fbpx

Anatomija bosanskog slikarstva (3): Prilike između svjetskih ratova: bosansko slikarstvo u vrijeme Kraljevine

Odlaskom Austrije i formiranjem Kraljevine SHS, a kasnije i Kraljevine Jugoslavije, umjetnička scena u Bosni i Hercegovini izgubila je institucionalno uobličenje i održavala se isključivo kroz akcije pojedinaca i njihove želje za zajedničkim likovnim radom i udruživanjem. Zbog toga su dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile siva zona umjetničkog razvoja naše zemlje, a iza čega je stajala odluka namjerne provincijalizacije ovog prostora i prebacivanja težišta društvenog i kulturnog života na Beograd i Zagreb

 

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

Razvoj bosanskog slikarstva prve decenije 20. stoljeća može se opisati kao veliki i značajan proces sakupljanja znanja i iskustva na profesionalnom polju djelovanja, a taj je put, prije svega, išao preko akademija u Beču, Pragu, Budimpešti, Krakovu i Münchenu. Slikari su na tim školama dobijali ne samo neophodna znanja već i formirali svoja slikarska mišljenja i razvijali kreativne platforme koje su im omogućile daljnje razvijanje. Ta prva decenija, ali i period prije toga, bila je potaknuta institucionalnim podrškama austrougarske vlasti. Odlazak na akademije bio je odraz kulturne politike i pokušaj “uvlačenja” Bosne i Hercegovine u jedan novi kulturni krug. U osnovi, to je bio pozitivan proces koji je oživio umjetničku scenu i dodao šarm jednoj novoj carskoj metropoli poput Sarajeva.

Međutim, odlaskom Austrije i formiranjem Kraljevine SHS 1918. godine, a poslije i Kraljevine Jugoslavije 1929. godine, umjetnička scena u Bosni i Hercegovini izgubila je institucionalno uobličenje i održavala se isključivo kroz akcije pojedinaca i njihove želje za zajedničkim likovnim radom i udruživanjem. Zbog toga su dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile siva zona umjetničkog razvoja naše zemlje, iza čega je stajala odluka namjerne provincijalizacije ovog prostora i prebacivanja težišta društvenog i kulturnog života na Beograd i Zagreb. U tom smislu, sarajevski književnik Jovan Kršić piše: “Treba samo uporediti današnji razvoj Sarajeva s razvojem ostalih većih mjesta u državi, pa da se vidi kako su Bosna i njezin centar i ekonomski potpuno zapostavljeni. Šta je u ovih pet godina učinila država da Sarajevo krene napred?”

Jedan od problema bio je i taj što se mnogi slikari u tom periodu više nisu vraćali kućama već su ostajali raditi u spomenutim “razvijenijim” centrima. Čitava plejada slikara poput Sretena Stojanovića, Nedeljka Gvozdenovića, Ive i Luke Šeremata, Omera Mujadžića, Koste Hakmana, Jefte Perića i mnogih drugih ostaju u Zagrebu ili Beogradu, mada će oni u psihologiji drugih sredina ostati “bosanski slikari”, čak i pored svih prisvajanja, a što je posebno karakteristično za Omera Mujadžića.

Ipak, u svemu tome osjeti se i jedna specifičnost kada je školovanje u pitanju, a to je preferiranje Pariza među našim slikarima (za razliku od nekadašnje okrenutosti Beču i Budimpešti), koji pohađaju veoma važne škole poput Ecole des Beaux-Arts, akademije Colarossi ili Conservatoire National des Arts et Metiers i dr. Ta iskustva bit će važna, prije svega u sintezi novostečenih formalističkih umjetničkih shvatanja i postupaka i lokalnih tema, odnosno veoma interesantnih figuralnih i pejzažnih interpretacija u kojima će se osjetiti raznorodnost utjecaja impresionizma, fovizma, kubizma i ekspresionizma, a sve to unutar jedne bosanske inačice.

Međutim, odrazi svega toga na likovnu scenu u samoj Bosni bili su veoma blijedi. Osim što su se umjetnici suočavali s veoma oskudnim tržištem, na kojem su veoma teško prodavali svoje slike, suočeni s nerazumijevanjem publike, oni također nisu mogli ili su veoma teško aplicirali za velike grupne izložbe na području Kraljevine zbog obimnih troškova ili potcjenjivanja od žirija prilikom odabira radova, odnosno preferiranja nekih drugih slikara.

