fbpx

E, kakvu su nekad ljevicu Bošnjaci imali (2): Jedna žalost i jedna potreba

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dvaju svjetskih ratova. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi. U ovom broju donosimo tekst Skendera Kulenovića Jedna žalost i jedna potreba. Riječ je o izvanrednoj socijalnoj analizi stanja bošnjačkog duha u osvit Drugog svjetskog rata iz pera našeg prominentnog pisca. Kulenović u tekstu razmatra sve naše “najveće žalosti”, od teških uvjeta rada, preko alkoholizma i nepismenosti, do “političkih sistema raznih Nikola i Milana koji su nas podmuklo privlačili obali smrti svojim financijsko-trgovačkim mrežama”. U redovima koji slijede čitajte Skenderova razmatranja političkih, društvenih i kulturnih prilika u Bosni i Hercegovini 1939. godine, njegove strepnje i nadanja, poziv na odgovorno i beskompromisno sučeljavanje s našom “najvećom žalosti”. Tekst donosimo bez uredničkih i lektorskih intervencija

Priredio: Hamza RIDŽAL

Piše: Skender KULENOVIĆ

Nije naša žalost najveća u tom što po našim selima ljudi još stanuju u kućama koje se malo razlikuju od medvjeđih brloga. Ni u tom što po tim selima u gluho doba još hodaju vještice i vukodlaci, i hodžinski zapisi još predstavljaju najobljubnije sredstvo sveopćeg ozdravljenja. Nije naša žalost najveća ni u tom što naš seljak još broji dvadeset i devet, dvadeset i deset, a obična naša abeceda koju bi i majmuni mogli da nauče, znači za njega najveću tajnu, šejtanski posao, pa i grijeh. Niti je naša žalost najveća u tom što naše selo izjedaju zelenaški krpelji, egzekutorske zvijeri, dugovi, kineske nadnice, uši, stjenice, tuberkuloza, sifilis, rakija. Ni u tom što ga još više zatupljuju i što su mu pozatvarali sve kapije napretku čopori najodurnijih politikanata koji pod firmom spašavanja dina harače po seoskoj muci i siplju seljaku lug u oči tako majstorski, da ti često ne preostaje ništa drugo, nego gorko se diviti. Nije ta naša žalost najveća ni u tom što naš radni čovjek u gradu koji je naučio da čekićem, blanjom, iglom i metlom zarađuje svoj kruh nema, ili ima sve manje, šta da čekića, blanja, šije, mete i što taj radni čovjek utaplja sve svoje jade i nevolje u našem sveizlječivom iladžu alkoholu.

Ni u tom što mali, dvanaestogodišnji cvjetovi, dvanaestogodišnje Atife i Zarife rade u nekakovim našim domaćim fabrikama po četrnaest sati po pet dinara, što naše već ocvjetale Mejre i Zejre vezu milostivama direktoricama rupce i stolnjake i zarove od zore do mraka po tri dinara, i što naše tek propupale Aseme i Raseme iznose svoje prve obline i svoje prve poglede na korza da tu preko posrednika sklope kratkoročan kupoprodajni ljubavni ugovor s kakvom boljom i finijom mušterijom. Pogotovu to nije nikakova žalost što su naši takozvani viši krugovi na osnovu te bijede i kriminala postali i postaju još viši i što se na sav taj naš očiti opći narodni potop prave savršeno gluhonijemi. Niti je ta naša žalost najveća u tom što su i preko naših grbača prejahali politički sistemi raznih Nikola i Milana koji su nas podmuklo privlačili obali smrti svojim financijsko-trgovačkim mrežama, a pri tom se ispod slavoluka svoje glupe petstogodišnje žudnje za osvetom pobjedonosno smijali nad svom tom našom “manjinskom” i “azijatskom” katastrofom, uvjereni da gledaju posljednji njezin čin. Nije ta žalost najveća ni u tom što su naši “mjerodavni” faktori hizmećarski kupili mrvice s raznih političkih sofara. Sve to skupa nije naša žalost najveća.

