fbpx

Assad zasmetao Moskvi

Kada se režim poput Putinovog, koji nije baš model transparentnog poslovanja, propagandno obruši na klijentski režim u Damasku zbog, o tempora o mores, korupcije, postavlja se legitimno pitanje zašto i zašto sada. Putin vidio svjetlost? Rusi gadljivi na korupciju? Ili će pak biti da je Assad postao prepreka njihovim ciljevima i/ili nije dao sve što su tražili

 

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Varničenje između Moskve i Damaska posljednjih je nedjelja dostiglo takav intenzitet da se mora primijetiti u (globalnom) medijskom mraku, koji je nametnula pandemija COVID-19.

Prvo, javni izraz frustracije Kremlja je sredinom aprila osvanuo na portalu ruske Federalne novinske agencije (RIA FAN) u vidu rezultata ispitivanja javnog mnijenja u Siriji, koji pokazuju nepopularnost Bashara al-Assada. Navodno istraživanje obavljeno je u aprilu na uzorku od 1.000 Sirijaca, od kojih samo 31,4 posto podržava predsjednika Assada, dok ga 41,3 posto vidi u negativnom svjetlu. Po rezultatima, Sirijce najviše muči korupcija (71,3 posto), niske plaće i visoki troškovi života (60,6 posto), nedostatak električne energije (43,4 posto), nedostatak legitimne vlade (36,7 posto), nedovoljno hrane (16,1 posto), nedostatak političke stabilnosti (15,7 posto) i na kraju 12,6 posto smatra najvećim problemom Sirije prijetnju od terorizma.

Niko sa sigurnošću ne može utvrditi da li je navedena anketa autentična ili je propaganda Kremlja. Veliki broj uzdržanih, čak 27,3 posto kad je riječ o Assadovoj vlasti, kao da hoće ostaviti utisak autentičnosti, no s druge strane, samo uramljivanje pitanja o najvećem problemu Sirije s mogućnošću više odgovora (postoci koje sam naveo) pokazuje da je istraživanje (ako ga je bilo) dizajnirano iz ruske perspektive – nema mogućnosti da se kao problem navede da je nekoliko stotina hiljada Sirijaca ubijeno u devetogodišnjem građanskom ratu, te da ih je pola van svojih domova, od čega četvrtina i van svoje zemlje. Ne, baš ih korupcija najviše boli. Bilo kako bilo, taj tekst bio je početna kapisla za nekoliko tekstova o korupciji u Siriji na istom portalu, koji su volšebno nestali sa sajta RIA FAN poslije nekoliko dana. Međutim, jednom na internetu – zauvijek na internetu, pa otud i rezultati.

Al-Assadova tvrdoglavost, ili diplomatskim rječnikom “nedostatak dalekovidosti i fleksibilnosti” režima u Damasku, glavna je tema teksta Rat, ekonomija i politika u Siriji: prekinute veze, objavljenog 17. aprila istovremeno na sajtovima Ruskog vijeća za međunarodna pitanja (RIAC) i dnevnika Komersant, koji je privukao mnogo više pažnje od pomenute “ishitrene” (?) operacije. RIAC je think tank blizak Kremlju, čitaj: Putinu. Autor Alexander Aksenyonok bivši je ambasador (za Hafezovog vakta) u Siriji, ili, trenutno važnije, zamjenik predsjednika odbora kluba “Valdai”, opet Kremlju / Putinu bliskog think tanka. Zato dosta neuvjerljivo djeluje izjava glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova kojom je negirao da predsjednik Vladimir Putin nije zadovoljan Assadom zbog odbijanja kompromisa s opozicijom Sirije u pregovorima o političkom rješenju, s obzirom na to da se “nedostatak dalekovidosti i fleksibilnosti” u Aksenyonokovom tekstu odnosi upravo na to.

Aksenyonok tvrdi da su glavne prijetnje sirijskom režimu ekonomske, a ne vojne, i to zbog više faktora, od kojih su ekonomski kolaps u Libanonu, pad globalnih cijena nafte, američke sankcije, a sada COVID-19 najvažnije. Navodeći (poraznu) statistiku da je “između 2011. i 2018. godine BDP u Siriji pao za gotovo dvije trećine – s 55 milijardi na 20 milijardi USD godišnje. To znači da će trošak obnove Sirije (prema konzervativnim procjenama, od 250 milijardi USD) iznositi najmanje 12 trenutnog BDP-a zemlje”, bivši ambasador zamjera vlastima u Damasku da nisu u stanju da misle strateški na duge staze i da pravilno poslože prioritete. Po njegovom mišljenju, kompromis je s opozicijom i “međunarodnom zajednicom” o formiranju inkluzivnog političkog sistema u saglasnosti s rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 2254 sine qua non početka rekonstrukcije Sirije, iz jednostavnog razloga što saveznici Sirije (Rusija i Iran) nisu u stanju da je finansiraju.

