fbpx

Džamija Hadži Bali-bega u Kladnju: Kuršumlija na Drinjači

Njena jedinstvenost leži u plitkoj kupoli, ali i u Đurđuhanuminoj česmi, jedinoj u Bosni s muslukom pod šatorastim krovom

 

 

Tekst i fotografija: Izet PERVIZ

Četiri stotine i sedamdeset pet godina, kao kičma ovog grada, stoji, tu, na obalama Drinjače Kuršumli-džamija. Koliko li se otad puste vode slilo niz hrbate Konjuha, odozgo, gdje su preci bosanski uzvodili konje da bi ih, usplahirene, predali svom paganskom bogu? Koliko li je Drinjača, kada poludi od beskrajnih kiša, snijela mostova kojima su ljudi nastojali ukrotiti njenu divlju snagu? Koliko li se otad ljudskih sudbina razmrvilo u nemilosrdnim bujicama dalekih bosanskih stoljeća? A koliko li je tek pogleda punih čežnje zgaslo u ovom kamenu, tih pogleda odbijenih o bjelinu zgloba na djevojačkoj ruci koja je ibrik podmetala pod slap vode što neprestano lije iz musluk-usta na Đurđuhanuminoj česmi?

Koliko li je samo molitvi odjeknulo odbijajući se između ovih zidova i putujući sveprisutnom uhu onoga koji sve određuje i po čijoj se mjeri razmjerava svaki pojam srastao uz čovjeka na njegovom divovskom putu onkraj plahovitih dina historije? I koliko li je ljudskih tijela umotanih u bjelinu ćefina podignuto s tog mejt-kamena koji stoji u haremu kao posljednji mudrac, kao granica između svjetova, kao zastrašujući svjedok u čijem se tvrdom tijelu mrzne svaka tajna godinama stiskana među usnama po najskrovitijim budžacima sjenovitih kladanjskih mahala? Da li je s tog mejtaša i graditelj ove džamije na ramenima prijatelja krenuo na svoj posljednji put, tamo, u ravninu zaborava?

O graditelju ove, najstarije i jedine stare džamije s kupolastim krovom u cijelom kladanjskom kraju pa i cijeloj sjeveroistočnoj Bosni u historijskim ladicama nije ostalo ni slova. Da mu ime nije ugrađeno u njeno ime, Hadži Bali-begova džamija, za njega niko ne bi ni znao. Kažu da je potrošio veliki imetak u njenu gradnju i još veći ostavio za njeno uzdržavanje. Ali, s vremenom je sve propalo pa odavno ova zadužbina prima vjernike zahvaljujući njihovim prilozima ili povremenim migom uspavane države. Kako je žalosno kada iza nekog ko nije žalio svog imetka za opće dobro ostane samo škrta tvrdnja, i to zasnovana na njegovoj pretpostavljenoj darodavnoj naravi da je, eto, bio bogat.

A kako je Bali-beg zgrnuo to svoje, onoliko bogatstvo pa da uzdigne s njim džamiju pod kupolom pod kojom je prostor za klanjanje mogao da primi svakog muslimana ovog grada u zametku što je u to doba tek iznicao sred gustih stoljetnih šuma, tu, na trgu, na kojem bi se sjati na hiljade duša iz okolnih sela razbacanih po proplancima pod surovim licem Konjuh-planine, pa izloži višak muke i cjelogodišnjeg truda skupljanog po osamljenim katunima, u siru, u kajmaku, u sušenom drobu i pastrmi, u kožucima i gunjevima i oputama za opanke?! Svakog četvrtka surova Drinjača prekidala bi svoj tok, zgranuta nad glasovima, pjesmom, ojkanjima i dozivanjima seljaka koji su u kolonama iznicali iz mraka šumskih puteva, migoljeći ka njenim obalama, ovdje, na trg kojeg zbog toga i prozvaše Četvrtkovište. Tada bi se živi međusobno prebrojavali, pljuštali bi pobratimski zagrljaji i frcale pazarne pogodbe, nazdravilo bi se za novorođene i sklapala se kumstva i prangijalo prangijama iz čiste sreće što život još traje i što je svakog našla njegova nafaka, dostu moj, na kraju, kad presahne vedrine čije bi zadnje kaplje ispile sjene borova razvučene s jedne na drugu obalu Drinjače, sjetni, poželjeli bi svaku blagodat dušama onih koji nisu prešli preko snjegova i nameta što ih je donosila okorjela planinska zima, daleko joj bijela kuća bila.

