fbpx

Američki kaligraf

Tokom noći, u pidžami, počeo je raditi na skicama koje je kasnije prodao na internetu. Pročulo se za njega zahvaljujući društvenim mrežama i posao mu je krenuo. “Polovina mojih klijenata je iz SAD-a ili Engleske, ostatak je iz zaljevskih zemalja.”

 

Everitte Barber živi u Bejrutu od 2011. godine. On koristi umjetnost koja iza sebe ima više od 14 stoljeća historije kako bi poslao poruku i naučio nešto svoje sunarodnjake. Rođen u američkoj državi Tennessee, ovaj 29-godišnji mladić proveo je desetljeće posvećen proučavanju islamske kaligrafije.

“Moj rad ističe se po tome što sam stranac. Moja djela se ne kupuju zato što su tradicionalna, već zbog tema koje odražavaju moj identitet i upućuju na pop-kulturu moje zemlje”, kaže Barber u svom bejrutskom studiju. Okružen olovkama koje je isklesao iz trske ili bambusa, grubim papirima i malim posudama s tintom, kaligraf sedmicama istražuje prije nego što se baci na prazan papir.

Koristi umjetnost usko povezanu s islamom. Međutim, Barber oblikuje Donalda Trumpa, čaše za vino, ženska tijela i zastave na kojima su riječi iz arapskog pravopisa. Na jednom njegovom platnu vidi se naslikana zastava Sjedinjenih Država na kojoj je ispisano “Nema Boga osim Allaha, a Muhammed je njegov poslanik”. Na drugom je platnu dio Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima s fotografijom američkih vojnika koji u zatočeničkom logoru Abu Ghraib u Iraku ponižavaju i muče iračkog zatvorenika.

Barber je studirao međunarodnu trgovinu i arapski jezik u Škotskoj sve dok se 2009. godine nije preselio u Damask. Tamo je počeo ići na sate kaligrafije. Barber je bio očaran drevnom umjetnošću, koja je od tada postala njegov jedini izvor prihoda. Danas kombinira tradiciju s modernošću, politiku s umjetnošću. Radio je kao konobar u Edinburgu i, kada je izgubio taj posao, ostao je bez ikakvih prihoda.

Tokom noći, u pidžami, počeo je raditi na skicama koje je kasnije prodao na internetu. Pročulo se za njega zahvaljujući društvenim mrežama i posao mu je krenuo. “Polovina mojih klijenata je iz SAD-a ili Engleske, ostatak je iz zaljevskih zemalja.”

Prije osam godina preselio se u Bejrut, vjerujući da sirijski sukob neće trajati dugo te da će se u Damask vratiti za nekoliko mjeseci. Rat se produžio i osam godina kasnije Barber je još uvijek u libanonskoj prijestolnici. Samouk, ako ne računamo četiri mjeseca koja je proveo u Siriji i magisterij na Princetonu, gdje je učio izrađivati ​​vlastite materijale, mladi umjetnik slijedi stope svog jemenskog učitelja Zakija al-Hašemija. Često putuje kako bi predstavio svoje djelo u Istanbulu, meki najprestižnijih tradicionalnih kaligrafa na svijetu.

“Za tradicionalnog kaligrafa ja sam jednostavan umjetnik”, kaže pojašnjavajući da nema arapsko porijeklo niti je musliman. Barber je uljez u umjetnosti rođenoj krajem sedmog stoljeća, koja se u početku koristila za predstavljanje stihova Kur’ana koje je tri stoljeća kasnije razradio otac islamske kaligrafije Ibn Muqla. Barber kaže da mu je najveći izazov s kojim se susreće u svom radu ljudski faktor; da postane učenik dostojan velikodušnosti svojih mentora koji su mu na altruistički način dali okean svog znanja.

Njegov je san vratiti se u Damask, grad u kojem je otkrio svoju strast. “Da mogu, otišao bih sutra. To je jedno od onih mjesta koja vas zovu, kojim ne možete odoljeti.”

PROČITAJTE I...

U trenutku osnivanja, pa i dosta vremena u narednom periodu, SDA je više ličila na politički pokret nego na političku stranku. Ustvari, ona je predstavljala ostvarenje želja i ideja različitih generacija da Bošnjaci budu subjekt, a ne objekt u Bosni, kao što su do tada to uglavnom bivali. Naravno, ne mogu negirati da Bošnjaci nisu bili prisutni, naročito od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u javnom, kulturnom, pa i političkom i ekonomskom životu, ali ne na onoj razini na kojoj su to bili zaslužili i što im je uostalom i pripadalo

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!