Arhitektonska baština Bošnjaka u Istanbulu

Bošnjačke džamije koje je projektirao Sinan, kao što su Zal Mehmed-pašina (završena 1590), Ibrahim-pašina (1551), ili Mesih Mehmed-pašina (1585/86), pripadaju visokom stilu klasične osmanske arhitekture. Bošnjaci su svojim pokroviteljstvom omogućili da se arhitektonska produkcija Osmanlija razvije do neslućenih razmjera, a mnoga danas sačuvana remek-djela svjedoče o slavi jednog vremena i jednog naroda

 

Arhitektonska baština Bošnjaka u Osmanskom carstvu predstavlja veoma važnu, ali i potpuno neistraženu temu. Međutim, to ne treba da čudi. Generalno gledajući, istraživanje osmanskog umjetničkog naslijeđa u periodu Jugoslavije bilo je gurnuto na margine, a time su se bavili samo rijetki naučnici poput Kreševljakovića, Mujezinovića, Andrejevića, Redžića ili Tihića. Nikada nije, naprimjer, napisana cjelovita historija islamske umjetnosti Bosne, niti je analizirano kompletno arhitektonsko naslijeđe.

Naravno, spomenuti istraživači dali su veliki doprinos, ali nikada nije došlo do sistematičnog i od strane institucija podržanog sveobuhvatnog pristupa takvim temama. Zbog toga mi danas imamo “rupe” u znanju i krajnje maglovit uvid u umjetničku prošlost Bošnjaka, pa je sasvim razumljivo pitati, ako tako malo znamo i o onome što se ovdje gradilo, kakve uopće informacije imamo o bošnjačkoj arhitektonskoj baštini na širim prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Većina konstatacija na tu temu svodi se na izjave “da je mnogo toga bilo izgrađeno”, što je otprilike i jedino što znamo. Takvo bi istraživanje zbog svog obima definitivno moglo imati četiri cjeline. Jedna je vezana za Balkan i Istočnu Evropu, druga za gradove na području današnje Turske, treća cjelina za arapske teritorije, a četvrta isključivo i samo za Istanbul. Međutim, zašto je Istanbul toliko važan? Zato što je to jedini grad izvan Bosne o kojem imamo koliko-toliko potvrđenih informacija kada su u pitanju bošnjački vakufi. Razlog zašto su Bošnjaci puno gradili u Istanbulu leži u činjenici da su mnogi tu proveli gotovo čitav svoj život, da su voljeli taj grad i da su podizanje džamija i ostalih objekata baš na tom mjestu smatrali svojevrsnom obavezom. Istanbul je stoljećima bio centar svijeta i njegova magnetska privlačnost budila je kod pojedinaca posebnu potrebu za pokroviteljstvom.

PERIODIZACIJA ISTANBULSKE ARHITEKTURE

Razvoj osmanske arhitekture u Istanbulu možemo podijeliti na četiri perioda. Prvi je trajao od osvajanja grada 1453. pa do 1548. godine. U ovom je periodu istraživačima posebno interesantna arhitektura do 1500. godine, kada se grade stare atik, ili eski džamije u bursanskom stilu. Inače, ovaj rani period i dalje je zagonetan s obzirom na to da se u mnogim stvarima prožimaju činjenice i narodne predaje.

Drugi, klasični period, trajao je veoma dugo, od 1548. godine, kada na scenu stupa Mimar Sinan, pa sve do 1755. i gradnje posljednje velike sultanske džamije u Istanbulu, Nuru Osmaniye džamije.

Treći, postklasični period traje od 1755. do sredine 19. stoljeća, kada se grade poznate dvorske džamije na širem području Beşiktaşa, i period do kraja carstva, kada arhitektura poprima interesantne eklektičke oblike. Neki autori prave još složeniju periodizaciju, međutim, ona je nepotrebna. Važno je istaći da je za sve ovo vrijeme osmanska arhitektura sačuvala svoju originalnost bez obzira što se, nekad i pretjerano, govori o utjecaju evropskih stilova, pogotovo krajem 18. i tokom čitavog 19. stoljeća.

ATIK ALI-PAŠINA DŽAMIJA, DŽAMIJA OD KOJE JE SVE POČELO

Prva značajnija džamija u Istanbulu, podignuta od pokrovitelja s Balkana, bila je Mahmud‑pašina džamija iz 1462. godine. Nalazi se u neposrednoj blizini Kapali čaršije i Nuru Osmaniye džamije i predstavlja jednu od najvećih istanbulskih džamija izgrađenih u bursanskom stilu, s dvije identične kupole i obrnutom T osnovom.

Najstariju bošnjačku monumentalnu džamiju u Istanbulu izgradio je Ali-paša 1496. godine i ona danas nosi naziv Atik (stara) Ali-pašina džamija. Nalazi se u blizini Kapali čaršije i poznatog Konstantinovog stuba. Nekad se oko džamije nalazila veća kulija s propratnim objektima, ali oni nisu sačuvani. Ali-paša je bio veliki vezir u vrijeme sultana Bayezida II, a rodom je bio iz okoline Sarajeva. Ovu džamiju historičari posebno izdvajaju jer veoma liči na Gazi Husrev-begovu, pa se čak smatra da je svojom formom utjecala na njenu gradnju. Ova tvrdnja ima osnovu. Ove dvije džamije gotovo su iste veličine, obje imaju centralnu kupolu s nastavkom polukupole prema mihrabu, imaju obrnutu T osnovu i dodane bočne tetime, razlika je samo što Atik Ali-pašina ima četiri, a Begova dvije tetime. Naravno, poređenja se mogu napraviti i u detaljima, a pogotovo u velikim ugaonim mukarnasima u ćoškovima mihrapskog zida koje imaju obje džamije.

