fbpx

Djetinjstvo prožeto užasnim slikama četničkih zvjerstava

Želja joj je da njeno sjećanje na ratne strahote iz Drugog svjetskog rata u rodnom Priboju ne ode s njom u mezar. Najviše vremena provodi u ibadetu, razmišljanju o budućem svijetu i ponovnom susretu sa sinovima koji su relativno mladi preselili na ahiret. Od skromne penzije štedi kako bi davala svoje priloge za izgradnju i obnovu džamija i pomagala sirotinju

 

Piše: Bajro PERVA

Hadžinica Zubejda Uzunović, djevojački Eminagić, jedna je od starijih stanovnica sarajevskog naselja Bistrik. Ukoračila je u 85. godinu života, a još uvijek dobro čuje, vidi i pamti. Rođena je 13. marta 1936. godine u Kasidoli kod Priboja. U gradu na Limu provela je djetinjstvo i mladost, zasnovala porodicu i dobila tri sina: Enesa, Zijada i Naska. Sinovi su rođeni u vremenskom rasponu od četiri i po godine. Ubrzo po rođenju trećeg sina njena je porodica doselila u Sarajevo. Starost provodi u porodičnoj kući i, kako kaže, najviše vremena provodi u ibadetu, razmišljanju o budućem svijetu i ponovnom susretu sa sinovima koji su relativno mladi preselili na ahiret, dvojica u roku od četiri mjeseca, a treći sedam godina kasnije. Od skromne penzije štedi kako bi davala svoje priloge za izgradnju i obnovu džamija i pomagala sirotinju. Nedavno je saznala da se na desnoj obali Drine, u mjestu Cvilin, obnavlja džamija i odlučila je poslati svoj novčani prilog.

S dubokim i bolnim uzdahom prisjeća se djetinjstva koje je obilježio Drugi svjetski rat i pogibije babe Sulejmana, brata Šahina i drugih bližnjih i daljnjih rođaka koje su na zvjerski način ubili četnici. Hadžinicin je govor tih.

“Moj đedo je bio bogat čojek. Najstarijem sinu je dao kuću s dosta soba, pa štalu. U to vrijeme aktuelni su bili karavanski putevi koji su prolazili i kroz naš kraj pa je Adžo šest soba izdavao kao prenoćište, a štale su služile za smještaj njihovih konja. I sad ima ta kuća. Zvali smo je Nurkina kuća, a zove se i kuća u hanu. Drugom adži Muratu pripao je dućan u Priboju. Odgovaralo mu je jer je bio oženjen iz grada. Mom babu, koji je bio najmlađi, namjestili su novu kuću na finom imanju. Te godine kad je završena ta kuća babo je imao 36 godina. Te godine umre moj đedo. Te godine je započeo Drugi svjetski rat. Kad smo preseljavali u tu novu kuću, vidjela sam strašne scene četničkog pokolja našeg naroda. Jednu ženu koju sam poznavala, a zvala se Kija, svezali su za stub dalekovoda. Bila je jadna trudna. Rasporili su je i dijete izvadili iz njene utrobe i tako ih oboje usmrtili. Svi mi koji smo vidjeli tu scenu bili smo u šoku. To nije bio i kraj užasnih scena koje su četnici činili mom narodu, a čije tragove sam vidjela kao djevojčica.”

“Kad sam došla u moju kuću, nakav me miris dohvatio, i sada mi je u nosu. Pogledam po sobi, kad moj babo leži zaklan i sve što je bilo drvenarije i kukuruske na njeg su priždili. Zapalili su ga, a taj miris je bio miris njegovog mrtvog i izgorjelog tijela. Zatekli su ga u kući kako klanja sabah. Odatle su ga poveli i ukraj kuće i zaklali. Majka je potrčala da ga iščupa iz njihovih ruku. Nije uspjela. Ta bagra je čuvala metkove, a ubijala kamama. Otimajući se s njima da spasi svog supruga, a svoje djece baba, zadobila je više ranjavanja bajonetom po ruci. Tu je prilično iskrvarila. Nogama su je istisnuli pred vrata kuće. Kad smo se od tog dima mi djeca počeli gušiti, najstariji brat Šahin, koji je imao oko 18 godina, otvorio je prozor i na guvno spustio Salka, pa Latifu, pa mene, pa Muja od 9 mjeseci. Okolo guvna četnici su, držeći se za ruke i s puškama na ramenima, napravili obruč čekajući da uhvate onog ko je iz zapaljene kuće izvadio djecu.

Onda je, moj sinko, on iskočio kroz prozor i u trku proletio kroz četnički obruč, a oni su ga na nekih pedesetak metara odatle ustrijelili iz puške. Komšije Srbi kasnije su nam govorili da je Šahin s prosutim crijevima živio 3 dana. Italijani ga nisu htjeli odvesti do bolnice u Priboju. Naske su, ipak, odveli do Priboja. Moju ranjenu majku, koja je još krvarila, stavili su u jedan veliki sepet, a nas troje male djece u drugi sepet, natovarili na mazgu i dotjerali do Priboja. Majka je preživjela, ali je čitav život osjećala posljedice tog ranjavanja. Iz Priboja smo otišli do Prijepolja. Vjeruj Boga, nikad se nisam mogla sjetiti kako smo prevalili tih dvadesetak kilometra puta od Priboja do Prijepolja. U Prijepolju nas je u početku bila puna kuća. Bilo je dosta djece. Mi djevojčice bismo se igrale ispred kuće. Pošto je moj adžo Murat bio oženjen iz Prijepolja, našli su mu dobru kuću za boravak, a on nije htio prihvatiti dok mu nisu dali posebnu sobu za moju majku, koju je zvao Pljevaljka, i njenu siročad. I sad bih mogla plakati kad pričam o tim događanjima”, priča nam.

Uprkos činjenici da je u Drugom svjetskom ratu doživjela najužasnije momente, Zubejda je udajom ponovo stala na svoje noge. Udala se u 21. godini.

“Bog nam dao nafaku i zaimadosmo. Za četiri i po godine dobili smo sinove Enesa, Nasku i Zijada. Ponosna sam što su svetrojica bili u Armiji Republike BiH. Nasko je bio poznati kuhar. U početku je bio i u sanitetu. Tokom Agresije na BiH imali su teška ranjavanja i poslije prizdravljivanja ponovo su se vraćali na liniju. Božijom voljom, poslije rata kad su kretali sa svojim biznisima, u nepuna četiri mjeseca Enes i Zijad su vrlo mladi umrli. Nasko je iza njih živio još sedam-osam godina. Enes je bio oženjen i ima trojicu sinova: Enisa, Elsina i Eldara. Dvojica su magistri nauka. Zijad i Nasko nisu bili oženjeni. Ponosna sam na rahmetli sinove, ali i na trojicu unuka koji će ih naslijediti”, uz tugu će, ali ponosno reći Zubejda.

Razočarana je da je od preseljena njenih sinova na ahiret niko od predstavnika društveno-političkih organizaciji niti boračkih udruženja nikada nije posjetio ili nazvao da upita kako je, jer dok su mnoge majke u vrijeme Agresije na BiH sinove poslale u inostranstvo, ona je trojicu ispraćala na liniju odbrane domovine.

Od rahmetli majke naučila je osnove vjere. Od petnaeste godine ispostila je sve ramazane. Ove godine ispostila je sedamdeseti ramazan.

Na pitanje kako se čuva od korone, kaže da ju je sama starost stavila u izolaciju. Nigdje ne ide. I kad bi htjela, ne može. Druge savjetuje da se čuvaju.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!