Bosanske vakufname

Vakufname su prvorazredni izvori za proučavanje društva, kulture, obrazovanja, trgovine, zanatstva, gospodarstva, razvoja gradova i svih aspekata života naših predaka i sredina u kojima su živjeli. Među svjedocima vakufnama nalazimo imena ondašnjih uglednika, paša i vezira, aga i begova, uleme, muftija, muderrisa, šejhova, imama, mujezina, trgovaca, zanatlija, povjerljivih ljudi iz svih slojeva društva. Imena nekih muftija, šejhova, muderrisa, imama, uglednih kadija možemo naći samo u vakufnamama i nigdje više

Piše: Ahmed MEHMEDOVIĆ

 

Vakufnama je zakladnica, zavještajna povelja, dokument o uvakufljenju kojim se određuje predmet, svrha i način upravljanja vakufskom imovinom. Pravno gledano, ona ima karakter sudske presude jer sadrži formu uvakufljenja (tesdžil) koja je uvedena radi pravne sigurnosti.

Vakufnama je ponekad kratka i koncizna i u njoj su sadržane osnovne informacije o vakifu, imovini koju prilaže, uvjetima koji će se poštovati pri upravljanju vakufom, imena privremenog i stvarnog mutevelije, imena svjedoka i kadija koji su potvrdili i legalizirali vakufnamu. Nekad su vakufname obimne poput knjiga, uvezane i ukoričene i sadrže sve detalje vezane za dotični vakuf, do najsitnije pojedinosti. Neke vakufname pisane su u formi svitaka, katkad i od nekoliko metara duljine, i drže se u metalnim ili kartonskim futrolama. Prosječne vakufname ispisane su na jednom ili dva lista.

Na početku vakufname nalaze se potpisi jednog ili više kadija koji su napisali, potvrdili i legalizirali vakufnamu ili su je naknadno potvrdili i osnažili ako je u pitanju prijepis. Prvi dio vakufname sastoji se od uvoda (invokacije), u kojem se, nakon zahvale Bogu i salavata na Poslanika, govori o dobročinstvima općenito, utemeljenju vakufa u izvorima islama, navode se ajeti i hadisi koji govore o dobrim djelima i pozivaju na izdvajanje dijela imetka u korist siromašnih, rodbine, onih koji traže nauku i svih ljudi općenito. Ovaj dio može biti prilično opsežan i nalikuje kakvom eseju u stihovanoj prozi o veličini i izvrsnosti dobročinstva, te o osobinama samog vakifa.

Glavni dio vakufname donosi osnovne podatke o vakifu, imenu oca, mjestu i mahali stanovanja, objektima, parcelama, pokretnim vrijednostima i novcu koji prilaže, preciznom i nedvosmislenom načinu trošenja vakufskih prihoda. U nekim vakufnamama date su instrukcije o podizanju budućih objekata ukoliko prihodi tako nešto mogu podnijeti. Tu se navodi ime privremenog mutevelije, stalnog mutevelije, imena ili samo zvanja službenika vakufa i osoba koje će primati plaće i slično. Vakif potanko iznosi osobine službenika koji će primati plaću (imama, mujezina, muderrisa, šejhova, muallima) i koje su im obaveze. Od svih službenika traži se stručnost i moralnost.

Često se u vakufnamama navode imena vakifovih bližnjih kojima će se predavati sevabi od učenja Kur’ana, za čiji će se sevab klati kurbani, obaviti hadž, sagraditi česma i slično. Potom se bilježe uvjeti upotrebe ili korištenja vakufskih dobara i vakifove direktive u vezi s tim koje se apsolutno moraju poštovati. Onaj ko ih krši čini grijeh. Ne može se upravljati vakufom mimo vakifovih želja, po vlastitom nahođenju, osim u krajnjoj nuždi.