Ipak, ono što ih razlikuje jeste nešto svečaniji utisak enterijera koji ostavlja Gazi Husrev-begova džamija. Nije nam poznat arhitekta Atik Ali-pašine džamije, ali možemo pretpostaviti da je projekt došao iz radionice Mimara Hajrudina. Međutim, osim ove džamije, Ali-paša je izgradio još jednu 1512. godine na Fatihu, koja je koncepcijski bila iznenađujuće drugačija jer je podražavala višekupolni i u to vrijeme već pomalo zaboravljeni bursanski stil.

MIMAR SINAN I BOŠNJAČKI VAKIFI

Većina ostalih vezirskih bošnjačkih džamija izgrađena je u 16. stoljeću, i to po projektu znamenitog arhitekte Mimara Sinana. Razlog zašto ih je baš on osmislio krije se u važnosti narudžbi i, vrlo moguće, insistiranju samih naručilaca da baš Sinan bude projektant. Neke od tih džamija posebno su interesantne jer odskaču od uobičajenog Sinanovog graditeljskog manira. Tu posebno treba izdvojiti džamije dvojice bošnjačkih admirala, Sinan-paše (inače brata Rustem-paše i Mehmed-bega Karađoza, velikog vakifa Hercegovine, izgrađena 1555) i Piyal-paše (izgrađena 1573), potomka bošnjačke familije iz Mađarske.

Obje džamije imale su uzore u prošlosti i rezultat su Sinanovih veoma interesantnih retroeksperimenata s obzirom na to da je inspiraciju pronalazio u ranijim projektima. Sinan-pašina džamija građena je s niskom centralnom kupolom kojoj gravitiraju po dvije manje kupole sa strana, i kao takva, istinski je omaž Uč Šerefli džamiji u Edirnama (polovina 15. stoljeća), koja se inače smatra prvom osmanskom džamijom s istaknutijom centralnom kupolom. S druge strane, Piyal-pašina džamija jedina je Sinanova džamija kod koje nema dominantne centralne kupole, već molitveni prostor pokriva šest manjih istovjetnih kupola u dva reda. Uzor za ovo pronađen je u Ulu džamiji u Bursi (kraj 14. stoljeća) ili Eski džamiji u Edirnama (početak 15. stoljeća), gdje je primijenjen sličan koncept.

Ovakvo smjelo kombiniranje sa stilovima prošlosti bilo je pomalo neočekivano, i ne baš često, ali ipak karakteristično za Sinana jer se on nikad nije zadovoljavao ponavljanjem istih obrazaca već je uvijek iznalazio načine kako da osmanski arhitektonski jezik učini zanimljivim. Zbog toga su ove dvije bošnjačke džamije jedinstvene u njegovom arhitektonskom opusu. Druga dva primjera možda su još interesantnija i izdvajaju se po svom ukrašenom enterijeru. Veliki dio džamije Mehmed-paše Sokolovića (iz 1571/72. godine) i Rustem-pašine džamije (1562) ukrašen je čuvenim izničkim keramičkim pločicama. To posebno važi za mihrapske zidove koji su u potpunosti prekriveni oslikanim pločicama u rumi i hatai stilu.

Ova se dva primjera u historiji umjetnosti obično navode kao najfascinantniji primjeri takve umjetnosti, zajedno s onim što se može vidjeti u Topkapi palati ili Plavoj džamiji. U svemu tome, Rustem-pašina džamija posebno se ističe jer je doslovno sva njena unutrašnjost, osim kupole, pokrivena oslikanim pločicama, a koje su se nekad nalazile u njegovoj privatnoj umjetničkoj kolekciji. Obje spomenute džamije inače su školski primjer Sinanovih težnji prema centralizaciji molitvenog prostora i pokušaja da se s većim brojem prozora i njihovim drugačijim oblicima u objekt uvuče što više svjetlosti. Međutim, i sve ostale bošnjačke džamije koje je projektirao Sinan, kao što su Zal Mehmed-pašina (završena 1590), Ibrahim-pašina (1551), ili Mesih Mehmed-pašina (1585/86), pripadaju visokom stilu klasične osmanske arhitekture. Bošnjaci su svojim pokroviteljstvom omogućili da se arhitektonska produkcija Osmanlija razvije do neslućenih razmjera, a mnoga danas sačuvana remek-djela svjedoče o slavi jednog vremena i jednog naroda.

PROČITAJTE I...

Međuprostor u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi ipak nije tako bezizlazan kako se čini. Bosne će biti i ima sve dok u nju vjeruje njen većinski narod – Bošnjaci. Zato je nekima stalo da ovaj narod obespamete, da ga ostave na razini infantilnog i nedoraslog konstrukta koji neprestano teži da ga neko posvoji

Stanovništvo i predstavnici lokalnih vlasti ističu da se migrantima treba pomoći i da se prema njima treba humano postupati, no ni Grad Tuzla, ni Grad Živinice ne žele da se migrantski kampovi grade na njihovim teritorijama, u naseljenim područjima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!