fbpx

Dedo Redžo, partizan, akcijaš i najstariji borac Drinske brigade

Nakon rata, kada je odslužio svoje u JNA, Redžo je radio kao putar, ali prije no što će otići u vojsku, morao je “dobrovoljno” na radne akcije. Gradio je prugu Šamac – Sarajevo. “Slomilo me je. Kada sam došao kući, ležao sam petnaest dana od umora. Nisam se mogao pomaći. Ali ko te pita, moralo se ići raditi”, sjeća se

 

Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

 

“Jeste li to došli po njega, da ga vodite?”, upitat će u šali, ali i pomalo ozbiljno s vrata Mevla Imamović. Taj za koga pita sjedi pored nje i svako malo razvuče usta u širok osmijeh. Koliko god da ga Mevla naruži, on se još jače nasmije. Vjerovatno više nema toga što o sebi nije čuo od supruge. Redžo Imamović ima 92 godine. Zdravlje ga služi odlično. Kreće se oslanjajući se pomalo na štap, ali skoro isto onako brzo koliko nam priča svoja sjećanja. Nakupilo ih se dosta.

“Rođen sam 1929. godine, a upisan sam 1930”, kazat će nam. Redžo je bio partizan. Tada isuviše mlad da uzme pušku, bio je kurir i s njima prošao mnoga ratišta. Onda kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu, bio je isuviše star da nosi pušku. Ali se opet “od prvog dana” priključio Armiji Bosne i Hercegovine i postao najstariji borac Drinske brigade. Komandirao mu je njegov prezimenjak Zaim Imamović.

Redžo živi u Ilovači, naselju na pola puta između Goražda i Foče. Tu gdje se rodio, tu će, kaže, i preseliti s ovog svijeta. Iz svoje je kuće išao samo kada je bio u vojsci, što u ratnim godinama, što onda kada je služio nekadašnju Jugoslavensku narodnu armiju, i to na jugoslavensko-italijanskoj granici. “Ganjaš se u ratu s onim perkašima i, onda kad stane rat, opet se nađeš kontra njih”, kazat će nam. Perkaši su mu italijanski vojnici, tako ih zove. S njima se sukobljavao u borbama oko Foče, “vazda ih namlati pa im oduzmi pušaka i bježi”, a onda, kao vojnik JNA, tokom krize oko Trsta, grada kojeg je Jugoslavija smatrala svojim. I tada je, u mjestima oko Trsta i Gorice, na slovenačkoj strani granice vojsku služio s prezimenjakom Imamovićem, ocem rahmetli komandanta Zaima. “Mi ti na granicu, a tamo perkaši. I mole se Bogu, idu i viču: Sačuvaj nas, Bože, sačuvaj Jugoslavena”, priča kroz smijeh.

Sudbine porodica Imamović isprepletale su se decenijama. Nedaleko je od Redžine kuće Zaimov do. Nekad je do njega, oko seoskih kuća, između nasada malina, kroz njive i voćnjake vodio uski prašnjavi put. Sada je napola asfaltiran i dovršen, teške mašine idu dalje. Zaimov do jedno je od najvažnijih mjesta u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Na toj je poljani devetog maja 1992. godine osnovana Prva drinska udarna brigada. Njezine je vojnike tu postrojio Zaim Imamović, jedno od najvećih imena u historiji Bosne i Hercegovine.

Redži su tada bile 63 godine, ali nije se dvoumio hoće li im se pridružiti ili ne. “Kad sam se upis’o u vojsku, bio sam najstariji borac kod Zaima rahmetli”, ponosno će. “Cijeli sam rat bio u vojsci, nosio hranu po brdima, bio sam sve što treba čitav rat.” Najteže mu je, kaže, bilo kada su ih bombardirali avioni koji su stigli iz Srbije. Oteli su negdje u borbama PAT, ali metaka nije bilo. “Samo tri komada”, sjeća se Redžo. “Onda smo ga, kada su nas bombardirali, jer nismo oteli postolje, naslonili na neku šljivu. I uzeli mi ona tri metka pa zapucaj po njemu. Eto, tako smo se branili i odbranili. Ovdje nisu nikada ušli, a bila nam je linija blizu.” Kada nije bio u borbi, Redžo je išao na Grebak donijeti hranu. To je bio jedini način da se preživi. “Svuda zasjede, puca na tebe, a ti moraš proći. Ili ćeš umrijeti od gladi ili ćeš na Grebak. I ja ti krenem. Uprtio sam 40 kila na leđa. I prošao, hvala Bogu”, ponosno će.

Kraj od Grepka do Goražda Redžo je dobro poznavao. Tuda je hodao kada je bio partizanski kurir. “Partizani su ovuda zimovali po selima i mene uzmu da im budem kurir. Bio sam dijete tada, a u partizanima”, sjeća se. “Kada su partizani odavde krenuli prema Foči, preko Drine, naiđemo na četnike i onda smo mi to rastjerali. S njima su bili Italijani i njih smo rastjerali. To je, čini mi se, bilo ’42, kada sam otišao u partizane.” Ni tada, kao ni tokom Agresije, Ilovača nije bila zauzeta. Uvijek slobodna. “Samo su na početku onog rata ovdje provalili četnici i otišli prema Foči. Više nikada nisu ovdje došli, bilo je nekih domobrana oko sela.”

Nakon rata, kada je odslužio svoje u JNA, Redžo je radio kao putar, ali prije no što će otići u vojsku morao je “dobrovoljno” na radne akcije. Gradio je prugu Šamac – Sarajevo. “Slomilo me je. Kada sam došao kući, ležao sam petnaest dana od umora. Nisam se mogao pomaći. Ali ko te pita, moralo se ići raditi”, sjeća se.

Kuća u kojoj i danas živi ima zanimljivu historiju. Bila je škola, općina, prodavnica… Bila je tu i električna centrala. “Nas je 44 čeljadi bilo u ovoj kući, svi skupa živjeli”, kazuje nam Redžo. “Imali smo mlinove, mljeli žito, proizvodili hranu… Tu su otac i njegova braća živjeli, bila naša zemlja. Tu je, za vrijeme one Jugoslavije, amidža držao dućan, pekara bila. Sjećam se da sam bio u mejtefu kad se onda pravila pruga za Foču. Kad je Spaho pravio prugu… Mehmed Spaho. Bio samo jedan ministar Spaho. Danas ih imamo sto, meni se čini.”

Dok nas ispraća, nabraja nam Redžo sve potomke koje ostavlja iza sebe. “Imam troje djece, dvije cure i sina. Imam desetero unučadi”, onda malo zastane dok nabroji. “I šestero praunučadi!” Pošao je za nama u dvorište, ali je ipak odustao. Ispraća nas s prozora. Noga ga boli, ona nedavno operirana s koje su mu amputirana tri prsta. Ne, nije dijabetičar niti je u pitanju bio neki drugi zdravstveni problem. “A cijep’o ja drva… I dignem onaj ćutak, al’ ga nisam baš dobro nakačio sjekirom… I padne mi na nogu. Boljelo me je pa su me slali tamo-vamo i onda odem u Foču. I tamo me operiše jedan naš komšija, doktor Rade. Fin čovjek, hvala mu. Eto, jedino mi to fali, ta tri prsta. Ostalo mi je sve kako treba.”

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

Za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, u Mostaru će lokalni izbori, prvi nakon onih iz 2008. godine, biti održani 20. decembra 2020. godine, tako da mostarska dijaspora ima nešto više vremena za pripreme za sudjelovanje na izborima. Svi Mostarci širom svijeta mogu se prijaviti za glasanje do 6. oktobra u ponoć

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!