U trećem dijelu izlažu se pravni principi legalizacije vakufa, pri čemu se navode mišljenja imama i autoriteta na koje se akteri pozivaju. Procedura uvakufljenja provodi se tako što pred šerijatskim sudom vakif lično ili njegov predstavnik (vekil) izjavi da osniva vakuf koji će se sastojati od precizno navedenih dobara, odredi način raspodjele prihoda, izabere nazir i mutevelija koji će tim vakufom upravljati. Šerijatski sudija o tome sačini ispravu, ali ova isprava nije dovoljna sama po sebi bez sudske presude. Da bi se zadovoljila ova forma, vakif ili njegov vekil izazove vještački spor izjavljujući da se predomislio i da odustaje od uvakufljenja pozivajući se na stav Ebu-Hanife. Ovaj fiktivni spor uveden je zbog toga što je Ebu-Hanifa bio protivan uvakufljenju na način kako to propisuju njegovi učenici imam Jusuf i imam Muhammed, čiji su stavovi povoljniji za vakuf. Mutevelija traži od šerijatskog sudije da presudi u korist vakufa i da se pozove na stav dvojice spomenutih pravnika, što na kraju sudija i učini. Time je vakuf legaliziran.

Na kraju je vakufname upozorenje i kletva (ella’n) onima koji se usude otuđivati vakufsku imovinu, mijenjati odredbe vakufname i raditi protiv vakifove volje. Na kraju je datum legalizacije i imena svjedoka.

Vakufnama je, nakon što je zapisana na posebnom papiru i predata vakifu ili muteveliji, najčešće unošena u sidžil kadije u čijem se kadiluku vakuf nalazi ili negdje daleko gdje vakif trenutno boravi. Mutevelijski položaj vakif počesto zadržava za sebe, sinove i nasljednike, ili imenuje povjerljivog čovjeka koji će brinuti o vakufu, davati u zakup koristonosne objekte, raspoređivati prihode, unapređivati vakuf, a budućim kadijama stavlja u dužnost da arbitriraju, rješavaju sporove, smjenjuju mutevelije ako čine štetu vakufu i za to im određuje honorar. Osim mutevelije i nazira, veći vakufi imali su i druge službenike kao što su: sakupljač prihoda (džabija), pisar, knjigovođa (katib), majstor za održavanje zgrada (meremačija), osoba za održavanje vodovoda i česama (sujoldžija), šumar i tako redom.

Čestiti mutevelija brinuo je o vakufskim dobrima bolje nego o vlastitom imetku, a nečasni upropaštavao i potkradao, ne obazirući se na vakifove kletve.

Vakufname su prvorazredni izvori za proučavanje društva, kulture, obrazovanja, trgovine, zanatstva, gospodarstva, razvoja gradova i svih aspekata života naših predaka i sredina u kojima su živjeli. Među svjedocima vakufnama nalazimo imena ondašnjih uglednika, paša i vezira, aga i begova, uleme, muftija, muderrisa, šejhova, imama, mujezina, trgovaca, zanatlija, povjerljivih ljudi iz svih slojeva društva. Imena nekih muftija, šejhova, muderrisa, imama, uglednih kadija možemo naći samo u vakufnamama i nigdje više.

Vakufname su pisane jasno i nedvosmisleno, često visokim i kitnjastim stilom kao da su se njihovi sastavljači (najčešće su to kadije) utrkivali ko će ljepšu, sadržajniju i kitnjastiju vakufnamu napisati. Za vakufnamu našeg najznačajnijeg vakifa Gazi Husrev-bega Isidora Sekulić zapisala je: “Husrev-begov testament je komadić vrlo lepe proze.” Naročito su sadržajne i stilski dotjerane neke mostarske vakufname. Derviš-paša Bajezidagić Mostarac svoju je vakufnamu protkao stihovima, i ne samo on. Mostarske vakufname ujedno su i najljepše domaće vakufname koje su do danas sačuvane. Kao sastavljače domaćih vakufnama možemo istaknuti Muhammeda Nerkesija Sarajliju, kadiju i velikog pjesnika iz 17. stoljeća, Bali-efendiju Sarajliju, prvog bosanskog mulu, učitelja Mehmed-paše Sokolovića i Hasana Kafiju Pruščaka i druge.

