fbpx

Fehim Nametak: Mnogi bošnjački intelektualci plašili su se ući u politiku

Neki od mojih prijatelja s kojim sam se svakodnevno družio počeli su me izbjegavati, valjda iz nekog straha da ne bi bili uvučeni u politiku, u sve te promjene, jer još nisu vjerovali da je vrijeme za promjene zaista došlo. Neki od onih koji su, pokazat će se uskoro, zauzeli dobre političke pozicije u okviru Stranke, pa i u okviru ovog društva, bili su tada isprepadani, a mene su izbjegavali. Među njima, i neki od mojih najbližih prijatelja, rođaka i kolega

 

Razgovarao: Mahir SOKOLIJA

Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ

Profesor emeritus Fehim Nametak znameniti je osmanist, nekadašnji direktor Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu, dugogodišnji nastavnik na univerzitetima u Sarajevu, Zagrebu i Tuzli. Autor je brojnih naučnih radova i knjiga, među kojima su Divanska književnost Bošnjaka, Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti i Historija turske književnosti, prevodilac s osmanskog turskog jezika kapitalnih djela bošnjačke književnosti i bosanskohercegovačke historiografije, priređivač kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Dobitnik je više nagrada, među kojima se ističe Nagrada za životno djelo, koju mu je u Ankari 2014. godine uručio tadašnji turski predsjednik Abdullah Gül. Ovaj put s profesorom Nametkom razgovarali smo o njegovom političkom angažmanu u vrijeme obnavljanja višestranačkog života u Bosni i Hercegovini s početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

STAV: Jedan ste od četrdeset potpisnika inicijative za formiranje Stranke demokratske akcije. Kako je došlo do tog Vašeg prvog političkog angažmana?

NAMETAK: Koliko se sjećam, bio sam šesti ili sedmi među potpisnicima, a mogu reći da se to dogodilo dosta slučajno. U to sam vrijeme blisko sarađivao s Adil-begom Zulfikarpašićem, koji je baš tada s Alijom Izetbegovićem sudjelovao u osnivanju Stranke demokratske akcije. Njegova je ideja bila da se i ja uključim u rad buduće stranke. Kada sam prijedlog prihvatio, jednog su me dana pozvali Alija Izetbegović i njegov sin Bakir da se susretnemo i porazgovaramo. Našli smo se u Morića hanu, gdje sam stavio potpis na inicijativu za formiranje Stranke. Ne samo da sam bio među prvim potpisnicima nego sam ubrzo nakon osnivanja Stranke bio izabran za predsjednika Gradskog odbora SDA Sarajevo. Sjećam se dobro tog vremena, tog entuzijazma i pune Zetre, u kojoj sam držao govor. Sve je to bilo nekako iznenada za mene.

Ja sam, naime, dan prije osnivačke skupštine Gradskog odbora saznao da sam predložen za predsjednika. Nisam se mogao ni snaći, a ni izvući sve i da sam to htio. Još sam više bio iznenađen, naravno prijatno, kad sam vidio društvo u kojem sam se našao u odboru kojim ću predsjedavati. To su sve bili vrlo ugledni ljudi, moj rođak Avdo Spaho, Bakir Tanović, Safet Isović, Naim Kadić, da ih sve ne nabrajam, dakle sve ljudi koji su bili izuzetne pojave i ugledne osobe u svojim strukama. Bio sam počašćen što predsjedavam jednim takvim skupom. U to vrijeme krenuli smo i u osnivanje općinskih odbora po cijelom gradu. Taj izraženi entuzijazam među narodom, koji je prihvatio osnivanje stranke koja nas vodi na put emancipacije, put priznavanja našeg narodnog imena i jezika i najzad relaksacije od represivnog komunističkog sistema, bio je nešto što mi je zaista davalo poleta. Tih sam dana bio u stalnom pokretu, u nekim, da kažem, velikim akcijama. Kretali smo se iz mjesta u mjesto, osnivali širom Bosne i Hercegovine stranačke odbore. Bilo je tu i čudnih i nezaboravnih momenata. Recimo, osnivanje Stranke u Velikoj Kladuši, pridobijanje Fikreta Abdića da uđe u našu stranku itd.

