“Boss Broadwaya”

Počelo je kao avantura od najavljenih 60 koncerata u malom teatru. Pokazalo se da je interesiranje bilo mnogo veće pa se sve završilo tu nedavno s 236 nastupa. I plus nam je podario dvostruki CD i LP, a uz to i dokumentarni film – oboje su se na tržištu pojavili sredinom decembra pod nazivom Springsteen on Broadway

Početkom oktobra 2017. godine na sceni malenog kazališta “Walter Kerr” u njujorškom kvartu Broadway pojavio se nitko drugi doli Bruce Springsteen, jedan od najvećih rok-autora uopće. Netko bi se upitao što je on tražio u kazalištu u koje stane nešto manje od hiljadu posjetilaca kad se zna da je za njega napuniti stadione mačji kašalj i da ga njegova publika prati u stopu.

Ali “The Boss” ili “Gazda”, kako mu tepaju njegovi poklonici, nije bez razloga jer nas je naučio na sve, samo ne da stvari otaljava rutinski i da se šlepa na ono što je veliki Veselko Tenžera označio kao “bolju prošlost”. Springsteen se popeo na scenu brodvejskog kazališta, smještenog nedaleko od njegovog mitskog New Jerseya, u kojem se rodio prije više od 60 godina i u koji se vratio nakon burnih godina i blještavila Hollywooda.

Dobro de, već znamo da je on znao da nastupa u intimi manjih prostora okružen samo svojim gitarama, klavirom i usnom harmonikom, plus naravno njegov moćni glas, dakle, bez snažnog potiska njegovog “E Street Banda”, a sve u želji da se usredsredi i naglasi intimne poruke i osjećanja koja je provlačio kroz svoje pjesme, često ispovjedne, ponekad intimne kao da su dolazile direktno mu iz stomaka i srca mu, ali i s gorkim opservacijama o “američkom snu”, posebno sklon onima koje prečesto eufemistički označavamo floskulom “mali ljudi”. Prisjećamo se i LP Nebraska iz 1982. godine, koji je nastao tako što ga je snimio prvo kao demo-skicu za predstojeći album, ali su pjesme zazvučale u svojoj ogoljelosti tako moćno da su na nagovor suradnika mu završile kao njegov šesti po redu album.

GAZDA SE NIKAD NE PONAVLJA

Rutina nije nešto što bi Gazdi odgovaralo i čime uobičajeno operira, to smo već konstatirali. Tako smo 2017. godine dobili u ruke njegovu godinu ranije objavljenu autobiografiju bezgrešno naslovljenu po jednoj od njegovih antologijskih pjesama Born To Run. To je opet bilo sve samo ne dosadno redanje događaja iz njegove profesionalne karijere, nego više intimna vivisekcija vlastite nutrine, strahova, promašaja i uspona, paranoja i depresija kroz koje je prolazio.

Literarno je očito nadaren i spreman da piše preciznije, iskrenije i ubojitije nego njegovi suparnici na svjetskoj rok-sceni. Sve ono što čini njegovu poetiku bilo je sabijeno u toj pogolemoj knjizi – i gorke opservacije o “američkom snu” i snazi rokenrola i slavi koja mu očito nije bila ono što ga je pokretalo i o ljubavi i poštovanju nekih tradicionalnih životnih normi, da i ne govorim o pjesmama koje su iskazale svu gorčinu i radosti klase na koju kao da smo u potpunosti zaboravili – radničke klase koja je svojom krvlju, znojem i predanošću gradila tu mitsku zemlju, da bi od nje dobila odlaske u ratove diljem svijeta i gorku svakodnevicu.

Knjigu smo promptno dobili prevedenu i na hrvatski (“Profil”, Zagreb, 2017) i srpski jezik (“Laguna”, Beograd, 2017). U onoj tiskanoj u Hrvatskoj zapazili smo dosta pogrešaka kada je riječ o glazbenoj terminologiji, no to je već tema za neki posebni tekst.

