fbpx

DRITAN, BITAN ILI SITAN

I ko još ozbiljan misli da Abazović s njegova četiri poslanika može demokratizirati četništvo i sekularizirati SPC? Zbog toga će Dritan Abazović ostati upamćen ili kao najveća politička naivčina ili kao alter ego njegovog sunarodnjaka Rahmana Morine. Mržnja u politici nije saveznik, a upravo ona vodi Abazovića u političkim odlukama i sklapanju saveza. Njegova mržnja spram Đukanovića veća je nego briga za opstanak države. U međuvremenu, srpska elita u Beogradu sve posmatra i traži načine kako da svoj plan dovede do kraja

 

 

Piše: Almir MEHONIĆ

Pregovori lidera prosrpskog Demokratskog fronta Andrije Mandića i Milana Kneževića s predsjednikom Građanskog pokreta Ura Dritanom Abazovićem, uz posredništvo episkopa nikšićkog Joanikija Mićovića, završeni su bez dogovora, zadnje su vijesti prije zaključivanja ovog broja Stava. Do sastanka lidera DF-a s Abazovićem, uz posredništvo Srpske pravoslavne crkve, došlo je nakon što su prekinuti pregovori trojne koalicije o formiranju vlasti, a srpski DF zatražio je od Abazovića da se izjasni o kadrovima koje ne želi u Vladi, kao i ukidanju Zakona o slobodi vjeroispovijesti. U DF-u vjeruju da, osim Mandića, Kneževića, Medojevića i Milačića (lideri DF), postoje još neka imena na listi Ure i zapadnih ambasada koja ne mogu u Vladu.

Očigledno je da se Abazović nalazi pod pritiskom SPC-a s jedne, ali i stranačkih organa s druge strane. Prema nekim informacijama, utjecajni članovi stranke nisu za ukidanje zakona, već se preferira pravna opcija izmijene tri sporna člana, što, pak, nije opcija SPC-a i DF-a jer bi to i dalje značilo registraciju SPC-a pri državi, što ona uporno odbija.

Jedno je sigurno, srpski politički faktor neće prihvatiti perifernu ulogu u Vladi, a posebno SPC, koja se osjeća pobjednikom ovih izbora. Može se to vidjeti i iz poruka koje se ovih dana upućuju Abazoviću putem medija i naloga lidera DF-a na Twitteru. Jedan od njih, Nebojša Medojević, poručio je da “protiv učešća lidera DF-a u Vladi mogu imati samo saradnici UDBE, šverceri, kriminalci i tajkuni”.

Pritisci koje trpi Abazović primjetni su i prilikom njegovih čestih medijskih nastupa u kojima je primoran da brani četnički background svojih partnera, ali i Srpsku crkvu. Tako je prilikom njegovog gostovanja na televiziji Crne Gore na pitanje novinarke da SPC vodi velikosrpsku politiku i da su promotori ravnogorskog, četničkog pokreta, Abazović odgovorio: “Ja mislim da ove optužbe ne stoje, da su oni promotori ravnogorskog pokreta.”

I kao po ustaljenoj matrici, krenulo je Abazovićevo prebacivanje nacionalističke loptice u Đukanovićevo dvorište riječima da nije tačno da je SPC pružala utočište ratnim zločincima. Prema Abazoviću, radio je to Milo. Onaj Milo što je otvorio vrata Crne Gore za preko 180.000 izbjeglica s Kosova, Abazovićevih Albanaca. Onih koji su bježali pred istovjetnom politikom njegovih sadašnjih koalicionih partnera. No, otkad je postao bitan, Abazović iz petnih žila relativizira velikosrpski nacionalizam, mijenja teze, podmeće i na koncu brani neodbranjivo, dokazano i ono s čim se ta Srpska crkva i politika ponose, ono što je njihova supstanca, sadržina, bit i glavni sastojak. Ono što ih definira.

