fbpx

Bošnjaci od Rusije do Tunisa

Migracije bosanskog stanovništva tokom minulih stoljeća sezale su znatno dalje od susjednih država. Tako, naprimjer, putnik-namjernik koji iz Bosne krene put Mađarske ne bi se trebao iznenaditi ako negdje u Budimpešti ugleda tablu advokata koji se zove Laszlo Bosnyák, doktora Ferenca Bosnyáka ili notara Joszefa Bosnyáka

 

Piše: Elvir MUSIĆ

Čovjek je društveno biće koje se kreće, u svojoj tradiciji i kulturi čuvajući uspomene na kretanja svojih predaka kako bi znao i tako mogao pretpostaviti šta ga očekuje sutra i u kojem bi smjeru mogao ili, u kriznim trenucima, trebao krenuti. Sjećanja na ta kretanja nerijetko uvijajući u predivne plaštove emocija, osjeća ponos na sve ono veličanstveno što su njegovi preci iskusili, i sam se nadajući bar ponekom veličanstvenom trenutku do kojeg bi mogao doprijeti za svog ovozemaljskog bivstvovanja. Međutim, problemi nastupaju onog trenutka kada se sjećanja na kretanja predaka podrede želji za doživljajem veličanstvenog trenutka koji biva zloupotrijebljen novoformiranom ideološkom težnjom kojoj, na koncu, taj trenutak biva podređen. Tako se gubi direktan kontakt s prošlošću, kida nit koja spaja generacije jednog ili više naroda koji nastanjuju isti geografski prostor i formira pogodno tlo za sve ono negativno i loše koje je u stanju u zaborav potjerati sve ono lijepo. A lijepa je, naprimjer, ljubav prema domovini. Ili otadžbini. Ovisno o tome kako ko voli tepati svojoj rodnoj grudi.

Uspomene na generacijska kretanja predaka čuvaju se u raznim oblicima i formama, uz pomoć detalja koji opisuju cjelinu i posredstvom svega onoga što je živo; bez obzira na protok vremena. Čuva se jezikom, folklorom, onomastikom. Upravo zbog toga danas nailazimo na prezimena koja svjedoče o porijeklu osoba koje ih nose i koja nam pomažu da shvatimo da je neko na prostore Bosne i Hercegovine, gonjen teškim prilikama i neprilikama, sukobima s vojskama silnih carstava i uslijed povlačenja carstva kojem je bio odan, stigao iz Budimpešte, Užica, Beograda, Loznice, Skoplja, Kutahje ili nekog drugog grada. Primjeri takvih prezimena s toponimskom odrednicom su sljedeći: Budimlija, Konjić, Karaman, Ćutahija, Biogradlić, Biogradlija, Valjevac, Loznica, Skopljak, Skopljaković, Drnišlić, Užičanin, Nikšić, Kolašinac, Požegić, Šabačkić, Ljigić, Nišić, Nišlija, Lemeš… Pretežno je riječ o Bošnjacima koji su spas tražili na prostorima Bosne, među svojim narodom, da bi potom od strane domicilnih bivali prozivani po gradu iz kojeg su među njih stigli. S vremenom će ta njihova poznatost po mjestu porijekla prerasti u prezime koje će budući naraštaji nositi s ponosom i ljubavlju prema gradu u kojem nekoć živješe njihovi preci.

Snagu te emocije prema mjestu predačkog porijekla osjetio sam prilikom saznanja da moji preci potječu iz mjesta Drljače kod Užica i od tog trenutka prema Užicu gajim neka posebna osjećanja. Osjetio sam je i prilikom nedavnog boravka u Vršcu – tačnije, u mjestu Plandište. U tom, pogrešnim politikama vođenim devedesetih godina prošlog stoljeća, uništenom, a kasnijim iseljavanjem stanovništva u veće centre ili pak druge države dotučenom nekoć značajnom poljoprivrednom mjestu, sreo sam Žarka, koji je, saznavši da sam iz Bosne, pun emocija dotrčao do mene s povikom: “I ja sam Bosanac!” U razgovoru s njim sam saznao da su na to područje stigli iza onog rata i da su ostali Bosanci, vjerni svojim običajima i tradiciji formiranoj još davno nekad tamo u Bosni. Razmišljajući o toj ljubavi prema Bosni, u jednom trenutku sam pomislio da bi se ti ljudi, da kojim slučajem u novi zavičaj nisu stigli s već ustaljenim prezimenima, danas prezivali Bosanci. Ili Bosnjaci. Ili Bosnyaci. Ili Bošnjaci, kao što se prezivaju mnogi njihovi sunarodnjaci i istovjerci koji su Bosnu napuštali tokom minulih stoljeća. I zaista, zanimljivo je to prezime Bošnjak ili Bošnjaković. S ponosom ga nose i muslimani, i katolici, i pravoslavci. I u Bosni i Hercegovini, i u Hrvatskoj, i u Srbiji. Svjedočeći tako ljubav prema predačkom porijeklu, nepokolebljivost da očuvaju vezu s Bosnom i nespremnost da Bosnu dožive bilo kako drugačije osim kao Bosnu, kao taj ideal emocionalne veleljepnosti. U tom Plandištu počelo je i aktivno istraživanje potpisnika ovih redova o prisutnosti prezimena Bošnjak i Bošnjaković na prostorima Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.