Naša je žalost najveća u tom što će se i dalje pustiti da se taj radni, mali naš čovjek i sutra nastavi gušiti u toj močvari bijede, neznanja i kriminala, usprkos toga što su u našim redovima već podobro sazrele snage koje bi mogle da okrenu tok te žalosne historije. Ja mislim da ne griješim kad tvrdim da je naša najveća žalost u tome što su kod nas već izrasle takove snage s kakvim do sada u svojoj historiji nikad nismo raspolagali, a što usprkos tih snaga još idemo u strahovit raskorak s našim vremenom, prosto zato, što su te naše snage raskomadane, razbacane, sumnjom i strahom nagrizene, sirove i nedograđene, i zato u svojoj cjelini potpuno nemoćne da naprave kakav jači zahvat u našem društvenom zbivanju. Mi danas raspolažemo jednim relativno velikim brojem intelektualaca, starih, mladih i mlađih, obdarenih raznim talentima i s nekim osnovnim poštenjem. Raspolažemo isto tako velikim brojem ljudi, kojima prilike nisu dopustile da steknu uobičajene kvalifikacije intelektualne, koji su negdje zastali u srednjoškolskoj klupi, ali koji se nipošto ne smiju gubiti iz vida, jer se vrlo često baš među njima kriju sposobni i pošteni ljudi koji se probijaju kvrgavim i okučastim, ali plodonosnim putevima samouka. Treba znati da mi danas raspolažemo znatnim brojem prosvijećenih radnika i da postoji mogućnost da u najskorije vrijeme izgradimo prvi kvasac prosvijećenih seljaka. Ne smije se smetnuti s uma ni to da mi danas imamo i lijep broj prosvijećenih žena. A što je najvažnije, postoje kod nas – ja sam u to tvrdo uvjeren – nevjerojatne mogućnosti stvaranja jednog jakog kadra organizatora, političara, novinara, književnika, slikara, muzičara (i kako se sve ne zovu te razne kategorije društvenih radnika).

Nakon svega ovoga što dosada rekoh znam da se je kod nekih već pojavila pomisao: Sad bi ti sigurno htio da povežeš u jedno kolo nas intelektualce koji smo, konačno, proživili pola svoga vijeka nad knjigom, koji smo, konačno, predodređeni za više društvene funkcije, koji, konačno, imamo više i finije potrebe, sad bi ti htio da se mi povežemo u jedno kolo s nekakovim tvojim izmišljenim prosvijećenim radnicima, s nekakovim tek mogućim prosvijećenim seljacima, s ne kakovim polupismenim đacima nedoucima, s nekakovim narodnim talentima, s nekakovim našim prosvijećenim ženama, što sve u stvari znači – metni ruku na srce! – nažalost s jednom nepismenom, polupismenom, apatičnom ruljom koju nikakovim sredstvima nisi u stanju da ganeš. A kod nekih opet ova pomisao: Dosta i tih tvojih intelektualaca! Imamo ih na pretek, i deder nam kaži kome su to oni koristili, osim sebi! Ne mogu se ta lijepo izbrijana, namirisana, uhranjena, po modi obučena, ispeglana, visokokulturna i odabrana gospoda intelektualci spariti s nama poderanom, izlizanom, musavom rajom žuljevitih i izjedenih dlanova. Mi smo njih dugo čekali, pa nikad ništa. Zato je najbolje: Svak sebi! Od tog tvog bućkuriša nikad pogače! Dakle, draga braćo, što se mene lično tiče, ja sam dosada imao dosta prilike da se izvježbam u otpjevavanju tih arija, s notama i bez nota. Ja bih vam posebno, s velikim merakom, znao otsvirati na instrumentu najbezobzirnije kritike na pretek iz sveg srca iskrenih i porazno istinitih pjesama o nama intelektualcima. Međutim od te kajde ne bi bilo mnogo fajde. Jer je činjenica da, pogotovu u prilikama kao što su naše, intelektualci igraju važnu ulogu u pokretu radnih masa koji sam kvasa i klija u tim prilikama. U tom smislu i naši intelektualci predstavljaju itekako važan faktor. Na ovu ja činjenicu potsjećam zato što postoji još jedna druga činjenica: da se je naš radni čovjek u svojim intelektualcima razočarao i da se zato svaka akcija koja je zasnovana u stvarnu korist tog radnog čovjeka, sukobljuje s tim nepovjerenjem kao s prvom zaprekom.

Nek se naši intelektualci malo više okrenu po našoj utučenoj sredini, nek malo jače otvore oči, pa će odmah opaziti kako ta naša izmučena i mahmurna okolina gleda na intelektualce s mržnjom, prezirom, sumnjom, nehajom, čak i onda, kad ti bratski naziva “merhaba”, čak i onda kad glasa za tebe. Općenito postoji jaz, povjerenja nema. Ali se to povjerenje bezuslovno mora uspostaviti, ako se želi da se iz ovog našeg stanja općeg drijemeža i mrtvila krene u stanje širokog plodonosnog rada na napretku naših masa. No to povjerenje svi naši pošteni intelektualci mogu steći samo novim radom, novim metodama. Ja momentalno ne želim ovdje dublje ulaziti u rad, odnosno nerad, naših prijeratnih i poslijeratnih intelektualaca, nego smatram za korisnije istaknuti jednu slabo ili nikako uočenu činjenicu: da ljudi u zajedničkom nastupu mijenjaju ćud, od lijenčina i stramputičara, od kukavica i malodušnika postaju marljivi, plodonosni i junačni radnici.