Zbilja, kako je stekao bogatstvo taj Bali-beg, i to toliko pa da poželi da sred ove divljine podigne džamiju ravnu carskoj ili barem vezirskoj, a znao je da mu, i po veličini i po bogatstvu, mora biti ravna njegovom položaju u kotačima onolikog carstva, taman tolika da ne pretiče pašinske džamije i da se odmah vidi da ju je gradio običan beg. Njegova silna želja da prikaže svoju veličinu i zasluge za širenje carstva, koje je tih godina pregazilo Savu i razlilo se do Budima, bila je tako jaka da je nikako nije mogao potisnuti te je svom silinom vrisnula u šarenilu boja u unutrašnjosti, na tim cvjetovima koji se obrušavahu na oslikanoj kupoli koja je zasigurno ličila na naopako okrenutu vaznu iz koje kulja cvijeće tako željno života da mu ne smeta ni to što raste nasuprot suncu i u inat svakoj biljci u širokom prostranstvu dunjalučkom. Kako god je nestalo onolikog bogatstva, tako je, evo, nestalo i šarenolikih ukrasa kojima je u potkupolju agilni Bali‑beg crtao želje i sanje što su mu šarali dušu spregnutu porijeklom, a rascvjetalu u ponosu i propetu u ambiciji. Nesmotreni irgeti sve su prekrečili za posljednje obnove, ostale su tek nejasne krpe, pa ako bi u njima tražili Bali-begovu dušu, našli bi zapravo tek dušu kakvog kukavice, smutljivca i čovjeka nadasve grešna.

U kojoj je od silnih bitaka velikog Sulejman-hana naš Bali-beg pokazao svoje junaštvo pa zaslužio titulu i begovat, ovdje gdje su šume osvojile svaki brijeg, pa želi li čovjek zabosti ralo u matericu rodne crnice, prvo se mora ishrvati sa stoljetnim borovima i korijenjem kojim se ovo drveće hvata za goli živac kamena ljuca. Bilo je to vrijeme kada se iz dana u dan jurišalo na tvrde bedeme negdanjih bosanskih tvrđava na sjeveru, koje su Ugri grčevito branili, znajući da su vojsci koja pregazi Savu otvorena sva vrata do Budima. U tim smrtonosnim jurišima zasigurno je i Bali-beg, opijen mirisom baruta i krvi, smradom vrelog katrana i spaljene ljudske kože, ljut na sve na svijetu, zazivajući u pomoć svih devedeset i devet Božijih imena, nasrtao drvenim bikovima na vrata ili trčao sa stometrenim merdevinama u rukama koje su se ljuljale i pod kojima je jedva održavao ravnotežu nastojeći da ih prisloni na zube bedema i da se prvi popne i da se sutradan u logoru onkraj raskriljenog istočnjačkog šatora spominje njegovo ime i prepričava mu se junaštvo i slava. Mora da se na Mohaču dobro nagutao otrovne močvarne zemlje što smrdi na rastruhle ribe i korijenje trstike i šaša i na usirenu ljudsku krv, prije nego je osvanuo pod neviđenim bedemima Budima, sav zazinut od čuda, ne mogavši se u trenu dosjetiti čemu više da se divi, da li toj silnoj vodi koja je obale razmaknula toliko da se dva čovjeka ne mogu dozvati ili pak tom svjetlom gradu čije nestvarne kule zaklanjahu zvijezde na nebu, pa na sedždu, skoljen, noge mu se naprosto odsjekle, te je, mada mu se učinilo da mu Bog nikada nije bio bliži, uspio prošaputati samo tih nekoliko riječi, zamršenih i nerazumljivih, da ga poživi samo još toliko da iznutra dlanom vlastitim premjeri zidine ovog grada. Nikada, do kraja života, neće u njemu nići veće čuđenje, ni onda kada se otisne na hadž pa probehara u njemu dijete pred čudima Zlatnog roga u Stambolu, ni kada u pustinjama Sirije vidi ovce s ogromnim mesnatim repovima koje vuku na drvenim kolicima, pa ni u trenu kada padne pred Ćabinim crnim plaštom pokošen takvom bogobojaznošću da će ga kao groznica tresti još danima, nikad.

Na kraju se nameće i pitanje: Može li naš Hadži Bali-beg, ipak, biti jedan od poznatih Bali-bega iz uglednih porodica koje vodiše glavnu riječ nad ondašnjom Bosnom? Nađosmo ih dvojicu?! Jedan je sagradio džamiju i u Sarajevu, kazuje Safvet-beg Bašagić. Riječ je o najpoznatijem od devetero djece Jahja-paše i princeze Hatidže, sestre Bajazita II. Taj Jahja-paša, rodonačelnik Jahjapašića, u dva navrata bio je bosanski sandžak-beg, a njegov šura imenovat će ga i za vezira. Život njegovog sina Bali-bega proteći će u ratničkom duhu. Bio se u borbama za Beograd, u bici na Mohaču i u nebrojenim upadima u srce ugarskog kraljevstva. Ali, umro je prije gradnje džamije u Kladnju, preselio je 1527, kažu da je sahranjen u Beogradu, u dvorištu tekije koju je dao izgraditi.