Rođeni Trebinjac koji je skoro cijeli radni vijek proveo u Tuzli, Risto Milićević, u knjizi Hercegovačka prezimena bilježi prisutnost prezimena Bošnjak među hercegovačkim pravoslavcima u Granici i Podosoju kod Bileće, Bojištu i Selištu kod Nevesinja, Kljenu, te Ljutom Docu, Uzarićima, Knešpolju, Provu, Grabovoj Dragi, Donjem i Gornjem Crnču, Ladini i Voštanima kod Širokog Brijega. Dedijer bilježi da su nosioci prezimena Bošnjak u Ljuti Dolac došli iz Lisa, a da su Bošnjaci u Marasovcu od kninskih Stipića. Bošnjaci u Jasenovcu kod Mostara su, prema ovim izvorima, slavili Lučindan, a bilećki Bošnjaci pravoslavne vjere slavili su Aranđelovdan. Na iskraju, od bilećkih, tačnije podosojskih Bošnjaka pravoslavne vjere jeste i narodni heroj, mitraljezac, Jefto Bošnjak, koji je život za svoju Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju položio u maju 1942. kod Hrasna. Bošnjaka muslimana koji nose prezime Bošnjak, Bošnjaković ili Bosankić ima na područjima Podrinja i Tuzle.

Zanimljivo je da na prezimena etimološki povezanim s imenom Bosne kao potjecišta onih koje u novim sredinama nazvaše Bošnjacima i Bošnjakovićima nailazimo i izvan granica Bosne i Hercegovine – tačnije: u Srbiji i Hrvatskoj. Prezime Bošnjak kao odrednica potjecišta patrija novoformiranih domaćinstava spominje se još u poreskoj bilježnici u selu Popovac iz 1715. godine, a s obzirom na to da se u istom selu, u zemaljskom poreskom popisu iz 1828. poimenice spominje dvadesetak zemljoposjednika prezimena Bošnjak, nije čudno da se isto prezime spominje i u Popisu Marije Terezije provedenom 1767. godine. Zabilježeno je još da Bošnjaci u Popovcu kao krsnu slavu slave Miholje.

Nosioci prezimena Bošnjak nastanjivali su i područja oko Đakova, odakle su se selili i u druga slavonska područja. U austrijskom popisu iz 1702. popisana su tri domaćinstva Bošnjaka, a trideset i četiri godine kasnije je zabilježeno da su ta domaćinstva naslijedili sinovi prethodno popisanih. Četiri godine prije popisa iz 1702. godine, popisano je nekoliko domaćinstava Bošnjaka u mjestu Tenja kod Osijeka, a tako su, prema popisnoj bilješci, prozvani zbog činjenice da su na područje Osijeka stigli iz Bosne. U arhivskoj građi nailazimo i na podatak da su Bošnjaci baranjskog kraja slavili sv. Jovana. Praćenje prvih osmanskih popisa iz 16. i 17. stoljeća, te popisa provedenih u kasnijem periodu na prostorima Slavonije i Baranje otkrit će nam proces iseljavanja pravoslavnog stanovništva s prostora Bosne u spomenute krajeve. S obzirom na to da Vjekoslav Klaić u Povijesti Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća (1899: 13) među poslanicima slavonske kraljevine na Saboru održanom na Rakošu još davne 1505. spominje i Eliasa Bosnyaka de Bustnhincza, nije teško pretpostaviti da je bošnjačko porijeklo s ponosom isticano i prije dolaska Osmanskog carstva na bosanskohercegovačke prostore; čime je isključena tvrdnja da su upravo Osmanlije stanovnike Bosne ili pak muslimane koji ovu zemlju nastanjuju nazvali Bošnjacima. Na iskraju, možda i kao najvjerodostojniji primjer ponosa vlastitim bošnjaštvom, odnosno bosanskim porijeklom, pronalazimo u kćerki jedinici bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, supruzi hrvatsko-ugarskog kralja Lodovika I Anužvica (Lajoš Anžujski) (1340–1387) i kraljici udovici Hrvatske, Ugarske i Poljske Elizabeti Kotromanić, u poljskoj historiografiji poznatoj kao Elżbieta Bośniaczka (Bošnjačka). Ova kraljica koja je vladala najmoćnijim carstvom evropskog srednjovjekovlja rođena je 1340. u Srebreniku, a smrtni čas je dočekala utamničena 16. januara 1387. godine u tvrđavi u Novigradu kod Zadra. Zadavljena je po naređenju Karlove udovice Margarete, nakon čega je tajno sahranjena u Crkvi sv. Kerševana, da bi tri godine kasnije njeni ostaci bili preneseni u mađarski grad Székesfehérvár.

