakta, neki ugledni i dobrostojeći Tuzlak silno je želio da njegova Tuzla napokon postane prava čaršija, te se s tom i takvom namjerom u Stambol zaputi. Kad je stigao, od stambolskog ćate odgovor kratak dobi:

– Nažalost, Tuzla ne može biti čaršija, jer nema hanove.

Nije to pokolebalo Tuzlaka, pa se kući vrati i napravi ono što je napraviti trebao. Nije malo prošlo, a Tuzlak se ponovo u Stambol zaputi, pa ponovo pred onog istog ćatu i neočekivan odgovor dobi:

– Efendum, Tuzla ne može biti čaršija, jer nema čaršijske česme, a ni kapije na utvrdi.

Ni to nije pokolebalo Tuzlaka, pa, po povratku, izgradi čaršijske česme i kapije na utvrdi. Pa, po treći put, siguran da će ovog puta odgovor potvrdan dobiti, u daleki Stambol Tuzlak se zaputi i, bezbeli, opet pred onog istog ćatu. A ćato će njemu:

– Efendum, vidim, uporan si, voliš svoje mjesto i uradio si sve što sam tražio od tebe. To je lijepo. Ali, Tuzla se čaršijom još uvijek ne može zvati. Nije to ni brz ni lahak posao, a nije zato što vam ljudi za čaršiju fali. Ljudi vam fali, moj efendum!

Kako rekoh, ovo narodno predanje više je no upitne vjerodostojnosti, ali, ipak, određenih poveznica u njemu sa savremenom Tuzlom ima. Transgeneracijskih, usudio bih se reći.

Stoga, ko zna, možda su i ondašnji tuzlanski vlastodršci krajčili u kojekakve ćoškove pametne i vrijedne ljude, a što, opet, rigidni i Tuzli neskloni stambolski ćato nije znao ili, možda, nije želio znati.

No, ono što ondašnji, za pretpostaviti je, i današnji, evidentno je, tuzlanski vlastodršci nisu mogli shvatiti, jeste ovo: dobre, vrijedne i pametne ljude nije moguće izopćiti i u mračne ćoškove strpati. Jer, takvi ljudi, gdje god bili skrajnuti, sa sobom svoju pamet nose. I opredmećuju je. A opredmećenu pamet poteško je zatočiti. Nek’ se zna.

 

Prethodni članak

NAGLASAK NA NAGLASKU

Sljedeći članak

PUNJENE PTICE I DRUGE BASNE

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!