Ali bilo je i nekih događaja iz kojih se već tada dalo naslutiti šta nam se to u skorijoj budućnosti sprema. Naprimjer, na osnivačkoj skupštini SDA u Srebrenici, na kojoj smo govorili profesor Muhamed Filipović, tadašnji sekretar Stranke Muhamed Čengić i ja. Vidio sam tada oduševljenje među narodom. Trg u Srebrenici bio je pun, mislim da u gradu nije bilo nikoga a da nije prisustvovao tom skupu. U povratku smo čuli da se u susjednom mjestu, mislim da je to bilo u Kravicama, održava osnivačka skupština SDS-a, da ondje odjekuju pucnji, da je došlo do nekih nemira i prijetnji. Nismo se usudili, a auto je vozio rahmetli Uzeir Skaka, vratiti istim putem, nego smo išli zaobilaznim lokalnim cestama, možda dvadesetak kilometara duže, kako bismo izbjegli blizak susret sa SDS-ovcima. Dakle, bila je tu već neka atmosfera – ona se možda nije mogla osjetiti u većim gradovima, ali jeste u manjim sredinama – koja je nagovještavala da ulazimo u novo vrijeme, koje je nosilo sa sobom ne samo pozitivne promjene nego i neke moguće sukobe i trzavice, a što nas je i snašlo godinu-dvije poslije.

STAV: Kako je na Vašu tadašnju odluku o političkom angažmanu gledala okolina?

NAMETAK: Pa vrlo različito. Osim onih koji su poput mene bili obradovani novim događanjima, bilo je i meni vrlo bliskih ljudi koji su se plašili osnivanja Stranke. Neki od mojih prijatelja, s kojim sam se svakodnevno družio, počeli su me izbjegavati, valjda iz nekog straha da ne bi bili uvučeni u politiku, u sve te promjene, jer još nisu vjerovali da je vrijeme za promjene zaista došlo. Neki od onih koji su, pokazat će se uskoro, zauzeli dobre političke pozicije u okviru Stranke, pa i u okviru ovog društva, bili su tada isprepadani, a mene su izbjegavali. Među njima, i neki od mojih najbližih prijatelja, rođaka i kolega. A bilo je drugih izraženijih negativnih reakcija. Sekretar Orijentalnog instituta, usput da kažem Srbin, govorio je u to vrijeme kako ga čudi da je profesor Nametak pristupio Stranci: “Zna li on da su moju familiju ustaše pobile tokom Drugog svjetskog rata?!”

On je očekivao, tako je valjda bio indoktriniran, da je SDA ustaška stranka, da će doći do krvoprolića, da će ustaše opet ubijati njegova sunarodnjake. Bilo je, dakle, takve vrste nerazumijevanja. Na kraju će taj sekretar Orijentalnog instituta, Mladen Mandrapa, otići na brda oko Sarajeva i, po mnogim tvrdnjama, sudjelovati u bombardiranju Sarajeva, čak i u samom gađanju i paljenju neprocjenjivog blaga Instituta u kojem je do prije koji dan radio. Bilo je očito različitih reakcija, od oduševljenja među onima koji su osjetili i vidjeli da dolazi nešto novo, da se oslobađamo dugogodišnje stege, potisnutosti i nepriznavanja našeg naroda, našeg jezika, vjere i tradicije, do onih koji su se plašili tih promjena ili onih koji su u tome vidjeli čak i neku prijetnju, kao što je bio ovaj Mandrapa. Usput, taj naš kolega mjesecima je išao na neku obuku koju su Srbi bili organizirali, imali su tajne sastanke i vojnu obuku. U vrijeme kad su stranke tek osnivane, oni su se već pripremali za rat o kojem mi nismo imali pojma, barem ja nisam o tome ništa znao i nisam vjerovao da će biti rata sve dok nisu granate počele pljuštati po Sarajevu. Bio sam, dakle, toliko naivan. A on, tada mladić koji je mene optuživao zbog pristupanja Stranci demokratske akcije, već se tada pripremao za pucanje i granatiranje po svojim kolegama, po gradu koji ga je hranio i u kojem je živio.

STAV: Je li se taj odnos okoline promijenio kade se vidjelo da SDA prerasta u pokret i da joj Bošnjaci masovno prilaze?