Da napomenemo još jednu, možda najznačajniju dimenziju vakufnama. One u više slučajeva predstavljaju i rodne listove nekih naših gradova, poput Sarajeva, Rudog, Nove Kasabe, Varcar‑Vakufa, Ljubinja, Sanskog Mosta. Da je sreće i razboritosti, ovi bi gradovi datume utemeljenja vakufa, odnosno datume legalizacije vakufnama, trebali uzeti za dane dotičnih gradova.

NEKOLIKO BOSANSKIH VAKUFNAMA

U Bosni i Hercegovini je tokom minulih stoljeća utemeljeno na hiljade vakufa. Neki su u međuvremenu potpuno propali, a neki su sačuvani samo u fragmentima ili u bilješkama iz sidžila i drugih orijentalnih rukopisa. Većina vakufnama nije sačuvana ni u originalu ni u prijepisu. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se oko 1.500 vakufnama, manji dio u originalu, a veći u prijepisu. Najveći dio vakufnama napisan je na osmanskom turskom i arapskom jeziku ili kombinacijom turskog i arapskog jezika. Novije vakufname su na našem jeziku. Vakufi i vakufname nastaju i u ovo naše vrijeme i njih nije mali broj.

Za ovu priliku izdvojit ćemo i opisati dvije sarajevske i dvije mostarske vakufname.

Vakufnama Mustafa-bega Skenderpašića najstarija je originalna vakufnama koja se odnosi na domaće vakufe. Isa-begova vakufnama mnogo je starija (1462), ali je ona sačuvana samo u prijepisima. Ajas-begova vakufnama iz 1477. godine također je sačuvana samo u prijepisima.

Mustafa-begova je napisana u libijskom Tripolisu 923/1517. godine, gdje je Mustafa-beg boravio kao sandžak-beg. Odnosi se na njegove vakufe u Sarajevu. Pisana je na arapskom jeziku, nashi‑pismom s elementima sulusa, na papiru veličine 30 x 16 cm, iz dva dijela, slijepljena na sredini i sleđa obložena svilenim platnom zelene boje. Tekst je oivičen zlatnom trakom i dvjema crnim linijama. Vakufnama je savijena u rolnu i uložena u kartonsku futrolu valjkastog oblika.

Na vrhu je invokacija: “On (Bog) je pravi pomoćnik.” Ispod toga je tugra sultana Selima, sina Bajezid-hanova, a ispod nje ovjera kadije koji je sastavio i legalizirao vakufnamu, Muhammeda, sina Nezirova, kadije i kadijskog zastupnika Tripolisa. Čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Vakufnama počinje zahvalom Gospodaru svjetova: “Svaka hvala pripada Allahu, koji je osvijetlio nebeski prostor svjetiljkama čije svjetlo blista, i koji je izgradio površinu zemlje džamijama, stjecištima pobožnih ljudi… i koji je zavještao rajske dvorce za one koji vrše dobra djela, i koji je odredio rajske bašče za one koji svoju imovinu troše u bogougodne i dobrotvorne svrhe… i koji je umnogostručio nagradu za dobro djelo koje je proisteklo iz dobre želje i iskrene ljubavi, kao što je zrno od koga nikne sedam klasova, u svakom klasu po stotinu zrna.”

Slijedi salavat na Poslanika i njegove preporuke za činjenje dobrih djela, a potom se prelazi na glavni dio vakufname koji govori o uvakufljenim dobrima. Mustafa-beg je izgradio džamiju kraj očevih mu zadužbina na Skenderiji u Sarajevu, najstariju potkupolnu džamiju u Bosni i Hercegovini (izgrađena 1517, porušena 1935, a munara tek 1960), kraj nje mekteb “da se u njemu odgajaju i velikom Kur’anu poučavaju djeca siromašnih i ubogih”. Za izdržavanje zadužbina Mustafa-beg uvakufio je velika imanja kod Bugojna, od kojih i mezru Vesela Straža sa zaseocima Crnič, Golobrdica i Jaklić. Mustafa-beg je navedene vakufe pripojio zadužbinama oca Skender‑paše. Pred kraj vakufname dobrotvor upozorava: “A ko je ovo čuo pa zamijenio ili prodao, ili kupio ili prisvojio – neka je proklet od Boga i svih Njegovih meleka i neka se ne spasi od muka u grobu i bolne kazne.” Slijede datum i imena svjedoka.