O jednoj sumornoj situaciji na likovnoj bosanskoj sceni tog vremena pisao je i Đoko Mazalić: “Nezadovoljni stanjem u vlastitoj sredini, oni stariji oprobavaju se izvan nje: u Beogradu, Zagrebu i dalje. Tu su najbolje osjetili svoju neorganiziranost, jer šta su mogli drugo i očekivati od grupa i koterija koji su gospodarili, a i danas gospodare umjetničkim nastojanjima oba naša velika centra (misli se na Beograd i Zagreb, op. a.)?! Kako mu drago, oni naši umjetnici koji su slali svoje radove na vanjske izložbe doživjeli su ne male neugodnosti. Ili se slika nikad nije, ili vrlo rijetko, mogla prodati, ili su je gurnuli u najgori ugao izložbenih prostorija, naročito ako je bolja, ili su razni ‘ocjenjivači’ između tri odabrali manje vrijednu. Dotle su opet u samom našem gradu (misli na Sarajevo, op. a.) tjerali svoj posao razni pokućarci ili su stranci vrlo slabih kvalifikacija, ali dobrih preporuka, koje su im često davali i naši ljudi, oduzimali našim slabije stojećim umjetnicima zadnju materijalnu korist ili ubijali i ono malo ugleda likovnoj umjetnosti što ga je još bilo u gradu.”

U jednom intervjuu tridesetih godina Roman Petrović žali se kako “mi imamo mnoge darovite umjetnike školovane u najizgrađenijim i najkulturnijim slikarskim sredinama u Evropi, ali mi nemamo dovoljno ni materijalnih ni socijalnih uslova za umjetnički rad”. I dodaje: “Publike vrlo malo, portretisanja minimalna, pomoći niotkud.”

Dodatni problem bio je nedostatak umjetničkih profesionalnih udruženja koja bi stala iza svojih članova te probudila likovnu scenu u Sarajevu. Doduše, na državnom nivou postojalo je Udruženje umjetnika SHS, ali su naši umjetnici veoma malo participirali u njegovom radu, a o ozbiljnijem utjecaju na organizacijsku strukturu ili neku ozbiljniju promociju uopće se nije moglo govoriti. Isto tako, Sarajevo nije imalo svoj zvanični salon, veliku godišnju izložbu ili, na kraju krajeva, akademiju, što bi sve zajedno podiglo likovnu scenu na viši nivo. Suprotno tome, izložbe su se održavale na različitim i nekad neadaptiranim prostorima na više lokacija u gradu, među kojima je bila i Vijećnica, a što nije bio pravi način popularizacije.

Ipak, i u jednom takvom okruženju dolazilo je do povremenih umjetničkih organiziranja koja su omogućavala kakvu-takvu promociju sve većem broju slikara željnih dokazivanja. Tako je 1924. godine osnovano Udruženje prijatelja umjetnosti “Cvijeta Zuzorić” (postojala je i istoimena beogradska organizacija), koje su organizirale isključivo sarajevske žene. Ovo udruženje bavilo se kulturom u širokom smislu, pa je, između ostalog, organiziralo i likovne izložbe. Osim ovog udruženja, bila su aktivna i kulturno-prosvjetna društva poput “Prosvjete”, “Napretka” i “Gajreta” te jevrejske “La Benevolencije”, što je na neki način označilo i aktivniju ulogu muslimanskih, odnosno jevrejskih umjetnika u kulturnom životu grada. Također, 1926. godine otvoren je salon Desimira Skočajića, u kojem su priređivane brojne izložbe.

Posebno važan potez bilo je osnivanje Galerije slika Zemaljskog muzeja, na čemu se angažirala umjetnička grupa “Četvorica”, s Đokom Mazalićem, Karlom Mijićem, Romanom Petrovićem i Sigom Summereckerom. Potreba da se unutar muzeja izdvoji prostor za galeriju savremenih autora bio je od odlučujuće važnosti za organiziranu sakupljačku djelatnost i prikupljanje slika razbacanih po različitim mjestima i privatnim zbirkama, a upravo će ovo zalaganje i sakupljenih približno 500 slika dovesti do kasnijeg formiranja Galerije Bosne i Hercegovine. S druge strane, formiranjem zbirke Sarajevske opštine stvoren je fundus buduće kolekcije Muzeja Sarajeva.

PROČITAJTE I...

“Na jednom evropskom festivalu imao sam čast razgovarati s čuvenim, svjetski poznatim režiserom Stevenom Spielbergom. Spielberg je, onako usput, izjavio da je imao priliku gledati filmove Hajrudina Krvavca. Stekao sam dojam da se Spielberg, snimajući film Saving Private Ryan, koji je osvojio pet Oskara, vodio filmskom niti koju je Šiba Krvavac kreirao mnogo ranije”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!