Bosna i Hercegovina u kineskom stoljeću

Ovdje se Bosna pojavljuje kao kolateralna žrtva dugih i teških pregovora Evropske komisije s Kinom. Pitanje je koliko će Bosna na putu u članstvo u Evropskoj uniji morati pratiti stavove i dosege njezinih pregovora s Kinom. U tom nadmetanju ne treba zaboraviti ni američke interese te pritisak SAD-a da EU i njihovim proizvodima otvori vrata smanjenjem carina i ostalih regulatornih ograničenja. U tom smislu, i investicije i plasmani roba i usluga otvarali bi se američkim kao i kineskim kompanijama.

Piše: Faris NANIĆ

 

Nakon susreta na premijerskoj razini u formatu Kina + 16 zemalja Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope u Dubrovniku, kojem je na koncu pristupila Grčka, povećavši klub na 17 evropskih država koje, unatoč sumnjama EU, žele saradnju s Kinom, posebno uključenje u infrastrukturni projekt “Road and Belt”, neka su pitanja ipak ostala neodgovorena, a mogla bi biti suštinska. Optimizam u izjavama političkih lidera nakon samita ipak ne odražava pravo stanje stvari. Kako god to javnosti zvučalo primamljivo radi investicija i zapošljavanja.

Naime, kako god optimistično zvučala najava predsjedavajućeg Vijeća ministara Denisa Zvizdića o očekivanih 100 hiljada kineskih turista u Bosni i Hercegovini, stvaran domet ovog formata moći će se spoznati tek uključenjem u inicijativu “Road and Belt”. Dobro je da kineski turisti dolaze u Bosnu i regiju, no njihov utjecaj na ekonomski rast ne može biti znatan. Regiji trebaju infrastrukturne i proizvodne investicije za stvaran rast BDP-a.

Najave velikih kineskih investicija, bez obzira na već uloženo (recimo, kupnja luke Pirej), susreću se s nekim razumnim rezervama. Prvo, Kina je dosad vrlo malo investirala u “green field”, odnosno nove investicije, većinom kupujući postojeće kapacitete u problemima (poput luke Pirej). Nadalje, praksu “brown field” investicija, odnosno akvizicija, EU ne gleda s odobravanjem, već bi htjela otvoriti širokopojasnu saradnju u oba smjera, privlačeći investicije “ab ovo”, te tražeći od Kine da otvori svoje tržište kao što je evropsko otvoreno Kini. Iako je to tek uvjetno ispravno, jer je EU u zemljama tranzicije isto tako počela s “brown field” investicijama, kupujući najlukrativnije kapacitete, kao što je i različitim regulativama (navodno, kvaliteta radi) ograničila plasman kineskih, ali i američkih proizvoda na svoje tržište.

Nadalje, gradnja spornog Pelješkog mosta nije kineska, a kamoli kineska “green field” investicija. Kinezi su samo izvođači radova koje s 85 posto finansira EU, a s 15 posto RH. Autor ima nešto iskustva s kineskim tvrtkama, pa i onim najvećima, i može posvjedočiti da Kinezi načelno vrlo oprezno ulaze u pregovore koji dugo traju, počesto s neočekivanim obratima i novim momentima, pa gromoglasne najave iz Hrvatske o gradnji nizinske pruge Zagreb – Rijeka i ulaganja u posrnula velika brodogradilišta više govore o željama Hrvatske da svoje teške infrastrukturne i druge nedostatke riješi uvaljujući ih drugima, nego o stvarnom kineskom interesu. Konačno, sam je premijer Plenković spustio loptu kada je riječ o “kineskom interesu” za grupu “Uljanik”.

Što se tiče bosanskih investicija, osim Dodikovih dogovora o gradnji suštinski neisplative autoceste, neuspjelih lobiranja za koncesiju za izgradnju i korištenje brze ceste Lašva – Nević polje, te načelnih razgovora o ulaganjima u energetski sektor, ostvarena je samo kineska kreditna linija za Blok 7 TE Tuzla, koja je već izazvala kontroverze u Evropskoj komisiji. Komisija još nije odgovorila na argumentirano obrazloženje o energetskom bilansu te povoljnim uvjetima kredita koje je dostavila Elektroprivreda BiH.