Čitanje te knjižurine avantura je sama za sebe i ona se guta kao da je riječ o nekom uzbudljivom krimiću. Razoružavajuće iskrena, bolna do kosti, informativna ujedno, ta knjiga iznova je pokazala zašto je Gazda najbolji i zašto ga volimo – jer se nikada ne ponavlja i uvijek kreće nekim neispitanim stazama punih opasnih krivina koje će, naravno, kakav je hrabar i kreativan, Bruce Springsteen savladati na najbolji mogući način. Uz knjigu je išao i CD naslovljen s Chapter and Verse, koja zvučno prati njegove stvaralačke avanture, od prvih sastava s kojima je u New Jerseyu izvodio covere po igrankama pa do vrhova koje će doseći vlastitim pjesmama i izvedbama.

Dobro de, Springsteen se pokazao i na književnom planu i što je to što bi dalje slijedilo? To je ta avantura od najavljenih 60 koncerata u tom malom teatru. Pokazat će se da je interesiranje bilo mnogo veće pa se sve završilo tu nedavno s 236 nastupa. I plus nam je podario dvostruki CD i LP, a uz to i dokumentarni film – oboje su se na tržištu pojavili sredinom decembra 2018. godine pod nazivom Springsteen on Broadway.

I opet nas je The Boss iznenadio, umjesto da napravi neki recital s best off izborom pjesama otpjevanih uz gitaru(e) i usnu harmoniku, te uz klavir, on se dohvatio ambicioznog plana da stvar produbi i proširi. Springsteen kombinira glazbu sa stend-up komedijom, monolozima u kojima kao da sublimira svoju burnu karijeru, u kojima istodobno iskazuje sve one dileme i emocije koje je izrekao i u svojim pjesmama. Plus dijelovi iz njegove autobiografije, tako da se pjesme izmjenjuju s duhovitim dijalozima, nekada bolnim, a nekada urnebesno ironičnim. On govori o sebi, o svojoj obitelji, o Americi koja živi svoje snove i o onoj temi i o klasi kojoj kao da je glasnogovornik, radničkoj klasi te bogate zemlje.

I jedanput će reći kako, parafraziram, nikada nije radio od 9 do 5, nikad išao u fabrike, nikada bio radnik, ali je, eto, uspio da o njima napiše neke od svojih najboljih pjesama. I predstava funkcionira kao uzbudljiv pozorišni komad, s usponima i opuštanjima. Iako je imao kostur pjesama koje je na tim nastupima izvodio sve donedavno, tek mijenjajući pokoju, na nastupu koji se našao na ovom diskografskom projektu, a snimljen je sredinom jula 2018. na dva nastupa, jesu neke od ikoničkih pjesama jednog od najvećih rok-pjesnika uopće: Born in the U.S.A., The Ghost of Tom Joad, potom Dancing in the Dark, The Promised Land, My Father’s House, dvije od njih u društvu sa životnom mu družicom Patty Scialfa (Tougher Than the Rest i Brilliant Disguise), da bi okončao s onom koja je njegova istinska himna: Born to Run.

U ostalim pjesmama tu su samo njegov uzbudljivi glas, decentna gitara, povremeno klavir i usna harmonika.

Dovoljno za dva sata doživljaja kakav na tako visokoj emocionalnoj razini može da isporuči samo onaj koga smo označili kao definitivnog “gazdu rokenrola”.

PROČITAJTE I...

Mi se imamo čime ponositi, ali, nažalost, nemamo za to vremena. U ovom trenutku imamo najozbiljnije nasrtaje na našu zemlju koji su toliko oslabili naše tkivo da je opstanak i naroda i zemlje upitan više nego 1992. godine. Ključni je problem u tome što smo uspavani, što smo prepustili da nam društvo kreiraju oni koji čuvaju ideologiju genocida, da ga oblikuju kriminalci i mediokriteti

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!