A opće i posebne naše prilike nisu dopuštale da se povede jedna takova i tako organizirana akcija koja bi mogla da prikupi maksimalan broj naših intelektualaca i koja bi na taj način omogućila manifestaciju stvarnog stanja t.j. da se vidi šta je pozitivno, a šta negativno u cjelokupnom postojećem kadru tih intelektualaca, šta uopće dolazi u obzir za neki konstruktivni rad, a šta definitivno otpada. Očito je da bi takova jedna akcija stopostotno jasno razbila sve iluzije koje postoje u tom pogledu. Danas je već potpuno izbila na javu činjenica da je naša inteligencija naročito jako i mnogo griješila. Ja u to pitanje – kako rekoh – ne želim ovdje dublje ulaziti. Samo kad je govor o grijesima i pogreškama, onda su mogli griješiti samo pošteni, samo oni koji su mislili da rade na korist našeg zapuštenog radnog čovjeka, ili samo oni koji su iz usamljenosti i malovjernosti spuštali ruke niza se, ali su u stvari i jedni i drugi išli stramputicom, dok oni koji su radili po zahtjevima svog svirepog protusocijalnog morala, ili koji su rukovođeni tim istim moralom pijuckali, čak lijeno pijuckali, na svaki pokušaj nekog rada, ti nisu griješili: ti su strogo slijedili zahtjeve svoje okorjele protusocijajne savjesti, na njih uopće ne treba računati, njih treba otvoreno i muški popljuvati, onemogućiti u svakom utjecaju na narod, treba se veseliti, od sveg srca veseliti, ako je takvih u našoj sredini što manji broj!

To mjerilo poštenja koje se na svakog narodnog intelektualca postavlja kao prvi zahtjev, može se nekom učiniti kao odviše romantično i maglovito. Međutim, započnimo neki posao, za kojeg je očito kao dvaput dva četiri da je našem zaostalom radnom čovjeku koristan (na pr. počnimo ga učiti čitati i pisati), i odmah će biti jasno ko je i dokle je ko pošten. U ovim časovima kad je od najhitnije, prvotne životne važnosti po muslimanskog radnog i pregaženog čovjeka da se okupi sva pozitivna inteligencija, a kad se još uzme u obzir sva pospanost i mnogostruka pocijepanost našeg inteligentskog kadra, u takovoj je situaciji jedino moguće mjerilo u prikupljanju te inteligencije baš to poštenje na radu. To mjerilo poštenja na radu obuhvaća sve naše intelektualce: i feudalne reakcionare, i liberalne reakcionare, i napredne liberalce, i u trojakom pravcu nacionalno orijentirane, i (današnjica je siromašna riječima!) socijalno-napredno orijentirane intelektualce. Povedimo, naprimjer, akciju za suzbijanje nepismenosti, i šta će biti: svi koji su za to da narod ostane u mraku, oglušiće se tom pozivu ili će čak početi podmetati klipove, a svi koji su za to da narod progleda, prionuće uz posao. No neće baš biti tako. I među onima koji su za takvu akciju nastupiće sporovi: mi nećemo zato, što ste je pokrenuli vi, a mi opet nećemo zato, što ste je pokrenuli vi. To je jedna tupoglava predrasuda koju treba jedanput već iskorijeniti, jer ona znači zločin prema tom našem bijedom, neznanjem i bolestima izmrcvarenom svijetu! Ma zar treba mnogo mozga da se opipa ta kričeća činjenica da naš radni čovjek na sablastan način propada, a mi intelektualci da u tom propadanju predstavljamo jednu razbijenu, nemoćnu gomilu?!

