fbpx

Biti u svom jeziku znači biti kod kuće

Biti u svom jeziku znači biti na svojim poljanama, proplancima i obalama i onda kad si u drugim podnebljima i daljinama, znači biti kod kuće i kad su te životni putevi i situacije odvele u druge sredine, znači biti svoj, snivati i sjećati se, željeti i gledati i naprijed, jer snove i sjećanja niko ti ne može tako lahko uzeti, kao ni to saznanje da i danas treba da stvaraš nova sjećanja i da se ne predaješ beznađu i neizvjesnostima

 

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Ismet Bekrić (Banja Luka, 1943), pjesnik, pripovjedač, dramatik, prevodilac, jedan je od najznačajnijih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, koji od februara 1993. godine živi s porodicom u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (grupa književnosti), radio kao novinar, urednik i glavni urednik u listu i izdavačkoj djelatnosti Glasa u Banjoj Luci (do 1992. godine, kad je, kao i većina njegovih sugrađana, morao napustiti rodno mjesto). Objavio je više od trideset knjiga… U intervjuu za Stav govori o svom djelu, fluidnim granicama između literature za djecu i odrasle, bošnjačkoj zajednici u Sloveniji, o življenju bosanskog jezika u jezičkoj tuđini i jeziku kao temelju našeg identiteta.

STAV: Borges je u jednom eseju zapisao da su samo najveći majstori kadri pisati priče za djecu. Koliko je doista teško operirati jezikom s namjerom da on bude razumljiv i razložan onima koji se tek uče govoru?

BEKRIĆ: Pisati za djecu znači – jednostavno pisati, ne misleći ni na to šta želiš i kuda ideš; samo pustiti da te riječi vode i da i sam nekako uživaš u toj neizvjesnosti i avanturi. Ako zastaneš i pokušaš da sve to što imaš u sebi i pred sobom nekako sagledavaš, usmjeravaš, nadgledaš, od te moguće čarolije i imaginacije neće ostati gotovo ništa; jednostavno će se povući, nestati, i ti ćeš tada shvatiti da si, umjesto čarobnjaka, postao samo iznenađeni gledalac i čitalac onoga što se tek počelo odmotavati i ponovo zamotavati i što se to sada vraća nekom neodređenom početku, nekom odškrinutom snu. Pisati za djecu znači – pisati da ne misliš da to pišeš baš za djecu, za neki uzrast, za neku namjenu. Jer i ne postoje neke određene granice između tzv. literature za djecu i literature za odrasle. Postoji, jednostavno, literatura, dobra, slojevita, maštovita, neuhvatljiva i beskrajna. Kao što postoji i djetinjstvo, duboko lično i široko zajedničko, beskrajno, ono koje živiš i kad te osvoje godine, jer djetinjstvo je zapravo jedna beskrajna igra. Kao i literatura. Kao pjesnik, najbolje je da na ovo pitanje odgovorim upravo pjesmom iz koje je izrasla i moja nova knjiga pjesama za djecu – I kad odrasteš: I kad odrasteš, / a to će biti, / igračke nemoj / u kutak skriti. // Igraj se i dalje / sa svojim mecom, / i sa plišanim,/

i s pravim zecom, / igraj se s patuljkom / Nevidišom, / i nos svoj kopkaj, / makar krišom, / igraj se sa svojim / lutkom na koncu / i s poklopcem / na starom loncu, / lovi pahulje / i kapi kiše, / igraj s olovkom / dok slova piše, / sa svojom loptom / slobodno skači / i kao magarac / ponekad njači, / piši i dalje /po svome dlanu / i hlače deri / na toboganu… // Igraj se, vrti, / kao čigra, / i sam je život / beskrajna igra.

STAV: Koliku odgovornost osjećate znajući da će Vaše knjige čitati najmlađi, da će te knjige možda oblikovati njihove svjetove – misli, ideje, način mišljenja i razumijevanja svijeta? Uostalom, možemo li danas uopće govoriti o odgovornosti autora?

BEKRIĆ: Autor je, u nekom smislu, odgovoran svome djelu, a njegovo djelo odgovorno je čitaocima, posebno ako su mladi, oni koji stvaraju spontano, maštovito, neopterećeno svoje slike i životne predstave, svoj čudesni svijet koji se stalno širi i dograđuje, uranja i izranja, u kojem nisu, i nismo, samo stanovnici, nego i njegovi stvaraoci. Zato i od literature mnogo zavisi da li će taj svijet biti ružniji ili ljepši, gori ili bolji. I zato – I BUDAN SANJAJ: Snovi su lišće / sa noćnih grana, / trepere, šušte / cijelog dana. // Otpale snove / s ljubavlju digni, / nasmiješi im se, / malo namigni. // Ako san neki / zastane, zijevne, / ti ga prenesi / u snove dnevne. // Obasjaj snima / i sve trenutke, / snovi su djeci / lopte i lutke. // S njima se igraj, / rasti i druži, / kad im je teško, / ruku im pruži. // I kada spavaš, / i kada hodaš, / ljepše je kada / malo sna dodaš.

