fbpx

Armenija nije Izrael

Može se reći da su tri odrasla (Aliyev, Putin i Erdoğan) uspostavili kontrolu nad dva razmažena histerična djeteta (Pašinjan i Macron). Također se može reći da Azerbejdžan nije napravio grešku koju Armeniji pripisuje prof. Suny – “jako je teško kada si pobjednik, kada si na vrhu da praviš kompromise”. Oslobođenjem grada-tvrđave Šuša za azerbejdžanske snage bio je otvoren put za oslobođenje Stepankerta, glavnog grada samoproglašene republike, a samim time za oslobođenje cijelog Nagorno-Karabaha. Međutim, nastavak borbi bi sa sobom nosio prevelike rizike – velike žrtve na obje strane

 

 

 

PIŠE: Bojan BUDIMAC

“Armenija je na neki način umislila da je Izrael, da je moćna država koja može okupirati teritorije, naseliti ljude na njih. Nije se mnogo naselilo na okupirane teritorije van Karabaha, i na taj način smo upropastili šanse. Jako je teško kada si pobjednik, kada si na vrhu da praviš kompromise, ali upravo to je trenutak kada moraš da činiš kompromise. Armenija je imala šansu da to uradi i mi to nismo uradili i sada možemo pretrpjeti gubitak Karabaha. Sve, na kratke staze, mora biti učinjeno da se to spriječi i Armenci pokušavaju to, tako da možemo reći da su naši mladići žrtvovani u pokušaju da to spriječe. Ja se nadam da će Rusija reagovati prije nego kasnije i spriječiti da se to dogodi” – Ronald Grigor Suny.

Pandemija izazvana virusom korona te, u skladu s tim, seoba svih panel-razgovora, naročito akademskih seminara, na online platforme zgodna je prilika da se uvjerimo koliko lupetanja, dezinformacija, propagande i nadasve visokoparnih ocjena i zaključaka koji ne izdrže ni nedjelju dana “historijske distance”, ima u institucijama koje bi deklarativno trebale da su stubovi intelektualnog poštenja. Bez pandemije to bi bili ne-događaji, s dometom od možda par desetaka studenata koji prisustvuju recimo panel-razgovoru Centra za armenske studije Univerziteta Michigan.

Citat s početka teksta riječi su profesora historije i političkih nauka na Univeritetu Michigan i Univerzitetu Chicago, izgovorene negdje na polovini petog sata webinara Centra za armenske studije Unverziteta Californija (UCLA) i Promise armenskog instituta (webinar je trajao sedam i po sati). Odabrao sam taj citat kao veoma dobru ilustraciju konfuzije armenske dijaspore. Prof. Ronald G. Suny je Amerikanac armenskog porijekla, rođen 1940. u Filadelfiji. E, sad, primijetite kako iz govora o Armeniji u trećem licu glatko preskače na “mi”, a onda, kao šlag na torti, taj Amerikanac zaziva pomoć Rusije da sačuva armensku ilegalnu okupaciju azerbejdžanske teritorije.

Ni Rusija nije Amerika

Armenija nije Izrael (već ta analogija govori puno), niti je Rusija Amerika, ali su molbe tog tipa ipak uslišene, uz, za Armeniju, veliku cijenu – kapitulaciju, kako ju je nazvao predsjednik Azerbejdžana. Terorističke provokacije Armenije – ispaljivanje balističkih raketa s njene teritorije na civilne ciljeve u Azerbejdžanu kako bi se Baku navukao na napad na armensku teritoriju, što bi automatski uvuklo Rusiju u rat, s obzirom na njen odbrambeni sporazum s Jerevanom (a velika je vjerovatnoća da bi u tom slučaju Azerbejdžan tražio primjenu sličnog sporazuma sa Turskom) – neslavno su propale.

Može se reći da su tri odrasla (Aliyev, Putin i Erdoğan) uspostavili kontrolu nad dva razmažena histerična djeteta (Pašinjan i Macron). Također se može reći da Azerbejdžan nije napravio grešku koju Armeniji pripisuje prof. Suny – “jako je teško kada si pobjednik, kada si na vrhu da praviš kompromise”. Naime, oslobođenjem grada-tvrđave Šuša put za oslobođenje Stepankerta, glavnog grada samoproglašene republike, a samim time za oslobođenje cijelog Nagorno-Karabaha bio je otvoren za azerbejdžanske snage. Međutim, nastavak borbi bi sa sobom nosio prevelike rizike – velike žrtve na obje strane i nepredvidive konsekvence glede međunarodnog položaja Azerbejdžana, koji je na svojoj strani imao isključivo tursku moralnu i diplomatsku podršku. Uzgred, jedna od gluposti koja se mogla čuti na spomenutim (armenskim) webinarima je da je cijeli svijet na strani Azerbejdžana – prof. Gerard Libaridian, još jedan američki Armenac, svojevremeno savjetnik prvog predsjednika Armenije Levona Ter-Petrosyana. Inače, Libaridian je na jednom webinaru od 3. oktobra rekao da “armenski cilj nije samo odbrambeni nego da Azerbejdžanci dožive takav poraz kako bi (Armenci) bili sigurni da se još dugo neće ponovo usuditi”. Sada je, nadam se, jasno zašto sam dao onakvu ocjenu tim seminarima.