NAMETAK: Dugo sam neke svoje najbliže rođake i prijatelje pokušavao privući u stranku, makar ih uključiti kao članove, jer su se pribojavali. A bilo je i onih koji su malo dalje vidjeli, pa su preko mene pokušavali ući u stranku, ali ne kao obični članovi već da ih predložim za općinske ili druge stranačke funkcionere, da dobiju neko mjesto o kojem su sanjali i za koje, na kraju krajeva, nisu bili ni kvalificirani, ali su to silno željeli. Takvi su me prosto opsjedali da ih se ubaci u Stranku. S druge strane, već sam tada vidio da stranački život, i to što mnogi Stranku doživljavaju kao priliku za lični probitak, nije posao za mene, da se ja tu neću dugo moći održati. Na koncu se to i dogodilo, taj moj odlazak iz Stranke. Najprije s Adilom Zulfikarpašićem, nakon čega je uslijedilo osnivanje Muslimanske bošnjačke organizacije, ali nisam dugo ostao u politici, nisam se u ovoj stranci nešto naročito aktivirao i ubrzo sam se povukao. Vidio sam da nisam ni vuk ni lisica za politiku – niti sam borben niti lukav da bih u politici mogao uspjeti.

STAV: Govorili ste o tome kakva je atmosfera u javnosti vladala kada se pojavila SDA, odnosno kada se obnovio višestranački sistem u Bosni i Hercegovini, sjećate li se kakav je prema svemu tome bio odnos intelektualnih krugova?

NAMETAK: Sve što sam rekao o ovim ljudima koji su od mene i od Stranke bježali zbog opreza i straha, kao i o ovima što su se laktali da joj se što se bliže primaknu, odnosi se i na intelektualce, ne samo na “obične” ljude, ne samo na moju rodbinu, na ljude iz čaršije nego baš i na intelektualce. Vidio sam to i u Orijentalnom institutu, gdje sam radio, i na Filozofskom fakultetu, gdje sam tada bio honorarno angažiran kao nastavnik. S jedne strane, postojalo je oduševljenje, a s druge zazor. Nije to bilo baš toliko jedinstveno, barem ne u tim intelektualnim krugovima, nije postojao jedinstven pogled na promjene. Jedni su se plašili, možda s pravom, drugi su bili oduševljeni, isto tako s pravom. Sve ima svoje opravdanje.

STAV: Iz sadašnje perspektive, kako gledate na angažman intelektualaca u politici onda i danas? Treba li intelektualac biti izravno uključen u dnevnu politiku ili mu je u odnosu na politiku primjerenija neka druga uloga?

NAMETAK: Mislim da je dobro da se intelektualci uključuju u politiku i to prije svega kao savjetnici, ali i kao rukovodeći ljudi. Međutim, malo je pravih intelektualaca koji se mogu udjenuti u politički život stranaka, bilo koje stranke, pa i Stranke demokratske akcije. To je i danas moja stranka, bez obzira na to što sam iz nje davno izišao, ja sam na njezinoj strani, ja je podržavam, glasam za njene ljude, barem za one za koje vjerujem da dobro rade. Dakle, to jeste moje stranka, ali ima svašta u strankama, pa i u SDA. Ima u strankama dosta korupcije, nepotizma, to nije prazna priča, istina je da toga mnogo ima. Upravo takvi ljudi, skloni malverzacijama, isplivaju u strankama, ali ih stranka kad-tad odstrani, oni moraju otpasti. Pokazuje se to i u ovim našim danima. Uvijek će se u Stranku ubacivati ljudi koji žele isključivo profitirati, a ne doprinijeti i žrtvovati se za narod, za državu. Da rezimiram, intelektualci su potrebni, ali, da tako kažem, pravi intelektualci, iskreni domoljubi koji žele dobro svom narodu i svojoj zemlji, a ne oni koji se kompromitiraju kroz razne afere. Takvi nisu poželjni, ne bih ih želio vidjeti u Stranci niti ću za takve ikada glasati.

 

PROČITAJTE I...

Kad nakon 1945. godine kažeš Auschwitz-Birkenau, zna se šta je! Nemoralno je pomisliti da je to grad, selo, krajolik. Kao što se zna šta je i kad nakon 1995. godine kažeš: Srebrenica! Ništa tako okrutno kao zločin ne oduzima smisao svemu: životu, nadi, riječima, imenima mjesta, njihovoj prošlosti. Višegrad, Žepa, Omarska, Keraterm, Srebrenica..., taj niz imena sada znači isto ili nalično onom jezovitom nizu imena Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!