STAV: Kako iz ugla onog što prepoznajemo kao “visoku” književnost gledate na dječiju književnost? Koliko je ona važna?

BEKRIĆ: Književnost koja je, samo uvjetno, okrenuta djeci, zapravo je, kao što sam već rekao – nedjeljiv dio ukupnog literarnog stvaralaštva, možda i bitniji, jer nas on uvodi u bogati, široki, razgranati svijet riječi i metafora. Zato, pisati za djecu znači – pisati još bolje! Jer, da pozovem u pomoć jednu svoju pjesmu – Jedna mala riječ, / samo jedna, / može biti najveća, / zlata vrijedna. // A riječ ta mala / negdje se krije, / možda je u tebi, / i s tobom zrije. // A kad se javi / u pravi čas, / nećeš ni čuti / njen tihi glas. // Nećeš ni znati / kad će to biti, / važno je, nekog će / usrećiti.

STAV: Koliko je teško misliti i sniti na bosanskom jeziku otrgnut od jezičkog zavičaja?

BEKRIĆ: Biti u svome jeziku znači biti na svojim poljanama, proplancima i obalama i onda kad si u drugim podnebljima i daljinama, znači biti kod kuće i kad su te životni putevi i situacije odvele u druge sredine, znači biti svoj, snivati i sjećati se, željeti i gledati i naprijed, jer snove i sjećanja niko ti ne može tako lahko uzeti, kao ni to saznanje da i danas treba da stvaraš nova sjećanja i da se ne predaješ beznađu i neizvjesnostima. Dobro je biti svjestan značaja i ljepote jezika, jer tako shvataš da imaš svoj jezik koji ti pomaže da se prepoznaješ i dokazuješ, ostvaruješ i u drugim jezicima. Jezici su bratstvo svijeta.

STAV: Šta je Vama jezik? Koliko je on važna supstancija našeg duhovnog bića?

BEKRIĆ: Jezik je kuća otvorenih vrata u koju svakog možeš primiti, ugostiti, kao prijatelja, kao brata. Jezik je kuća široko otvorenih prozora u koju najprije ulazi zora, u kojoj i u vremenima nesanica možeš da slušaš pjev vjetrova i ptica. Jer, da ponovo prisluhnemo jednoj mojoj pjesmi koju ste mogli pročitati i u Biserju: Nije jezik da ga plaziš / i palacaš njima, / već je jezik / da ga paziš / kao svoje ime. // Nije jezik da njim pljuješ, / sipaš riječi krute, / već je jezik da začuješ / i kad riječi šute. // Nije jezik da prijetiš / i nosiš ko breme, / već je jezik / da svijetliš / kroz život i vrijeme.

STAV: Godine 1993. izbjegli ste u Sloveniju, u kojoj i danas živite. S kakvim se izazovima suočavaju izbjeglice (i dijaspora uopće) u identitarnom smislu?

BEKRIĆ: U Sloveniji sam nekoliko godina radio kao profesor maternjeg jezika i književnosti u osnovnim školama za djecu izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, bio sam također voditelj i mentor u kulturnim radionicama u okviru projekta “Otvoreno društvo”, pa sam na izvoru spoznavao i shvatao šta za najmlađe i mlade, a i za sve uzraste, znači kontinuitet obrazovanja i stalnog bogaćenja svoje ličnosti, svoga identiteta. Među starijima je bilo podosta i onih koji nisu imali ni osnovnog obrazovanja, neki čak nisu znali ni da se potpišu, a koji i s takvim saznanjima nisu pokazivali interes da bar nauče čitati i pisati. Kao da su u obrazovanju slutili neku opasnost – najbolje je da se držiš postrani i da nekako “ostaneš nevidljiv”.