Otimači i uzurpatori nisu se osvrtali na vakifove kletve, džamiju i mekteb porušili su, a zemlju prisvojili, do posljednjeg metra!

Jedan prijepis Mustafa-begove vakufname nalazi se u sidžilu sarajevskog kadije (GHB, Sidžil br. 79, str. 155/156), s ovjerom sarajevskog kadije Ataullaha.

Vakufnama Muslihuddina Čekrekčije iz 1526. godine također je originalna i čuva se na istom mjestu, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Pisana je na arapskom jeziku, nashi-pismom, na žućkastom papiru širine 21 cm, a dužine dva metra i 17 cm. I ona se čuva u kartonskoj futroli. Muslihuddin Čekrekčija bio je zanatlija velikog srca, imućan, skroman i pobožan. I danas se na kubetu njegove džamije na Baščaršiji, umjesto uobičajenog alema, nalazi čekrk, simbol zanata kojem je pripadao. Zaradio je mnogo, a sve što je zaradio ostavio je u pobožne i dobrotvorne svrhe, u skladu s citatom iz svoje vakufname: “Odgojenom čovjeku ne dolikuje da u njemu (ovom svijetu) gradi dvore i kuće, niti, pak, razumnom, koji zna kakvo je njegovo stanje, da misli da se na ovom svijetu može spokojan biti.” Izgradio je drugu po starini potkupolnu džamiju u Sarajevu 1526. godine, mekteb u mahali Sarača hadži-Ismaila i za njihovo izdržavanje uvakufio sedamdeset dućana u sarajevskoj čaršiji i 350.000 srebrnih dirhema! Ali, to nije sve, u Visokom je podigao školu u zaviji ovog grada i most na rijeci Bosni, a za njihovo izdržavanje uvakufio 21 dućan u Visokom i 8.000 srebrnih dirhema.

Istom vakufu pripadalo je mezarje Čekrekčinica, danas Veliki park u najstrožijem dijelu Sarajeva, u kojem je i sam vakif ukopan. Vakif je mjesto mutevelije zadržao za sebe i nasljednike, a nadzor povjerio cijelom džematu svoje džamije u Sarajevu. Vakufnamu je sastavio i ovjerio sarajevski kadija Ubejdullah, sin Ahmedov.

Treba li i napominjati da je sav ovaj imetak otuđen i upropašten, osim džamije (postojalo je rješenje i za njeno rušenje!). Čak su otuđeni i dućani koji se nalaze pod samim džamijskim krovom! Kada bismo danas procjenjivali štetu nanesenu Čekrekčijinom vakufu, ona bi se mogla procijeniti na dvadesetak miliona KM!

Ćejvan-ćehajina vakufnama, vezana za njegove vakufe u Mostaru iz 1558. godine, također je sačuvana u originalu i danas pripada rukopisnom fondu Gazi Husrev-begove biblioteke. Ima veliku, gotovo neprocjenjivu vrijednost jer ju je napisao znameniti učenjak i šejhul-islam sultana Sulejmana Veličanstvenog Ebu Su’ud: “’Ketebehu Ebu S’ud, al-hakir, ‘ufije ‘anhu’ – napisao je Ebu Su’ud, ubogi, neka mu je oprošteno.” Njegov potpis je na naslovnoj stranici pri vrhu tugre sultana Sulejmana Veličanstvenog, s lijeve strane, gotovo da je ukomponiran u samu tugru. Ime sastavljača vakufname uvijek je dolazilo na vrhu, a ispod njegovog imena, lijevo i desno, redali su se potpisi i pečati kasnijih kadija koji su potvrđivali vjerodostojnost dokumenta. Takav je slučaj i s ovom vakufnamom. Ovo je do danas ostalo potpuno nezapaženo! Samo da napomenemo, Ćejvan-ćehaja bio je u srodstvu sa velikim vezirom sultana Sulejmana Veličanstvenog Rustem‑pašom (vjerovatno mu je bio sekretar, ćehaja) i njegovom braćom, admiralom Sinan‑pašom i Karađoz-begom, najvećim hercegovačkim vakifom, koji su rodom iz Potoka kod Mostara (a ne iz Dalmacije ili iz okoline Sarajeva). Kad se ovo zna, onda manje čudi da mu je vakufnamu napisao najugledniji ondašnji islamski učenjak i najznačajniji šejhul-islam ikad! Rustem-paša se brinuo o svjetovnoj, a Ebu Su’ud o vjerskoj upravi najmoćnijeg ondašnjeg carstva.

