fbpx

DAN ARMIJE RBIH: Ibrišimović o 7. muslimanskoj brigadi

Dragi vojniče Sedme viteške muslimanske brigade, ti si za mene najveća bosanska istina koju sam do sada vidio, a kada sam pored tvoga komandanta Halila Brzine ja nemam obraza ne biti čovjek! Ja sam ovdje zato da na se uzmem ono što ti ne možeš i da ti na se uzmeš ono što ne mogu ja, ti kao vojnik, ja kao umjetnik. A šta je to? To je tajna duše i srca Bosne i Hercegovine, jer bitka se vodi uvijek i samo ovdje i ondje ponekad procvjetava.

Vidio sam oči Halila Brzine
kada je sa svojom vojskom
uzašao na Bliznu
u jesen hiljadu devet stotina devedeset i pete.

Kad god sa njim sjednem
za sofru da jedem
istom mi
rahmetli otac i rahmetli mati
na trenutak dođu.

On je u mojoj duši sebi Džennet napravio.

Riječ vojniku Sedme muslimanske brigade


Kad sam pozvan ovamo odlučio sam da napišem čestitku. Prvo da kažem ko sam i šta sam i šta radim i da nam je ono jednom general Mahmuljin rek’o da možemo zapaliti po cigaru i nas pet hiljada zapalilo je pet hiljada cigara, a ja sam odmah jednu za drugom i da ti čestitam, da kažem: kada je ono navalilo na me u aprilu 1992. da sam počeo misliti šta je to, pa nisam znao šta je, pa kad sam na Dobrinji ugled’o prvog insana s micom na glavi i puškom u ruci kako trči, da mi je odmah sve bilo jasno, odmah mi se razbistrilo i još kad sam vidio i tebe na Nabožiću, kod Vozuće i pod Bliznom…’ma pravo da ti kažem, kad sam vidio prvog mudžahida i, onda kada sam vidio svoga mudžahida, da je to za mene najbolje i najveće do sada što sam vidio. A da ćemo od sad vidjet’.

I da kažem za komandanta brigadnog generala Halila Brzinu da, nekako, kad sam pored njega – vala, evo i mene! I da tako bude i – gotovo! I da onda kad mu nisam na očima, malo možda i popustim. I onda sam htio da kažem za Sedmu da se nešto ko mijenja; da sad ne puca puška, da ti svoje radiš kako valja, a ja ću pisat’ i crtat’ svoje, gledat’ upirat’, da upreš i ti i da to bude za ljubav Bosne i da je ta ljubav neko tajanstvo, da to nije samo ono što se vidi i zna, da tu ima još nešto, a i da i mi, k’o biva, treba malo tajanstveno; i da kažem, ta Bosna, zemlja, brda, bašče, potoci, kuće, šume, gljive, maline, borovnice, krave, žene, put, mlin, fabrika, škola, džamija, kompjuter, helikopter i šta ti ja znam, sve to i da se svak’ nekako bori i nana i dijete i djed i kovač i orač i svak’, i vozač, i doktor, za Bosnu i da to, k’o kobajagi, rečeno pjesnički, cvjeta u cvjetove. I da se zna da se ljudi biju i da ne misliš da se ne biju i da će se uvijek bit’!

Tako mi je pala na pamet mahrama sa glave moje matere, jer je šarena k’o cvjetovi, a da se zaveže možda na kakav dobar šćap i da tako šarena, k’o Bosna, leprša; kad se već crtaju bajraci – na mahrami je baš sve lijepo i bogato nacrtano, a zna se i ko nosi te mahrame. I da ne žalim za to poginut’! Eto šta sam htio da napišem!
A i da lijepo pomenem šehide i da kažem da je ovo danas pobjeda!
A evo kako sam to sročio:
“Ja, Nedžad, Šabana, Ibrišimović, musliman, Bošnjak, Bosanac, Bošnjo pušač-duhandžija, književnik, crtač kredama u boji i olovkama, klesar kamena i drveta i nadzastavnik Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, išćem od Allaha, dželle ša’nuhu, da na dobro izađe ovo što se danas sedamnaestoga novembra 1997. godine navršava pet godina dana i noći postojanja Sedme muslimanske viteške oslobodilačke slavne, sada Sedme viteške mehanizovane, brigade.
Dragi vojniče Sedme viteške muslimanske brigade, ti si za mene najveća bosanska istina koju sam do sada vidio, a kada sam pored tvoga komandanta Halila Brzine ja nemam obraza ne biti čovjek!
Ja sam ovdje zato da na se uzmem ono što ti ne možeš i da ti na se uzmeš ono što ne mogu ja, ti kao vojnik, ja kao umjetnik.
A šta je to?
To je tajna duše i srca Bosne i Hercegovine, jer bitka se vodi uvijek i samo ovdje i ondje ponekad procvjetava.
Zato moj bajrak i jeste šarena mahrama.
Samo našom pobjedom šehidi nam mogu odvezati ruke i noge i lica ozariti osmijesima, a pobjeda se ne događa baš svaki dan, a i kada se dogodi ne traje neprekidno. I zato treba pobijediti opet.

Preuzeto sa: Nedžad Ibrišimović, Ruhani i šejtani inspiracija

 

PROČITAJTE I...

Rasim Hamidović, koji je s Osmanom Mujkanovićem organizator Likovne kolonije Džafići, navodi da su na ovom području 1970-ih godina srušene brojne stare kuće, a da se to nije desilo, danas bi ovo selo i okolina mogli biti turistički interesantni

Kao što se može pročitati iz platne liste udruženja građana, koje u stvari stoji iza ovoga "Muzeja ratnog djetinjstva", direktor Jasminko Halilović je samom sebi propisao plaću u iznosu od 5.521 KM, a izvršnoj direktorici 5.175 KM! To su plate u rangu najviših državnih funkcionera, plate koje su čak deset puta veće od plata uposlenika u kulturnim institucijama od državnog značaja!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!