Nasreću, djeca su hrabro prihvatila sve izazove, podsticao sam ih i da slobodno, otvoreno pišu o tome šta osjećaju i šta žele, pa smo izdavali i svoje listove, a objavljeno je i nekoliko zajedničkih zbornika literarnih i likovnih radove. Još čuvam primjerke jedne knjige koju sam priredio i u kojoj su stihovi, zapisi, priče i crteži velikog broja naših osnovaca. Knjiga se zove Kad procvjetaju suze, zapravo kad procvjetaju iskrene dječije riječi i slike. Bože, koliko je samo bilo dobrote i nježnosti u tim dječijim ispovijestima… Dovoljno je samo da pročitamo jedan dio zapisa jedne djevojčice iz Bosne i Hercegovine, Fahire Bogić (tada se školovala u Piranu), pa da shvatimo koliko je plemenita naša bosanska duša, dječija duša u kojoj i pored svih iskušenja i strahova nema ni trunka mržnje.

Zašto me zovu izbjeglicom? Zašto ne mogu i ja živjeti kao druga djeca? Dok druga djeca idu iz škole kući, gdje ih čekaju mama, tata, brat, sestra i prijatelji, ja stanem na put i razmišljam kuda bih. Ja bih rado išla svojoj kući, ali ja nemam kuće. Ja imam samo jednu malu sobu koju su mi ovi dobri ljudi dali da živim u njoj. U njoj me čeka majka ostarjela prije starosti, s ručkom napravljenim samo ona zna od čega. I tako mi je svaki dan tužniji od onog prije njega, i nikad kraja tuzi. Bože dragi, nemoj dozvoliti da druga djeca prožive život kao ja i imaju takvo djetinjstvo. Učini da im život bude što ljepši. Da idu u svoje škole, da slave rođendane i budu sa svojim prijateljima i nikad ne budu izbjeglice. A ja ću ovo preživjeti i porasti i nadam se da djeca koja se rode neće znati za pucanj mitraljeza umjesto muzike, i naročito želim da se nikada ne osjećaju izbjeglicama.

Tada je i Goruška Mijatović (Novo Mesto) napisala stihove o prijateljstvu: Prijateljstvo je sreća / spletena od cvijeća, / što nas je više / i ona je veća… A Jerislav Dražetić (Črnomelj) obraćao se svome domu: Imao sam nekad tebe / i sa tobom sreću snio, / lutajući sad po svijetu, / spoznah – sve sam izgubio. // Nosim samo jednu želju, / da se vratim tebi, dome, / da svoj život opet živim / i da budem svoj na svome…

STAV: Alžirski pjesnik Melek Hadad, nastanjen u Parizu, kazao je da ga od njegove domovine više odvaja francuski jezik nego Mediteran. Kakva su Vaša iskustva s Bošnjacima u Sloveniji? Koliko oni rade na očuvanju jezičkog identiteta? Je li blizu vrijeme u kojem će ih od Bosne više odvajati jezik nego geografija? Ima li u Sloveniji bosanskog?

BEKRIĆ: Naši osnovci u Sloveniji pohađaju redovne slovenske škole i nemaju posebnih časova svoga maternjeg jezika kao dopunsku nastavu. To je pitanje koje se treba rješavati u okviru daljih kulturnih i prosvjetnih razgovora između Slovenije i Bosne i Hercegovine, uz posebnu zainteresiranost i angažiranost naših nadležnih institucija. Ipak, postoje knjige i postoje bosanskohercegovački i slovenski pisci koji svojim književnim i prevodilačkim radom pomažu da se uklanjaju jezičke i kulturne barijere i da književnost sve više bude most saradnje i povezivanja. Tu bih posebno istakao značajnu ulogu pjesnika Josipa Ostija, Sarajlije u Ljubljani, koji je objavio niz knjiga prevoda, te priredio više od pedeset djela bosanskohercegovačkih pisaca i približio ih slovenačkim i našim čitaocima. Osti je na prevođenje podstaknuo i mene, pa sam i ja objavio petnaest knjiga i izbora na čijim su se stranicama preplitali stihovi u slovenačkom izvorniku i u prepjevu na naš jezik.

