fbpx

DOBRO POTKOVAN ČOVJEK

Kad se upotrijebi na pravom mjestu i u pravom trenutku, ova sintagma isključuje sva moguća potpitanja, ona jednostavno poput oreola zablista oko čela onog koji je njome označen i time se obično završavaju i moguće prepirke ili nesporazumi, jer onaj koji je označen kao potkovan u takvom razgovoru više nema šta tražiti

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Ponekad se sjetimo kad smo nešto prvi put čuli.

I svaki put kad smo ponovno čuli i kad nas je to, ko zna zašto – iznenadilo.

Koliko ste već dobro potkovanih ljudi upoznali? Rječnik fraza otvara vam zaista neslućene mogućnosti za to. Primjetno je, međutim, da svoje gotovo magično značenje ova fraza ima uglavnom među visokoobrazovanim ljudima, među posebno cijenjenim majstorima ili nadarenim učenicima. Kad se upotrijebi na pravom mjestu i u pravom trenutku, ova sintagma isključuje sva moguća potpitanja, ona jednostavno poput oreola zablista oko čela onog koji je njome označen i time se obično završavaju i moguće prepirke ili nesporazumi, jer onaj koji je označen kao potkovan u takvom razgovoru više nema šta tražiti, pošto mu niko od prisutnih niti hoće niti može vjerovati.

Međutim, pošto ova slika dolazi iz rječnika koji je očigledno blizak kasačkom, galopskom, zaprežnom i sličnim gledanjima na život (gledanje na život i pogled na svijet – to je nešto što tek treba objasniti), ako biste čudnog porijekla ove fraze i postali svjesni u trenutku dok je slušate, teško biste se u potpunosti mogli snaći, pogotovo ako je primijenjena na nekog kome, zapravo, po vašem mišljenju, ne stoji, nego visi i klepeće kao dotrajala potkovica.

Ili je u samoj riječi sačuvano sjećanje na ezoterične rituale ustoličavanja majstora, onoga možda koji je bio u stanju da potkuje jaje a da ga ne razbije. Ostaje ipak nejasno zašto se onda nije zadržao izraz potkivač, tj. onaj koji potkiva, umjesto potkovan, tj. onaj kojem je zakucana potkovica.

Potkovica je, doduše, i znak sreće, što se još može vidjeti iznad ulaznih vrata u neke kuće, a nije rijedak slučaj da je vidite pričvršćenu na pokretnim kućama koje samo prošišaju pokraj vas na putu. Ipak, pošto izraz dobro potkovan čovjek označava samo onog koji posjeduje neko određeno znanje, znanje koje malo ko posjeduje, a poznato je koliko su ponekad oni koji su istinski znalci udaljeni od sreće (ili sreća od njih, ako vam se čini primjerenije), otpala bi i ova sretnopotkovičija mogućnost objašnjenja. Dobro potkovan čovjek, unatoč svemu čega bismo se mogli dosjetiti, ostaje i dalje tajanstven.

Nekad sam napisao vrlo kratku priču o tom.

Ne sjećam se naziva koji sam joj dao i prepričavam je po sjećanju. Dakle, išla je otprilike ovako:

 

Čovjek i dječak sjedili su u samom uglu gostionice. Čovjekovo lice bilo je umorno, a dječakovo vedro, radoznalo.

Preko puta, za drugim stolom sjedilo je nekoliko ljudi. Nešto su slavili. Na stolu je bila prava gozba. Neko zaista ugledno mjesto.

Čovjek je gledao dječaka kako sporo jede ćevape i razmišljao o autobusu na koji su trebali stići jer su stanovali daleko. Tramvaj je bio samo zapetljancija više. Posao zbog kojeg su došli nisu završili, tako da je osjećao kako ga polahko naseljava očajanje.

Jedan od ljudi s drugog stola ustao je i održao zdravicu. Zdravica je bila upućena starčiću u tamnom odijelu.

Dječak je sve radoznalo gledao zaboravivši zalogaj u ruci.

– Ko su ti ljudi – upitao je.

– Sve su to potkovani ljudi, sine moj – odgovorio je otac umorno.

Dječak se za trenutak zamislio, a potom vedro upitao.

– A koji je najpotkovaniji?

– Onaj tamo, u vrhu stola, onaj stari, valjda… – govorio je otac.

Starčić za stolom uzvrpoljio se kao da je znao da govore o njemu. Trzao se jarećim pokretima (ili magarećim, što je dječaku u magnovenju postajalo isto).

– Eto, sine, ako budeš učio, možda ćeš i ti jednog dana biti potkovan kao oni… – govorio je dalje otac s nježnošću i strahom jer je pomišljao na trenutak koji će uskoro doći, trenutak kad će mali završiti osnovnu školu i kad će ga on pokušati upisati u srednju.

Dječak se sa strahom zagleda u starog čovjeka koji je u tom trenutku naglo ustao, ponosno i kruto, zagleda se u njegove cipele dok je starčić prolazio pokraj njihovog stola. Međutim, odsječni koraci posve su skrili đonove i u dječakovom srcu ostade tajna, tajna koju će možda doseći jednog dana nakon dugog, pomnog, potkovanog istraživanja.

Tako je to bilo.

Izraz je očigledno vrlo star.

Kako bi to dječak mogao znati?!

Mogao bi možda zamisliti nekog viteza Kulina bana i kovača koji je upravo potkovao konja tako da je sad bio potpuno spreman za dugo putovanje.

Ili za susret sa smrću.

Potkovan konj i potkovan vitez.

Možemo im samo poželjeti sretan put.

Prikaz te potkovice možda je moguće vidjeti na nekom od preostalih stećaka (koji nije smrvljen i nasut na put ili ugrađen u kuću ili…).

S obzirom na to da dobro potkovan znači on zna, možda je moguće razmišljati i o potkivanju koje to znanje znakom potvrđuje.

Razgovori u dugim ramazanskim večerima možda mogu ponuditi neku novu, neočekivanu sliku.

Ne onu o kovačkom čekiću.

Ne onu o zlatarskoj igli.

Ne onu o gusarskoj minđuši i njenom dokazu da je riječ o izabranim ljudima.

Ne onu o jezicima koji su se iz različitosti oblikovali u sličnost kako bi ljudi mogli razgovarati.

Ne onu…

Ko je potkovan zna o čemu govorim.

Svaka je druga spekulacija besmislena.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!