Pravoslavni hrišćani su, napustivši svoje domove na području Srebrenice, krajem 18. stoljeća novi zavičaj pronašli na području Valjeva. Nedugo potom je zaseok sela Lelići i prozvan po njima: Bošnjaci. Ostalo je da su prvi doseljenici u to mjesto u kojem se i danas nalazi Bošnjački potok bili Jovan i Milovan Bošnjak.

Prezime Bošnjak, odnosno Bošnakov, prisutno je i među pravoslavnim Makedoncima i Bugarima. Jedan od najpoznatijih nosilaca ovog prezimena jeste Marko Bošnakov, član anarhističke grupe “Gemidžije”, odgovorne za solunske atentate usmjerene protiv osmanskih zvaničnika i Osmanske banke u Solunu u prvim godinama prošlog stoljeća. Umro je u izgnanstvu, u libijskoj provinciji Fezzan, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora. Makedonci su mu prije nekoliko godina podigli spomenik u Skoplju. Zanimljiva je i životna priča pilotskog asa, pukovnika Nikolaja Stojanova Bošnakova, rođenog u aprilu 1911. u gradu Pleven, u Sjevernoj Bugarskoj. Slavljen zbog svoje hrabrosti i pilotskog umijeća, nagrađen Ordenom za hrabrost i Ordenom sv. Aleksandra, odmah poslije Drugog svjetskog rata je uhapšen i optužen za saučesništvo u prebjegu dvojice njegovih pilota u Italiju. Ubijen je 1948. prilikom pokušaja ilegalnog prelaska bugarske granice. Kao zanimljivost možemo spomenuti i podatak da se iz Plevena, preko Suhodola, može stići do općine Bosna, blizu rumunske granice. Prezime Bošnakov je dosta rasprostranjeno i u Rusiji, a nalazi se i na listi Popisa privilegovanih imena, koji je dao načiniti Ivan Grozni.

Bošnjaka i Bošnjakovića ima i među katolicima u Bosni i Hercegovini, ali i u susjednoj Hrvatskoj, gdje su im iz ovdašnjih krajeva odselili preci. Bošnjaci su i posavsko selo kod Županje, što i nije baš predaleko od Vukovara, u kojem je rođen aktualni ministar pravosuđa Republike Hrvatske Dražen Bošnjaković. Prezime Bošnjak prisutno je širom Hrvatske, a među najčešća prezimena svrstava se u Samoboru u Zagrebačkoj županiji, u Crncu, Sopju, Suhopolju i Zdencima u Virovitičko-podravskoj, Kutjevu, Pleternici, Požegi i Jakšiću u Požeško-slavonskoj, Vrbju i Vrpolju (Bošnjaković) u Brodsko-posavskoj, Belom Manastiru, Osijeku, Valpovu, Bizovcu, Donjoj Motičini, Đurđenovcu, Koški, Petlovcu, Semeljcima (Bošnjaković) i Trnavi u Osječko-baranjskoj, Iloku, Markušici i Nuštaru u Vukovarsko‑srijemskoj, te u općinama Hrvace i Lovreć u Splitsko-dalmatinskoj županiji i u samom gradu Zagrebu.

