fbpx

Blago koje su Tuzli poklonili otac i sin

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

 

Piše: Ernad BAJREKTAR

Riječ džamija arapskog je porijekla i znači: sastaviti, spojiti, skupiti, staviti zajedno. Dvije tuzlanske džamije, Božije kuće, Poljska i Džindijska, stoljećima sakupljaju, sastavljaju i okupljaju duše željne Božije milosti.

Prva pripada najvećem tuzlanskom vakifu Gazi Turali-begu, koji je u Tuzli izgradio javnu banju, vodovod, han, musalu, musafirhanu, mnoge dućane i Gazi Turali-begovu džamiju, u narodu poznatu kao Poljska džamija. Turali-beg je pokrenuo prvu organiziranu proizvodnju soli, bijaše gazija, vičan sablji, ali bijaše još široke ruke i drugima od koristi.

Pored džamije, postoji turbe šejha Abdurahmana, iako neki kažu da u turbetu niko nije ukopan.

Helem, prenosi se kako je dobri u tom turbetu bio posvećen zikru, jedne večeri otišao je pokasno u Turali-begovu džamiju. Kada je došao, vidio je da gore svijeće i da svijet zikr čini. On se priključi u halku i uglas nastavi: “Huu, huu!” Kad se zikr završi, rekoše: “Hajde da sada klanjamo sabah kod Bejtullaha u Meki.” Jedan po jedan krenuše uz munaru, a i on za njima. S munare iščeznuše u gajb, onaj predzadnji se okrenu i reče: “Brate, pazi da ne posumnjaš!” I kao svjetlica iščeznu. Kada je posljednji otišao, krenu i ovaj naš pa ču neki unutrašnji glas kako mu šapnu: “Kako ja kao čovjek mogu letjeti?” Skočivši da poleti, pade s munare i poginu. Gdje je pao, napravljeno je turbe. Posumnjao je.

Usmeno se prenosi, a teško je vjerovati da je istinito, da je tu pokopan jedan od graditelja‑neimara džamije. Bijaše, navodno, ubijen jer nije napravio džamiju s kupolom, kako je valjda trebalo. Turbe je podigla Austro-Ugarska, a Tuzla ne dobi džamiju s kamenom kupolom. Uz samo turbe nalazi se par bijelih nišana. Pripadaju alimu koji je napisao najznačajniju i vjerovatno najizdavaniju knjigu namijenjenu muslimanima-Bošnjacima, ne računajući sveti tekst. Riječ je o kadiji Redžepu Muminhodžiću, autoru T’alimu-l-islama, koji je doživio više izdanja objavljenih u više od stosedamdeset hiljada primjeraka. Iz tog ćitaba učila su mnoga djeca, a možda i šejh Abdurahman načinom na koji je skončao život nekoga nečemu poduči.

Druga je džamija Hasana Čauša, nazvana po svom obnovitelju, ali je poznatija kao Džindijska. Sagradio ju je Turali-begov sin Mustafa Džindija. Džindije su vojnici-konjanici, vješti jahači, ali i vakifi. Mustafa je imao jedan čifluk u selu Dragunji i Moranjku u nahiji Jasenici kod Srebrenika. Dvije džamije, dva graditelja, oba od mejdana, iste krvi, otac i sin, Turali-beg i Mustafa Džindija. Beg sagradi džamiju, a njegovim putem krenu i sin Mustafa Džindija, što bar u ovom slučaju potvrđuje da niti iver pada daleko od klade, jabuka od stabla, niti je krv voda, kako god.

Turali- begova džamija izgrađena je od kamena, s kamenom munarom, nekada u polju, pa je zvaše Poljska, a sada u srcu tuzlanske čaršije. Džindijska džamija drvena je, s drvenom munarom, u najmanjoj tuzlanskoj mahali – Džindijskoj mahali. Haman da tako i dolikuje, otac je stariji od sina, kamen jači od drveta, a čaršija veća od mahale.

Jedna kamena, druga drvena, ali obje imaju istu “kapu” – četverovodni krov i blizu su slanih izvora. Sol je Tuzli dala život i ime, makar to ime bilo rimski “Salinea”, grčki “Jalos”, turski “Tuz” ili bosanski “Soli”, svejedno. Latini bi rekli: “Ime je znak”, a Tuzlaci bi još dodali: “Grad na zrnu soli.” Ovaj grad obilježen je solju, čak i njegove vode: rijeka Jala, Solina i skorašnje Slano jezero. Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji. Bijahu obje ugrožene kao što su bili ugroženi katolički i pravoslavni sakralni objekti. I kao da nam ove Božije kuće poručuju: Kad tone ova zemlja, tonut ćete svi s njom.

Ali, hvala Bogu, džamije još služe. Krase Tuzlu svojom ljepotom, a dijele i zajedničku nevolju. Ipak, insan ne zna u kojoj bi prije proveo trenutak tišine ili trenutak blagodati promišljanja. Ostade zapisano kako obični ljudi umiru jednom, a veliki dva puta: kada presele s dunjalučkog svijeta i kada nestane njihove ostavštine. Neki su ipak živi, umrli, a mrtvi nisu, svoja će djela naći na gornjem svijetu, i ostat će tako dovijeka. Njihovi su hajrati lijepi kao što je pjesma lijepa. A bilo je onih koji su kazivali kako je objekt ništa drugo nego pjesma pretvorena u građevinu. Koju bi pjesmu ovdje čuli? Možda Pod Tuzlom se zeleni meraja, ili Ječam žele Tuzlanke djevojke.

PROČITAJTE I...

Povodom 30. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije JU Muzej „Alija Izetbegović“ ekskluzivno predstavlja online izložbu na 33 vizuala o osnivanju „stranke građana i naroda muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ s demokratijom kao jednom od najvažnijih odrednica. Dvadeset i šestog maja 1990. godine u svečanoj sali hotela "Holiday Inn" održana je Osnivačka skupština SDA, prve demokratske stranke građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, čime je ozvaničen početak djelovanja ove političke stranke, nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Inicijativni odbor za osnivanje SDA je činilo 40 intelektualaca, umjetnika i poduzetnika iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banje Luke, a za prvog predsjednika stranke je izabran Alija Izetbegović.

Željko Mejakić, koji je kao rukovodilac obezbjeđenja koncentracijskog logora Omarska osuđen na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, bit će uvjetno otpušten iz zatvora 25. januara 2019. godine, nakon što je rješenje o uvjetnom otpustu donijelo Ministarstvo pravde BiH. Radi se o “prvom čovjeku” najbrutalnijeg logora u bivšoj Jugoslaviji. Čovjeku koji je učestvovao u zločinima, a nije sankcionirao druge zločince iz ovog logora. Povodom Mejakićevog otpusta, Stav objavljuje skraćenu verziju naučnog rada historičara Jasmina Medića o postojanju ovog logora i zločinima u njemu. Naslov rada inspiriran je riječima Mehmeda Alića, svjedoka Tribunala u Hagu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!