Ovdje se Bosna pojavljuje kao kolateralna žrtva dugih i teških pregovora Evropske komisije s Kinom. Pitanje je koliko će Bosna na putu u članstvo u Evropskoj uniji morati pratiti stavove i dosege njezinih pregovora s Kinom. U tom nadmetanju ne treba zaboraviti ni američke interese te pritisak SAD-a da EU i njihovim proizvodima otvori vrata smanjenjem carina i ostalih regulatornih ograničenja. U tom smislu, i investicije i plasmani roba i usluga otvarali bi se američkim kao i kineskim kompanijama.

Ostaje za zaključiti da će 21. stoljeće vrlo vjerovatno biti kinesko, baš kako je 20. bilo američko, a 19. britansko. No, treba konstatirati da je Kina i dalje zemlja s unutarnjim kontradikcijama i ogromnim razlikama i neravnotežama, a ima i probleme s ljudskim pravima (Ujguri), što mogu biti ograničavajući faktori za potpunu saradnju sa SAD-om i s EU. Kina i dalje ima približno 200 miliona stanovnika koji žive ispod granice siromaštva, iako je napravila skok od sedam milja u posljednjih dvadeset godina na eliminaciji tog problema. Tržište se svodi na bogatije dijelove, gdje se formirala srednja klasa.

Nadalje, Kina je skoro četrdeset godina provodila politiku jednog djeteta, što se sada pokazuje kao katastrofalan potez koji je doveo do ubrzanog starenja stanovništva i pada produktivnosti rada. Hoće li ova zemlja prerasti u svjetskog giganta za 21. stoljeće, ovisi o kapacitetima suočavanja s tim izazovima. Jedan od odgovora jeste i uključenje, a ne segregacija Ujgura i ostalih naroda iz odlučivanja.

Kina je, unatoč jednoj i po milijardi stanovnika, i dalje druga ekonomija po apsolutnom iznosu BDP-a, dok je tek na sedamdeset trećem mjestu po BDP-u per capita. Naravno, ovo nije potpun pokazatelj snage kineske ekonomije, ali ukazuje na neke strukturne probleme. Rast BDP-a sve je manji iz godine u godinu, a “pregrijavanje ekonomije” sada se regulira preorijentacijom s masovne i manje kvalitetne usmjerene isključivo za izvoz, na održivu i kvalitetniju proizvodnju i za izvoz i za domaće tržište, te s izvođenja velikih radova u inostranstvo na njihovo finansiranje.

U tom smislu, male države poput Bosne i Hercegovine trebaju težiti ekonomskoj saradnji s više strana, ali ne izbjegavati uključenje u ovu kinesku inicijativu, i to ne samo kao recipijent investicija već i kao aktivni sudionik. Ona tada tek poprima svoj puni smisao. Treba imati i alternative, i to održive na dulji rok.

PROČITAJTE I...

“Vlada je i zakonska rješenja i amandmane jednoglasno podržala. Volio bih biti u prilici da vidim koje su to zamjerke, odnosno dodatni prijedlozi parlamenta, kako bismo mogli zajednički doći do usaglašenog teksta ovih dugo iščekivanih zakonskih rješenja. Nadam se da će se to vrlo brzo desiti jer ovi zakoni trebaju stupiti na snagu početkom obračunskog perioda ili eventualno s krajem polugodišta. Realni rok početka primjene ovih zakona sada može biti samo 1. juli 2020. godine. Na ovim zakonima radimo dugo vremena i zakoni su prošli redovnu parlamentarnu proceduru, koja je uključivala i javnu raspravu”

Početkom 2019. godine Egipat, Uprava kiparskih Grka, Grčka, Jordan, Izrael i Palestina sklopili su sporazum u Kairu o formiranju “Istočnog mediteranskog plinskog foruma” s ciljem uspostave regionalnog tržišta prirodnog gasa i izgradnje saradnje usredotočene na energiju. Sve te zemlje tretiraju Tursku kao da ona nema 1.577 kilometara obale Sredozemnog mora. Isto tako tretiraju Lebanon, a na vrh svega toga, Uprava kiparskih Grka tretira turske Kiprane kao nepostojeće i nevrijedne dijeljenja prirodnih resursa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!