U Sloveniji već niz godina uspješno djeluje i Društvo bosanskohercegovačko-slovenskog prijateljstva “Ljiljan”, koje je velikim naporom, aktivnostima i kontaktima osiguralo i svoje vlastite prostorije u centru Ljubljane. Velika je i uloga Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije / Bošnjaške kulturne zveze Slovenije, koji objedinjuje raznovrsna djelovanja više naših kulturnih društava, od Maribora, Jesenica, Kranja, Domžala, Kamnika i Velenja do Ljubljane, Kopra i Črnomelja. Taj Savez godinama izdaje i svoj list Bošnjak, koji izlazi dva puta godišnje i koji s pravom očekuje i podršku i iz Bosne i Hercegovine. Vrijedi spomenuti i jedan zanimljiv projekt – pokretanje priloga za književnost i jezik nazvan “Latice”, na čijim stranicama naši osnovci i srednjoškolci mogu učiti i svoj maternji jezik – čitajući i prevodeći najbolja djela slovenskih i bosanskohercegovačkih pisaca. U ovom broju, koji je poslužio i kao osnova za ljetnu online školu bosanskog jezika, objavljeni su stihovi i proza Borisa A. Novaka, Nike Grafenauera, Brede Smolnikar, Josipa Ostija, Šime Ešića, Ismeta Bekrića i dr., a predstavljen je i izbor iz bošnjačke poezije za djecu Slavuj iz moje bašče, priređivača Mirsada Bećirbašića; od ovog broja, pa u nekoliko narednih, nizat će se i najljepše pjesme tridesetak autora. Uz sve ove pokušaje i projekte, moramo ipak kazati da naš jezik među ovdašnjim žiteljima, koji su došli iz Bosne i Hercegovine, a kojih ima više od 80.000, zaslužuje mnogo više uvažavanja.

STAV: Koliko je u Vama ostalo Banje Luke, Vašeg rodnog grada? Kako izgleda Banja Luka iz Vaše današnje perspektive?

BEKRIĆ: Odrastao sam ondje gdje se Banja Luka blago uspinjala uz brdo, u naselju zvanom Pobrđe, a u sokaku u kojem sam rođen dok su se još vodile borbe za Banju Luku i slobodu, živjeli smo kao jedna porodica, iako je tu bilo svih nacija, pa i jedna Ruskinja. Odgajan sam i školovan ne samo kao pripadnik jednog naroda, bosanskog, bošnjačkog, nego kao dječak, pa zatim kao osnovac i gimnazijalac koji je samo znao ko je dobar, a ko malo manje dobar, a iznad svega kao slobodno biće, ono koje je svoju radost i sreću tražilo i u radosti i sreći drugih… Nikada ranijih godina nisam mogao ni pomisliti da ću morati otići iz svoga grada, našeg grada, kao “neko ko ugrožava” one koje je uvijek volio i uvijek s njima živio u prijateljstvu i toleranciji. Teško mi je kad god to izbije na površinu mojih osjećanja, ali ne želim da se sjećam ružnih, teških dana i godina. Zato, kad god mogu, odlazim u svoj rodni grad, nastojim da oživim stara prijateljstva i saradnju, iako se ja nisam ni s kim svađao i nemam ni potrebe, onda, da se bilo s kim i mirim.

U Banjoj Luci smo zajedno pokrenuli i književne susrete “Vezeni most”, po pjesmi naše pjesnikinje Nasihe Kapidžić, rođene kraj samog Vrbasa, rijeke koja nas, rasute, neodoljivo mami na svoje obale. Mi, Banjalučani, nismo zaboravili svoj grad i svoje korijene, svoju rijeku i svoje žubore i dolazili smo u godinama koje su se otvarale poslije 1995, posebno poslije 2000. godine, da se ponovo susretnemo s onima koji su ostali i koji su dolazili, da nastavimo tkati te prekinute niti prijateljstva i dobrote. Dolazili smo i dolazimo. Neki su se i vratili, neki se još nisu ohrabrili da se susretnu sa slikama grada koji je, možda, nestao u sumaglici, ali svi oni ne zaboravljaju obale i slapove svoje rijeke, mirise kestenova i lipa u svojim alejama. Najvažnije od svega jeste – sačuvati onu dobrotu u sebi, u nama!

PROČITAJTE I...

U 2020. godini stručni žiri odlučio je jednoglasno da nagrada “25. novembar” za “životno djelo” pripada likovnom umjetniku Halilu Tikveši. Nagrada za “knjigu godine” jednoglasno je dodijeljena profesoru emeritusu Esadu Zgodiću za djelo “Naučnici i upravljanje državom” izdavačke kuće “Slovo bosansko”.

Vjerovatno u Bosni i Hercegovini ne postoji grad koji je toliko puta oslikan kao Počitelj. Ovaj motiv našao se na platnima skoro svih naših najznačajnijih slikara, a posebnu afirmaciju dobio je osnivanjem Međunarodne likovne kolonije koja već preko pedeset godina okuplja umjetničke profesionalce i entuzijaste. Njegovo razaranje ostavilo je traga na umjetnike, pa se poslijeratna likovna produkcija jednim dijelom fokusirala i na ne tako davno ispisane crne stranice počiteljske historije. Poseban doprinos tome dao je naš veliki slikar Džeko Hodžić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!