fbpx

Dženaza za lobanje

Emmanuel Macron se s malo tabua suočava s određenim vrlo delikatnim historijskim pitanjima poput rata u Alžiru. Prije nego što je izabran za predsjednika, tokom posjeta Alžiru rekao je da je kolonizacija “zločin protiv čovječnosti”. Ove snažne riječi kojima je priznao odgovornost svoje nacije šokirale su neke dijelove francuskog društva.

 

Sredinom 19. stoljeća neprijateljske lobanje prikazivane su kao ratni trofeji. Sada bi trebale poslužiti za zatvaranje rana, još uvijek previše otvorenih, koje je francuski kolonijalizam ostavio u sjevernoj Africi. To je bila poruka prošle sedmice iz Alžira, kada su s državnim počastima sahranjene 24 lobanje.

Trauma kolonizacije i rata za nezavisnost pobunjeničkih vođa koje su francuske trupe strijeljale i odrubile im glave 1849. godine još uvijek su važne za odnose između Alžira i Francuske. To je stvarnost koja i dalje uvjetuje prirodu alžirskog režima i njegovu mitologiju, a koja je utjecala na francusku unutarnju politiku sve do danas. Naprimjer, nedavna pobjeda ekstremne desnice u francuskom Perpignanu dijelom se objašnjava masovnim dolaskom pied-noira, protjeranih iz Alžira 1962. godine, koji su dali krila stranci desničarske Jean-Marie Le Pen.

Pitanje lobanja imalo je izniman, vrlo simboličan značaj za Alžir. Njihovo vraćanje i pokopavanje nije samo zahtijevalo historijsku pravdu, odštetu, već je okončalo i nesnosno poniženje. Lobanje su sačuvane u zbirci Nacionalnog prirodnog muzeja u Parizu.

Svečana ceremonija, koja se poklopila s 58. godišnjicom alžirske nezavisnosti, održana je na groblju El Alia, najvećem u Alžiru, u prisustvu predsjednika Abdelmayida Tebuna. Alžirski režim, koji je na ulici neprestano ispitivan od strane popularnog pokreta koji je doveo do odlaska Buteflike s vlasti, nije mogao propustiti priliku za aktiviranje domoljubnog senzibiliteta i poziva na nacionalno jedinstvo.

Te 24 lobanje, prevožene u laganim drvenim kovčezima i prekrivene zastavom, zakopane su u sektoru groblja za “mučenike alžirske revolucije”, heroje otpora, poput Emira Abdelkadera i bivšeg šefa države. Vojnici u bijelim uniformama iz pušaka su ispaljivali plotune. Političko vodstvo bilo je na sahrani slijedeći kola s kovčezima.

Lobanje su u zemlju stigle u petak, simbolično na sveti dan muslimana, a svaki korak onih koji su ih donijeli u zemlju pratili su mnogobrojni mediji. Lijesovi su bili izloženi u palači kulture. Unatoč jakoj vrućini, formirali su se dugi nizovi ljudi koji su se kretali oko njih kako bi odali počast. Bilo je ljudi koji su plakali, sjećajući se vlastitog iskustva ili iskustava članova porodice.

Kolonizacija Alžira, između 1830. i 1962, doživjela je vrlo okrutne epizode. Povratak lobanja i dokumenata iz kolonijalnih arhiva zatražen je zvanično u januaru 2018. godine. Među vraćenim lobanjama i one su poznatih vođa pobune iz 1849. godine. Za zvanični Pariz povratak posmrtnih ostataka jasan je znak volje za normalizacijom odnosa do maksimuma. “Ova je gesta upisana u proces prijateljstva i transparentnosti o svim ranama u našoj historiji”, naglašeno je iz predsjedničkog ureda.

Emmanuel Macron se s malo tabua suočava s određenim vrlo delikatnim historijskim pitanjima poput rata u Alžiru. Prije nego što je izabran za predsjednika, tokom posjeta Alžiru rekao je da je kolonizacija “zločin protiv čovječnosti”. Ove snažne riječi kojima je priznao odgovornost svoje nacije šokirale su neke dijelove francuskog društva.

Alžirski parlament nedavno je usvojio zakon kojim je uspostavljen Dan sjećanja, osmi maj, kako bi se na taj način sjećali pokolja koji su počinile francuske trupe 1945. godine. Alžir također želi na stol staviti pitanje nestalih, njih je nekoliko hiljada, tokom rata za nezavisnost (1958–1962) i francuske nuklearne testove provedene u alžirskoj Sahari, zbog čega tamošnje stanovništvo još uvijek osjeća posljedice po zdravlje.

Za Francusku je gubitak Alžira bio kataklizma. U Alžiru su rođene brojne poznate osobe iz francuskog društva, poput dobitnika Nobelove nagrade za književnost Alberta Camusa, stiliste Yves -Sainta Laurenta ili filozofa Bernarda-Henrija Lévyja.

 

Prethodni članak

NOVI STAV: Živi su…

PROČITAJTE I...

“Mi Bosnu danas branimo kroz politiku, na izborima. Iako je oružana agresija završila, agresorske ideje još su uvijek žive i mi smo toga svjesni. S druge strane, probosanski blok, da ga tako nazovemo, zakazao je i ne može ponuditi adekvatni odgovor ukoliko nema podršku biračkog tijela. Istovremeno, mi širom Zapadne Evrope i Amerike imamo odlične logističke baze u vidu naših zavičajnih klubova, džemata, kulturnih udruženja i društava za očuvanje tradicije... Uvidjeli smo da je to doista veliki potencijal koji se mora iskoristiti. Ne želeći ni u koga upirati prstom i pozivati ga na odgovornost, mi smo se zapitali zbog čega mi ne bismo iskoristili taj potencijal, ako ga već nisu svjesni oni koji bi možda trebali biti. Tako je počela naša priča”

Neka im mališani kojima zabranjuju bosanski jezik, a koji danas ponosno trčkaraju u Srebrenici, Zvorniku, Bratuncu, Bijeljini, Osmacima, Vlasenici, Milićima, Prijedoru, Vukosavlju, Tesliću, Doboju, Banjoj Luci, Prnjavoru, Kotor-Varoši, Foči, Višegradu, Bosanskom Novom..., budu motiv da glasaju. Ovi su mališani budućnost našeg naroda u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. U ovom dijelu naše domovine, kad idete na glasanje, idete da glasate za veća prava, više slobode, više dostojanstva, za više onih koji će poštovati žrtve, za više onih koji neće negirati genocid, za više onih koji vole Bosnu i Hercegovinu i koji će se boriti za nju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!