Vakufnama je pisana kaligrafski na korektnom arapskom jeziku, u formi knjige od 33 lista s tvrdim koricama, formata stranica 22 x 15,5 cm. Na naslovnoj stranici veoma je lijepa tugra sultana Sulejmana Veličanstvenog u zlatnoj i plavoj boji, jedina tugra na domaćim vakufnamama. Osim Ebu Su’udovog potpisa, tu su i ovjere nekoliko uglednih, vojnih i svjetovnih kadija Istanbula.

Iz vakufname saznajemo da je Čejvan-ćehaja u Mostaru podigao džamiju i mekteb, u Gabeli džamiju i mekteb, u Blagaju džamiju, za njihove potrebe ostavio biblioteku i druge stvari, kasnije je iz sredstava njegova vakufa izgrađena i medresa. Za izdržavanje ovih zadužbina Ćejvan-ćehaja je uvakufio 87 dućana, 33 prostorije, han, dvije pekare, četiri mlinice, pet magaza, vrt i bunar, čaire, građevinsko zemljište i 150.000 srebrnih dirhema u gotovini za kreditiranje mostarskih privrednika. Iz teksta vakufname vidi se da se brinuo za sirotinju, otplatu poreza siromašnih džematlija, za popravak mostova, izvora i vodovoda, kaldrme, osiguravanja deset kurbana za siromašne i drugo. Do danas je ostala džamija i medresa, obnovljena u austrougarskom periodu, sve su ostalo “pojeli skakavci”.

Vakufnama Derviš-paše Bajezidagića iz Mostara napisana je početkom 1593. godine, a sedam godina kasnije dopunjena. Pisana je na korektnom arapskom jeziku, kaligrafskim nashi-pismom, na početku ukrašena lijepim unvanom u plavoj i zlatnoj boji. Tekst je obrubljen zlatnim trakama i dvjema crnim linijama, a rečenice rastavljene zlatnim tačkama. Pisana je visoko stiliziranom prozom, protkanom stihovima, vjerovatno Derviš-pašinim, i ukoričena poput knjige. Ovjerio ju je vojni kadija Rumelije Mehmed, sin Mustafin. I Derviš-pašina vakufnama čuva se u Gazi Husrev‑begovoj biblioteci u Sarajevu. Iz nje se vidi da je ovaj naš velikan, državnik i pjesnik u rodnom Mostaru izgradio džamiju od kamena s povisokom kamenom munarom, u mahali Podhum, zatim mekteb i medresu, opremio ih bogatom zbirkom orijentalnih rukopisa. Da spomenemo samo komentar Rumijeve Mesnevije u šest svezaka, od kojih su četiri sveska pisana rukom autora Mustafe Sururija, vjerovatno Bošnjaka. Za izdržavanje džamije i medrese Derviš-paša uvakufio je devet dućana, pet mlinica i 130.000 srebrnih dirhema u gotovini. Kasnije je za medresu izdvojio dodatnih 36.000 dirhema, iz čije će se dobiti isplaćivati honorar muderrisu, za držanje predavanja u tri mostarske džamije, za tumačenje Mesnevije u medresi i druge potrebe.

Do posljednjeg rata sve su Derviš-pašine zadužbine propale, osim džamije s manjim haremom, a i ona je do temelja porušena u tom ratu. Obnovljena je 2004. godine.

PROČITAJTE I...

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!