FOTOGRAFIJE TRENUTAKA

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Kartonska kutija slučajno je pala dok si tražio nešto među zaboravljenim stvarima.

I iz nje su se rasule fotografije.

Slučajno?

S vrha te neko gleda. Radoznalo i drsko.

Jedva se dosjećaš.

I pitaš se ko je taj dječak.

Potom se slike nižu po tom svom razbacanom redoslijedu.

Na jednoj je neko društvo. Sve ih dobro poznaješ, kako i ne bi drugove iz mladosti, ali tu je i neki čovjek kojeg se nikako ne možeš sjetiti. Čudan mu je osmijeh.

A onda najstarija slika iz djetinjstva. Sjedi dječačić u ateljeu fotografa, na nekom bubnju, mali je, vrlo mali i očigledno bi želio piškiti. Otac mu je možda govorio da se strpi. Čekao se taj ovjekovječujući trenutak. Niko se ne može toga sjetiti, ali fotografija je nedvosmislena.

Kako je moguće da je taj dječačić postao umorni starac, pitaš se.

Gdje smo to zastali?

Na mostu? Ili korak-dva dalje?

Lijepo se vidi tvrđava i jogunasta voda ispod nje. Jedan je val provirio kao da se želi slikati.

Svijet je neiskazivo pun gluposti. I, naravno, licemjerja.

Onda ljudi kojih više nema.

Ne mogu više gledati niti zapisivati. Toliko je mrtvih.

Možda ću kasnije moći.

Ili sutra.

Niz slika iz naše bašče koje nedvosmisleno govore o porodičnom ritualu.

I otvaraju prostor od trenutka do trenutka.

Sad bismo moj brat i ja upalili vatru. A kako se pali vatra, ko ne zna, bolje i da ne pokušava.

Sad bismo stavili ražanj na poznato mjesto u našoj bašči. Stari ražanj s novim janjetom.

Sad bismo skinuli ražanj i naslonili ga na šljivu.

Sad bismo moj brat i ja, dok nas gleda otac i nešto zanovijeta… da smo još uvijek tu… sad bismo…

Spavali bismo i sanjali bumbare koje ćemo sutra jesti.

Bumbare s mirisom naših trava.

Kad jaganjci utihnu.

Svi praznici vole janjce. Naročito praznik žrtve. Ni ostali nisu imuni. On je kraljević među kurbanima.

I nikad nisam prestao o tom misliti.

Svaki kurban zna da je kurban.

Vidio sam jednom u jednoga suze u očima.

Onda ponorna fotografija:

Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene.

Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san.

Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu.

O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti.

Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice.

Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji).

Zato fotografije ne lažu.

Možda se može nešto promijeniti samo u sjećanjima koja nas zapljuskuju dok ih gledamo.

Zaista, šta vidimo?

Najednom slika za koju si mislio da si je spalio. I bacio pepeo. Mislio si da je izgorjela i u sjećanju.

Kako je bila lijepa.

I smije se sa slike.

Posljednja slika ostala je u kutiji.

Na nju ćeš vratiti ostale.

To je neko veliko društvo.

Proslava, što li?

Nevjerovatno, ali na njoj je opet onaj nepoznati čovjek s čudnim osmijehom kojeg se i dalje ne možeš sjetiti. Kako je to moguće? Ko je on?

Taj je čovjek mijenjao izgled, negdje s brkovima, negdje s brkovima i bradom, negdje golemi zulufi. Tako i s kapama: te sportska, te šešir, te ona što se navlači i razvlači. Na jednoj čak i fes. Te beretka. Te lička kapa. Te nešto načinjeno na gusarski način. Jedino mu je osmijeh uvijek bio isti. Valjda jedini kojeg ima.

Kao da je nevidljiv i nepoznat stalno bio tu. U svakom trenutku. Kakva pomisao!

Zatvaraš kartonsku kutiju i poremećeni svijet pamćenja smješta se na svoje mjesto. Na svoju slučajno odabranu hrpu. Koliko ćeš dugo išta od ovog pamtiti?!

Dok i sam ne postaneš neko nepoznat?!

Neko koga ne poznaješ.

Dok ne shvatiš da si nepoznati čovjek Ti.

 

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!