Bošnjaka katolika, odnosno Hrvata prezimena Bošnjak, ima i u drugim zemljama. Nekadašnji veleposlanik Republike Hrvatske Tomislav Bošnjak, vrstan intelektualac i jezikoslovac, stasao je u dalekoj Australiji. Blaško Ivić je 1988. u Subotičkoj Danici, među 419 prezimena bačkih Hrvata u Subotici i okolici, zabilježio i prezimena Bošnjak i Bošnjaković, a Ante Sekulić u Prilogu o trostoljetnoj povijesti Bačkih Hrvata piše da Bunjevci, pored Sombora, Lemeša, Čonoplja, Bajmoka i Tavankuta, naseljavaju i Malu Bosnu.

Migracije bosanskog stanovništva tokom minulih stoljeća sezale su znatno dalje od susjednih država. Tako, naprimjer, putnik-namjernik koji iz Bosne krene put Mađarske ne bi se trebao iznenaditi ako negdje u Budimpešti ugleda tablu advokata koji se zove Laszlo Bosnyák, doktora Ferenca Bosnyáka ili notara Joszefa Bosnyáka. O Turskoj, u koju su se Bošnjaci iseljavali praktično od samog dolaska Osmanskog carstva na ove prostore, naići ćemo na Bošnjake muslimane koji vrlo rado ističu svoje porijeklo, pored novih prezimena nerijetko dodajući upravo i tu geografsku odrednicu Boşnak. Na arapskom govornom području – od Libana, preko Sirije, Palestine, Saudijske Arabije pa sve do Tunisa pa i dalje – možemo naići na osobe koje se i danas diče svojim bošnjačkim porijeklom i prezimenom Bushnaq ili Bushnak. Prisustvo prezimena Bošnjak širom svijeta i činjenica da ga ponosno nose i katolici, i pravoslavci, i muslimani jasan je pokazatelj ljubavi prema domovini koja se, zajedno s prezimenom, prenosi s koljena na koljeno. Također je i odgovor onima koji, zarad ličnih materijalnih i političkih interesa, žele zanijekati njeno hiljadugodišnje postojanje.

Migracije nakon odbrambenog rata od 1992. do 1995. dodatno su svijet izvan granica Bosne i Hercegovine obogatile prisustvom našeg čovjeka. Vrijeme će pokazati da li će se među njima pojaviti prezime Bošnjak kao podsjetnik budućim generacijama odakle su im u nove krajeve stigli preci iz Bosne i Hercegovine.

PROČITAJTE I...

“Kad sam pogledao prema Komandantu, on je pucao iz stojećeg stava, blago raširenih nogu i raskopčanog gornjeg dijela uniforme, a svuda oko njega zabadali su se meci. U tim trenucima jedini je on ostao u stojećem položaju. Svi ostali bili su zalegli, i Alija, i Makić, i ja, i drugi. Mislim da su ih naši izviđači tukli nitroglicerinkama. Ogradila se strašna pucnjava. Mnogi nisu ni znali u šta pucaju ispred sebe, ali su pucali. Kad sam otkočio pušku, vidio sam Komandanta na desnoj strani puta kako u čučećem položaju mijenja okvir. Tad sam ga posljednji put vidio”

Hasan El-Basri, r. a., poznati tabi'in, jednu je noć pošao kod svog učenika Habiba Adžemija (habib Adžemij preselio je 130. godine po Hidžri). Po ovom imenu Adžemij vidi se da nije bio Arap. Kada mu je Hasan El-Basri došao, zatekao ga je kako klanja jaciju. Htio je da mu se pridruži u namazu, ali je čuo kako on, umjesto “Elhamdulillah”, uči “Elhemdilillah”. Kaže Hasan El-Basri sam sebi: “Ako mu se pridružim u ovom namazu, propast će mi namaz”, jer pogrešno uči, pa je sam tu noć jaciju klanjao. Posjedio je tu sa svojim učenikom, vratio se kući, klanjao jaciju i legao spavati. Tu noć usnije Gospodara pa ga Hasan El-Basri pita: “Gospodaru, u čemu je Tvoj raziluk, Tvoje zadovoljstvo?”, a Gospodar mu kaže: “Vidio si Moje zadovoljstvo, ali ga nisi znao cijeniti.” “Kako to, Gospodaru?”, upita Hasan El-Basri, a Gospodar mu odgovori: “Da si klanjao s Habibom, nad tim tvojim postupkom bilo bi Moje zadovoljstvo i taj namaz bio bi bolji od svih namaza koje si do sada klanjao. Ali, ti si u obzir uzeo pravilno izgovaranje harfova, a ne čisti nijet i čisto srce”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!