Uostalom, pogledajmo, makar površno, neke pojave oko sebe. Zar kod nas nije bilo pojedinaca koji su usvojili neku nacionalnu koncepciju? Među tim intelektualcima bilo je i takovih koji su te nacionalne orijentacije mijenjali kao košulje, tako reći preko noći, a što je važno i najvažnije, koji su te orijentacije mijenjali iz čisto trgovačkih i karijerističkih razloga. A u suštini su trgovci i karijeristi bili i neki muslimanski tkzv. socijalno-napredni intelektualci koji se pred čarima tople večere i postelje preobličiše u najodurnije puzavce, ili koji od birtijsko-kafansko-korzaških diskusija o evropskoj i unutrašnjoj politici, o masama i Freudu, ne učiniše u svojoj najbližoj sredini ni jednog stvarno-korisnog koraka u korist tih masa. Prva je posljedica tih slučajeva bila: kompromitiranje rada, kompromitiranje svakog intelektualca kao takovog – a što je najžalosnije: sve veća bijeda i utučenost našeg radnog čovjeka. Druga je posljedica toga bila: stvaranje mišljenja kod neupućenih poštenih Hrvata i Srba o Muslimanu kao o nekakovom orijentalnom prevrtljivcu. Znademo kakvo je stvarno stanje našeg radnog svijeta. U njegovom pridizanju intelektualci treba da odigraju značajnu ulogu. Oni treba da dadnu prvi zamah. Ti se intelektualci moraju širokogrudno, u interesu narodnom, povezati… Mjerilo vrijednosti može biti samo poštenje na radu. Inače ostadosmo na mrtvoj tački.

A učiniti bi se moglo sijaset stvari prosto zato, što nije učinjeno ništa. Ovaj put ja ću samo primjerice o jednoj stvari. Općenita je pojava među našim intelektualcima da je njihovo poznavanje cjelokupne bosansko-hercegovačke problematike vrlo površno, tek fragmentarno. I to je jedan od razloga vrlo neodređenih pogleda u bližu i dalju budućnost. Istina, svima nama pomalo izgleda da smo izvadili jezgru svih tih problema i da tu jezgru jednostavno držimo na dlanu. Mi sebi uobražavamo da te probleme poznajemo zato što smo se u toj sredini rodili i što u njoj živimo. A u stvari u svakodnevnom dodiru s njom ta nam je sredina postala ravnodušna, mrtva i nezanimljiva, tako da je gotovo i ne zapažamo, a kamo li da se dadnemo na njen ozbiljniji studij. S pravom se može reći da je cjelokupna bosansko-hercegovačka, a pogotovu muslimanska problematika, uopće zavijena u plašt predrasuda i potpunog nepoznavanja. S pravom se zato može reći da je to jedna od naših najvećih sramota. Razgledajmo malo konkretnije našu muslimansku problematiku! Poznato nam je da kod naših zemljaka postoji jedno ustaljeno mišljenje o nama b.-h. muslimanima; poznato je isto tako da se o nama pisalo i piše po novinama, da je o nama izišlo dosta političkih edicija, čak da postoje izvjesni znanstveni pokušaji obrade tog problema.

Ali malo ko od nas bio bi u stanju da nabroji i autentično citira sva ta mišljenja t.j. malo ko od nas bio bi u stanju da navede svu dosadašnju literaturu o tom problemu! A zar to nije jedan od prvih preduslova za proučavanje te problematike? Mi znademo nešto mucati o bogumilima, Gradaščeviću, okupaciji, poneki su čitali Bašagića, Truhelku, Klaića, Kreševljakovića i sl., ali ko bi od nas znao sve te komplekse činjenica nekako svesti u jedan pregledan sistem, ko bi znao otkriti nove komplekse činjenica i sve te činjenice povezati jednom znanstvenom teorijom našeg razvoja? A pogotovu (kad bi se već takova teorija pojavila) ko bi znao da je eventualno izda i u popularnom obliku? Mi znademo da naš seljak slabo živi, znademo možda neke detalje iz njegova života, ali ko bi od nas bio u stanju da iznese dovoljnu količinu vjerodostojnih činjenica koje osvjetljuju njegov ekonomski, socijalni, kulturni i politički položaj, ko bi znao odrediti razlike, historijske i sadašnje, prema ostalom seljaštvu, ko bi znao odrediti mjesto našeg seljaštva u današnjim pokretima?

Ko bi znao predložiti jednu soluciju popravka položaja našeg seljaštva? O našim zanatlijama znademo da propadaju, i to je, izgleda, sve. Ali ko bi od nas znao iznijeti historiju zanatstva u B. i H., sadašnje njegovo stanje u njegovoj cjelini, ko bi znao naći jednu soluciju popravka položaja zanatlija, ko bi znao odrediti odnos zanatlija prema savremenim pokretima?