Iako je prihvatio kompromis da sam Karabah ostane van njegove vojne kontrole, Azerbejdžan je ostvario sve svoje ratne ciljeve. U to se može uvjeriti svako ko je pogledao samo jedan od mnogih, po pravilu agresivnih, intervjua koje je predsjednik Aliyev dao međunarodnim medijima tokom šestosedmičnog rata, a zatim pročitao tekst trilateralne izjave Armenije–Azerbejdžana–Rusije od 10. novembra o Nagorno-Karabahu. Naime, ratni cilj Azerbejdžana bio je oslobađanje sedam provincija koje okružuju Nagorno-Karabah. Vojno su oslobođene četiri, a tri (Kalbajar, Agdam i Lachin) bit će predate Azerbejdžanu do 1. decembra. Uzgred, u nedjelju, 15. novembra, Armenija je tražila produženje roka za deset dana za predaju Kalbajara, što je Azerbejdžan prihvatio.

Gubitak paradržave

Zapravo, Azerbejdžan je dobio više od na početku postavljenih ratnih ciljeva. Značaj kopnenog koridora, koji će povezati zapadnu autonomnu regiju Nahčivan s maticom i time povezati kopnenim putem Tursku i Azerbejdžan, ne može se precijeniti. Vojno ostvariti takav cilj, s obzirom na to da je koridor preko armenske teritorije, bio bi nemogući poduhvat.

Nakon 28 godina okupacije i subvencionisanja (nezakonitog) naseljavanja na teritorije koje je etnički očistila, Armenija je bila primorana da proguta gorku pilulu gubitka paradržave.

Sada je jedino što joj preostaje da igra na kartu “humanitarne tragedije”. Slike dugih izbjegličkih kolona treba da izbrišu ionako suviše blijedo (ne)sjećanje svjetskog javnog mnijenja da su teritorije s kojih se ilegalno naseljeni povlače bile prethodno etnički očišćene i pod ilegalnom okupacijom 28 godina. Histerija s otkopavanjem i nošenjem kostiju podsjeća na jedan drugi vještački izazvan egzodus 1995. u Bosni i Hercegovini. Inače, armenska ikonografija ovog sukoba (sve s popovima koji se kofrče s puškomitraljezima) je “jedan na jedan” prepisana iz knjige velikosrpskih recepata. Ako pak među izbjeglicama ima starosjedilaca, to jest, azerbejdžanskih državljana armenskog porijekla, to izbjeglištvo je projekcija straha “da nam oni ne (u)rade ono što smo mi njima”.

Uništavanje imovine i okoline podsjeća na destrukciju koju su izraelski kolonisti učinili onomad kada je Šaron odlučio da “okonča” okupaciju Gaze.

Buđenje Minsk grupe

“Turska mora prihvatiti uslove primirja koje su zaključile strane u Nagorno-Karabah konfliktu, inače EU može donijeti dodatne sankcije protiv nje.” – Jean-Ives le Drian, ministar spoljnih poslova Francuske u obraćanju francuskom parlamentu.

Teško je pronaći logiku u ovoj izjavi iz jednostavnog razloga što je nema. Kao prvo, primirje je zaključeno nakon dogovora Erdoğana i Putina. Kao drugo, Turska (logično) podržava (otvoreno) Azerbejdžan, pa samim tim i uslove na koje je Azerbejdžan pristao. Kao treće, treba biti velika budala pa ne vidjeti da je uz Azerbejdžan Turska najveći dobitnik ovog sporazuma. Teško je pratiti francusku histeričnu politiku kako unutrašnju tako spoljašnju, ali glede Kavkaza je Francuska toliko nebitna da je svaka izjava o tom regionu patetična.

Predviđeni predsjednik SAD Joe Biden s predviđenom potpredsjednicom Kamalom Harris nedvosmisleno se stavio na armensku stranu. Armenski lobi počeo je obradu kongresmena i senatora koje ima na platnom spisku. Adam Shiff, kongresmen iz Kalifornije, već je pisao Bidenu s preporukama kako da se uništi ovaj sporazum, naravno sve u cilju “mira” i “širenja demokratije i ljudskih prava”. Da li će Bidenu to biti prioritet? Teško, za dogledno vrijeme.

Rusija, koja je dobila ulogu konjice u (lošim) vestern filmovima, i dobitnik je i gubitnik. Može se tumačiti da je dobitnik time da je proširila vojno prisustvo u regionu. Međutim, činjenica je da je Azerbejdžan pokidao ruske lance zavisnosti glede vlastite sigurnosti (upravo obrnuto od Armenije), promijenio činjenice na terenu u svoju korist, a zatim pozvao ruske trupe da zacementiraju taj ishod. Pored toga, u tome će morati da dijele pozornicu s Turskom. Fakat je da je, iako se regionalni interesi Turske i Rusije međusobno isključuju, ovo još jedan dokaz da mogu zajedno da rješavaju regionalne krize. Taj odnos najbolje opisuje engleski izraz frenemies – kovanica od riječi prijatelj i neprijatelj.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!