“Situacija obavezuje Damask da adekvatno procijeni rizike i razvije dugoročnu strategiju. Nova vojna stvarnost ne može biti održiva bez ekonomske obnove i izgradnje političkog sistema koji se oslanja na zaista inkluzivnu osnovu i rezultat je međunarodnog kompromisa. To je posebno važno jer nema mnogo vremena do sljedećih predsjedničkih izbora 2021. godine. Međutim, sudeći po svemu, u Damasku nisu osobito skloni pokazivanju dalekovidosti i fleksibilnosti, te se i dalje oslanjaju na vojno rješenje uz podršku svojih saveznika i primanje bezuvjetne finansijske i ekonomske pomoći, kao u stara vremena sovjetsko-američke konfrontacije na Bliskom istoku”, piše (ogorčeno) Aksenyonok, navodeći primjer Idliba kao pokazatelj limita isključivo vojnog rješenja, te kaže da je “Rusija sa svoje strane dostigla granicu kompromisa na diplomatskom putu.”

O prekršaju primirja u Idlibu (uz punu asistenciju ruske avijacije), za koju glodur portala Middle East Eye piše da je Assad preduzeo na insistiranje Mohammeda bin Zayeda (MBZ), prijestolonasljednika Abu Dhabija, koji je obećao 3 milijarde dolara režimu u Damasku, Aksenyonok piše da je “kao rezultat toga došlo vrijeme u kojem Rusija i Turska trebaju tražiti dalekosežnije kompromise zasnovane na zajedničkoj viziji budućnosti Sirije. Ovo nije lahko s obzirom na otpor sirijskog vodstva značajnim reformama”.

Dalje frustracije Moskve režimom u Damasku mogle su se vidjeti po seriji napisa u ruskom dnevniku Pravda, koncentriranih baš na ono što Sirijce “najviše tišti” glede vlastite zemlje, ako je vjerovati spomenutom istraživanju – korupciju. Detaljno su opisivali “Assadov klan” ogrezao u korupciji koju omogućava ratna ekonomija, s naročitim osvrtom na milijardera Ramija Mahloufa, s kojim je Bashar i rodbinski povezan.

Kada se režim poput Putinovog, koji nije baš model transparentnog poslovanja, propagandno obruši na klijentski režim u Damasku zbog, o tempora o mores, korupcije, postavlja se legitimno pitanje zašto i zašto sada. Putin vidio svjetlost? Rusi gadljivi na korupciju? Ili će pak biti da je Assad postao prepreka njihovim ciljevima i/ili nije dao sve što su tražili? Na tom je tragu (anonimni, a kakav drugačiji može biti) američki diplomata koji prati situaciju u Siriji citiran u tekstu na portalu Bloomberg: “Upozorenja iz Moskve odražavaju frustraciju među ruskom poslovnom zajednicom zbog neuspjeha ulaska u sirijsku ekonomiju.”

Iako zvanični Damask nije reagirao na moskovske kritike, ne može se reći da nije bilo nikakvog sirijskog odgovora. Prvi znaci “odmazde” indirektni su, ali ništa manje bolni za ponos ruske vojne industrije – sirijski vojni izvori su se žalili ruskom portalu Avia.pro da se radar koji se koristi u sistemima S-300 i “Pantsir-S” pokazao nesposobnim za otkrivanje i uništavanje izraelskih krstarećih raketa. Kažem vrlo indirektno i djetinjasto, ne sumnjajući u tačnost žalbi, nego samo ocjenjujući njihov tajming. Takva kritika bilo čega ruskog nije bila moguća prije, recimo, godinu (ili nekoliko mjeseci).

No, najdalje u kritici, odnosno najdublje u sukob s Moskvom ušao je sirijski član (i sekretar) parlamenta Khaled Abboud. U dugačkoj i poprilično suludoj objavi na svojoj stranici na Facebooku parlamentarac, koji je onomad krajem 2015. godine bio oduševljen ulaskom Rusije u Siriju, iznio je gomilu prikrivenih prijetnji Moskvi generalno i Putinu lično. Pisan dobrim dijelom u formi pitanja “šta ako?” – naslov je Šta ako se lav naljuti na Putina? – tekst je smiješan zbog deluzije u kojoj Abboud živi, počev od potpune revizije historije koja je u vrlo svježem sjećanju, jedva nešto više od pet godina prošlo je od ruske intervencije za koju kaže da nije bila potrebna Assadu, pa sve do prijetnji smjenom režima u Moskvi sa sve brisanjem Putinovog legata (ako se Assad dovoljno naljuti).

Činjenica da su Alexander Aksenyonok i Khaled Abboud trbuhozborci svojih režima pruža tim režimima (ne tako) uvjerljivu pokretljivost da dijele stavove koje izražavaju. Međutim, s druge strane fakat da se sve to dešava u javnoj sferi čini demantije poput Peskovog još patetičnijim.

Na osnovu pisanja ruskih think tankova portal Middle East Monitor objavio je četvrtog maja tekst u kojem se tvrdi da su Rusija, Iran i Turska došli do saglasnosti da uklone Assada. Optimizam tanak na činjenicama, pogotovo kada je riječ o saglasnosti Irana, koji je u sve toplijim odnosima s UAE.

 

PROČITAJTE I...

U deset Menderesovih godina Turska je zabilježila ekonomski rast od 9 posto godišnje, preduzeti su veliki infrastrukturni projekti, a njegova popularnost bila je ukorijenjena u stvarnim promjenama kao što su mehanizacija poljoprivrede i napredak na poljima transporta, energije, obrazovanja i zdravstva. Za njegovog vakta Turska je postala članica NATO-a, jasno se (ideološko-ekonomski) orijentirajući ka Zapadu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!