Drugi Bali-beg iz tog vremena unuk je čuvenog Isa-bega Isakovića. Njegov otac Mehmed-beg Čelebi bio je gospodar zemlje Pavlovića, poznate srednjovjekovne porodice koja se skršila u unutrašnjim, međuvlastelinskim obračunima na zalasku bosanskog kraljevstva, a zemlju im Osmanlije porobiše i prije nego će zadati konačan udarac Bosni. Ali ovaj Bali-beg umro je još ranije. Behija Zlatar navodi da na jednom nišanu u groblju Isa-begove džamije u Skoplju piše: “Bali-beg, sin Mehmed-bega, sina Isa-begova (sina) Hadži Ishak-bega”, a preselio je 19. decembra 1503. godine.

Kažu da je kupola Bali-begove džamije bila salivena od olova pa ju je narod zbog toga i prozvao Kuršumlija. Posljednjih godina Prvog svjetskoga rata Austro-Ugarska monarhija donijela je ukaz da se sa svih objekata u carstvu skinu olovna krovišta, pa je tako i s ove džamije skinuta kupola i pretopljena u top. Na mjestu olovne kupole postaviše šindru. Mora da je bilo izuzetno mučno gledati je s tim crnim krovištem – i Drugi svjetski rat ju je nagrdio, a za posljednjeg joj agresor nije dao mira sve dok joj granatom nije odbio vrh munare. Njena jedinstvenost, kazuju stručnjaci, i leži baš u toj plitkoj, spljoštenoj kupoli. Kažu da su u cijeloj Bosni sačuvane još samo dvije takve džamije: Čekrekčinice u Sarajevu i Sinana Čauša u Livnu, obje iz dvadesetih godina 16. stoljeća. Historičari umjetnosti pretpostavljaju da je Bali-beg u Kladanj doveo iste one majstore koji su gradili džamije u Sarajevu i Livnu. Bili su to zasigurno neki učenici proslavljenog mimara Hajrudina, koji stoji u središtu razvoja ranocarigradskog stila u osmanskoj arhitekturi koji je prethodio pojavi velikog Mimara Sinana.

Jedinstvenost ove džamije leži i u njenoj česmi koja se raširila pred samim ulazom kao kakva zasebna građevina. Kažu da u cijeloj Bosni nema musluka koji je prekriven šatorastim krovom, kao što je to slučaj ovdje. Ni o graditeljici česme nije ostalo nikakvih podataka. Ako su mogli na osnovu ove džamije i njenih unutrašnjih dekoracija iznijeti zaključak da je Bali-beg stekao veliko bogatstvo, toliko da je, samo da su mu to tadašnji običaji dopuštali, mogao načiniti džamiju još ovoliku, onda se na osnovu ove neobične česme slobodno može zaključiti da je Đurđuhanuma bila žena prefinjenih manira i ukusa i da je imala osjećaj za ljepotu i sklad, da je bila žena mudra i da ni u čemu nije pretjerivala.

Izvorno, česma ne pripada Kuršumliji već je prenesena u njeno tijesno dvorište 1962. godine, kada je rušena Čaršijska džamija, koju je tamo, na drugoj obali Drinjače, dao sagraditi isti onaj Hadim Ali-paša, budimski beglerbeg, koji je u svom testamentu ostavio oporuku da se u Sarajevu, ondje gdje je rođen, onkraj njegovog mezara izgradi raskošna bogomolja. Netom nakon rušenja, od istog kamena, na istom mjestu podignuta je nova, a narod ju je i dalje zvao Čaršijska džamija.

Sljedeći članak

“Proud Boys”

PROČITAJTE I...

Praktično, posljednji dan, kada smo mi rekli porodici da se očekuje smrtni ishod predsjednika Izetbegovića za dan-dva, on je primio tadašnjeg predsjednika turske Vlade Recepa Tayyipa Erdogana. Ta njegova snaga je bila fascinantna, rekao je ranije u ekskluzivnom intervjuu za AA prof. dr. Enver Raljević, dugogodišnji šef Klinike za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam KCUS-a i šef konzilija koji je liječio Izetbegovića

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!