fbpx

Dženaza za lobanje

Emmanuel Macron se s malo tabua suočava s određenim vrlo delikatnim historijskim pitanjima poput rata u Alžiru. Prije nego što je izabran za predsjednika, tokom posjeta Alžiru rekao je da je kolonizacija “zločin protiv čovječnosti”. Ove snažne riječi kojima je priznao odgovornost svoje nacije šokirale su neke dijelove francuskog društva.

 

Sredinom 19. stoljeća neprijateljske lobanje prikazivane su kao ratni trofeji. Sada bi trebale poslužiti za zatvaranje rana, još uvijek previše otvorenih, koje je francuski kolonijalizam ostavio u sjevernoj Africi. To je bila poruka prošle sedmice iz Alžira, kada su s državnim počastima sahranjene 24 lobanje.

Trauma kolonizacije i rata za nezavisnost pobunjeničkih vođa koje su francuske trupe strijeljale i odrubile im glave 1849. godine još uvijek su važne za odnose između Alžira i Francuske. To je stvarnost koja i dalje uvjetuje prirodu alžirskog režima i njegovu mitologiju, a koja je utjecala na francusku unutarnju politiku sve do danas. Naprimjer, nedavna pobjeda ekstremne desnice u francuskom Perpignanu dijelom se objašnjava masovnim dolaskom pied-noira, protjeranih iz Alžira 1962. godine, koji su dali krila stranci desničarske Jean-Marie Le Pen.

Pitanje lobanja imalo je izniman, vrlo simboličan značaj za Alžir. Njihovo vraćanje i pokopavanje nije samo zahtijevalo historijsku pravdu, odštetu, već je okončalo i nesnosno poniženje. Lobanje su sačuvane u zbirci Nacionalnog prirodnog muzeja u Parizu.

Svečana ceremonija, koja se poklopila s 58. godišnjicom alžirske nezavisnosti, održana je na groblju El Alia, najvećem u Alžiru, u prisustvu predsjednika Abdelmayida Tebuna. Alžirski režim, koji je na ulici neprestano ispitivan od strane popularnog pokreta koji je doveo do odlaska Buteflike s vlasti, nije mogao propustiti priliku za aktiviranje domoljubnog senzibiliteta i poziva na nacionalno jedinstvo.

Te 24 lobanje, prevožene u laganim drvenim kovčezima i prekrivene zastavom, zakopane su u sektoru groblja za “mučenike alžirske revolucije”, heroje otpora, poput Emira Abdelkadera i bivšeg šefa države. Vojnici u bijelim uniformama iz pušaka su ispaljivali plotune. Političko vodstvo bilo je na sahrani slijedeći kola s kovčezima.

Lobanje su u zemlju stigle u petak, simbolično na sveti dan muslimana, a svaki korak onih koji su ih donijeli u zemlju pratili su mnogobrojni mediji. Lijesovi su bili izloženi u palači kulture. Unatoč jakoj vrućini, formirali su se dugi nizovi ljudi koji su se kretali oko njih kako bi odali počast. Bilo je ljudi koji su plakali, sjećajući se vlastitog iskustva ili iskustava članova porodice.

Kolonizacija Alžira, između 1830. i 1962, doživjela je vrlo okrutne epizode. Povratak lobanja i dokumenata iz kolonijalnih arhiva zatražen je zvanično u januaru 2018. godine. Među vraćenim lobanjama i one su poznatih vođa pobune iz 1849. godine. Za zvanični Pariz povratak posmrtnih ostataka jasan je znak volje za normalizacijom odnosa do maksimuma. “Ova je gesta upisana u proces prijateljstva i transparentnosti o svim ranama u našoj historiji”, naglašeno je iz predsjedničkog ureda.

Emmanuel Macron se s malo tabua suočava s određenim vrlo delikatnim historijskim pitanjima poput rata u Alžiru. Prije nego što je izabran za predsjednika, tokom posjeta Alžiru rekao je da je kolonizacija “zločin protiv čovječnosti”. Ove snažne riječi kojima je priznao odgovornost svoje nacije šokirale su neke dijelove francuskog društva.

Alžirski parlament nedavno je usvojio zakon kojim je uspostavljen Dan sjećanja, osmi maj, kako bi se na taj način sjećali pokolja koji su počinile francuske trupe 1945. godine. Alžir također želi na stol staviti pitanje nestalih, njih je nekoliko hiljada, tokom rata za nezavisnost (1958–1962) i francuske nuklearne testove provedene u alžirskoj Sahari, zbog čega tamošnje stanovništvo još uvijek osjeća posljedice po zdravlje.

Za Francusku je gubitak Alžira bio kataklizma. U Alžiru su rođene brojne poznate osobe iz francuskog društva, poput dobitnika Nobelove nagrade za književnost Alberta Camusa, stiliste Yves -Sainta Laurenta ili filozofa Bernarda-Henrija Lévyja.

 

Prethodni članak

NOVI STAV: Živi su…

PROČITAJTE I...

“On se još uvijek nije prilagodio na mir. Zaboravio je da je, hvala Bogu, prošlo 25 godina od rata. Za njegovu ratnu ulogu mu svi skidamo kapu, o tome nema ni govora ni dileme, ali prošlo je četvrt stoljeća od rata, danas se ne može komandovati ljudima. S ljudima treba raditi, ljude treba tretirati na način koji odgovara i vremenu i prostoru. Ahmed Sejdić hoće da bude osoba koja će određivati ko u Višegradu valja, a ko ne valja. On na to nema pravo. Njegovu ratnu ulogu niko od nas ne osporava, ali isto tako, niko nema pravo osporavati ono što sam napravio ovdje u proteklih 15 godina”

Možda sam i jedini čovjek u Zavidovićima koji dovoljno dobro razumije problem “Krivaje” i njene potencijale i koji može naći rješenje za nju i njene radnike. Neophodno je dovesti “Krivaju” u pravne okvire koji neće ugroziti buduće vlasnike i nosioce njenog razvoja. Nakon rješavanja pravnih prepreka, zaista bih se radovao rješavanju tog privrednog izazova koji je isključivo u domenu moje struke i za koji imam mnoštvo prijedloga rješenja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!