U Crnoj Gori uvijek su bila prisutna dva pola. Onaj zelenaški, suverenistički, antiratni i onaj velikosrpski, hegemonistički. Što se, pak, tiče politika i političara, mogli bi se razvrstati u četiri vrste. Prvi, koji su sve vrijeme pripadali suverenističkom bloku, poput Liberalnog saveza Slavka Perovića, SDP-a, Liberalne partije… Drugu grupu činile su stranke velikosrpske nacionalne ideje, potpomognute SPC-om. U treću grupu ulaze političari i stranke, poput Đukanovića i Kilibarde, koji su nekad bili na jednom polu pa su prešli u drugi. DPS je stranka koja počinje mijenjati svoj kurs i udaljava se od velikosrpske ideje onog momenta kada Đukanović preuzima stranku od Momira Bulatovića. Prihvataju evropske vrijednosti, Evropsku uniju, NATO, priznaju Genocid u Srebrenici, priznaju nezavisnost Kosova, afirmiraju ljudska i manjinska prava i daju pripadnicima manjinskih naroda značajno učešće u vlasti. I četvrtu grupu čine stranke manjinskih naroda koje su uvijek bile za ideju nezavisne Crne Gore, prije svega jer su smatrali da se tom idejom uništava projekt Velike Srbije kao jedna od najvećih opasnosti po biološki opstanak nesrba u Crnoj Gori.

Dakle, lažno je pitanje šta je i gdje je Milo bio nekada. Znamo. Pitanje za Abazovića jeste: Šta je on danas i šta su danas Mandić, Knežević, Amfilohije i Krivokapić…?! Da li su se oni ili Milo odrekli četništva, velikosrpskih aspiracija, priznali Genocid u Srebrenici, prihvatili ulazak u NATO? Kao što je zamjena teza priča o nepromjenjivosti vlasti u Crnoj Gori zadnjih 30 godina. U Crnoj Gori desilo se nešto mnogo značajnije. Podjelom unutar vladajuće DPS i pobjedom Đukanovića nad Bulatovićem dolazi do promjene politike, političkog kursa i paradigme. Od Bulatovićeve i Miloševićeve velikodržavne politike ona uz Đukanovića postaje evropska i evroatlantska, multietnička i sekularna.

Veći je to događaj u historiji nego puke smjene vlasti u Srbiji koje ne donose smjenu politike i političke paradigme kontaminirane nacionalizmom i nacional-šovinizmom. Srpska politika u Crnoj Gori samo je produžetak te politike iz Beograda, reklo bi se, još primitivnija i radikalnija u svom manifestiranju. I ko još ozbiljan misli da Abazović s njegova četiri poslanika može demokratizirati četništvo i sekularizirati SPC? Zbog toga će Dritan Abazović ostati upamćen ili kao najveća politička naivčina ili kao alter ego njegovog sunarodnjaka Rahmana Morine. Mržnja u politici nije saveznik a upravo ona vodi Abazovića u političkim odlukama i sklapanju saveza. Njegova mržnja spram Đukanovića veća je nego briga za opstanak države.

U međuvremenu, srpska elita u Beogradu sve posmatra i traži načine kako da svoj plan dovede do kraja. Tim povodom, iz SANU se oglasio i Kosta Čavoški. “Sve treba postupno raditi, i u jednom trenutku kad se sve to raščisti, kada ovi na vlasti shvate da je DPS, ako nije propao, jeste bitno utanjio – raspišu nove izbore. Na kojima bi ta nova većina, sa ili bez Dritana Abazovića, bila neuporedivo veća i moćnija. Pa će onda i neke druge korake da naprave. Jednu po jednu stvar”, zaključio je dr. Čavoški.

Svima je sve jasno. Dritan je sredstvo u rukama velikosrpske ideje. Neko ko je potreban za prvo poluvrijeme obračuna sa suverenističkom politikom u Crnoj Gori. Poslije, Dritan je nebitan.

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Istina 29.09.2020.

    Dritan ce ostati vrlo brzo nebitan pa ce kad popuši u Cg opet doci nama u BiH da popuje i sere. Milo Đ. Nije cvjecka nikako ali u poredjenju sa SPC i četnicima je mala maca. Od dva zla biraj manje. Dritan to ne razumije ali brzo ce shvatiti

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!