Ko bi od nas znao isto tako obraditi problem našeg radništva? Danas postaje aktuelan problem nacionalnosti B.-H. Muslimana? Ko bi napr. od nas bio u stanju da nedvoumno utvrdi da li kod B.-H. Muslimana postoji nacionalni osjećaj u bilo kojem pravcu, ko bi znao na nesumnjivo jasan način razjasniti njegov postojanje, odnosno nepostojanje t. j. ko bi znao prije spomenuti problem razvoja B.-H. Muslimana obraditi u odnosu na nacionalni problem? Govorili smo o našim intelektualcima. Ko bi znao izložiti ulogu naših intelektualaca u raznim našim historijskim otsjecima? Ko bi znao iznijeti preglednu sliku današnjeg stanja naših intelektualaca? Svi smo svjesni toga da je položaj naše žene bio specifičan i u prošlosti i da je još specifičan i danas. Ali ko bi znao obraditi taj problem? Susrećemo se svaki dan s našom omladinom u čaršiji, školi, radionici, birtiji, igralištu. Ali ko bi znao iznijeti potresne podatke o toj omladini, ko bi joj znao pokazati jedan put? Ko bi napr. znao prikazati karakter agrarne reforme od 1918 g., njezinu historijsku uslovljenost u B. i H., njen način provedbe specijalno u odnosu prema nama, njene učinke u društvenoj strukturi Muslimana te stvarne rezultate za srpske i hrvatske seljake?

Ko bi htio i mogao zahvatiti u pitanje vakufa, ko bi bio u stanju nešto konstruktivno predložiti u tom pogledu? Mi imademo dva velika kulturno-prosvjetna društva. Ko bi htio i mogao podvrći jednoj objektivnoj kritici njihov rad? Ko bi iznio jedan prijedlog kako u našim prilikama treba kulturno-prosvjetnu akciju uopće? Ko bi iznio postanak, razvoj i stanje muslimanske štampe i književnosti? Ko bi bio u stanju da pokaže, u kojoj je mjeri kod nas razvijen alkoholizam, spolne bolesti, prostitucija i t. d., koji su slojevi tim zlima najviše pogođeni, zašto, da li su Muslimani jače pogođeni ostalih, ako jesu, čim je to uslovljeno? Vidimo danas na sve strane borbu demokracije i autoritativnih režima. Ko bi znao pokazati da li bismo se mi B. H. Muslimani kao pripadnici Islama trebali opredijeliti za demokraciju ili fašizam? Dopušta li Islam zarobljavanje naroda od drugog naroda? Ili napr. ko bi od nas znao obraditi pitanje da li životni standard B.-H. Muslimana, Hrvata i Srba odgovara prirodnim bogatstvima B. i H.? Koje bi svoje potrebe B. i H. mogla sama podmirivati pod uslovima racionalnog iskorišćavanja i pod režimom ekonomske i socijalne demokracije? i t. d., i t. d.

A sve su te teme nenačete, zaboravljene, očešane, postoje samo neka tapkanja, nagađanja, pokušaji, sve je to još zavijeno mrakom, sve je to još puno feudalizma. Recite sada zar ne bi bio učinjen korak naprijed kad bi pošteni i dobronamjerni naši intelektualci posvetili jedan dio svog vremena proučavanju jednog dijela, jednog djelića te nenačete i zapletene naše problematike? Zar ne bi bio učinjen jedan korak naprijed kad bi se ti radovi izdali u obliku jedne knjige (recimo kao “Problemi B.-H. Muslimana”)? Zar ne bi bio učinjen jedan korak naprijed kad bi se oni od tih problema koji dolaze u obzir za popularnu obradu, izdali u vidu neke muslimanske čitanke za narod? Zar isto tako ne bi bio učinjen jedan korak naprijed kad bi se izdala zbirka književnih radova naših savremenih književnika? Zar analiza tih problema koja bi bez sumnje otkrila realne interese našeg radnog svijeta, ne bi bila u stanju da uže poveže one naše intelektualce koji prema tim širokim slojevima imaju osjećaj ljubavi i odgovornosti, zar se na tom samom radu svi takvi naši intelektualci ne bi više zbližili, sjedinili? Svi oni intelektualci koji osjećaju potrebu takova rada, treba da se trgnu iz naše mahmurne uležalosti, iz tromog bošnjakluka, iz malodušnosti i da ne dozvole da i ovaj prijedlog padne kao nemoćna kaplja u jednu ustajalu baruštinu.

PROČITAJTE I...

Kako vrijeme prolazi i kako se više detalja saznaje, čovjek sve više sagledava i shvata čudo tog događaja – jer kome ćete racionalno razmišljajući dati veće šanse za uspjeh: do zuba naoružanim teroristima s tenkovima i zračnim snagama ili golorukom narodu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!