fbpx

“Ali smrt nije kraj”

Bio sam žedan. Osvrnuh se tražeći pogledom svoju transportnu torbu. Ugledah Hamzu. Stajao je na ulazu u zemunicu. Sav prašnjav, držao je u ruci pušku bez okvira. Gledao sam u njegove oči pune suza. “Šta se desilo”, pitao sam. Samo je šutio. Prišao sam mu i ponovo ga upitao. Niz njegovo prašnjavo lice potekle su suze: “Mrtvi su, svi su mrtvi”

 

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Ležao sam na travi ispod drveta i gledao u ploveće bijele oblake. Visoke vlati trave njihale su se na lagahnom povjetarcu. Izvlačio sam posljednji dim iz cigarete. Danas smo u sljedovanju dobili po deset komada, pa smo pušili nas četverica ukrug jednu cigaretu… Ritmično s detonacijama s Požarika tresla se zemlja pod mojim leđima.

U kući do nas vojnici koji su tek došli iz Gračanice žurno su pripremali opremu i naoružanje da pođu s nama.

Prenu me iz razmišljanja glas iznad mene: “Je l’ ti to spavaš, Allaha ti? Svaka ti čast.” Ustanem na lakat i vidim Sulju kako se cereka: “Bježi, bolan, kakvo spavanje, odmaram.” – “Čuj! Od čega odmaraš, jadan ne bio, od ležanja, je li”, i nastavi cerekanje.

Noć prije izmrcvario me bolni zub, tako da sam bio upola sanjiv. “Hajde, ba”, rekoh mu, “idi, spremaj se, vazda kasniš.” – “Jojjjjj”, uzviknu uz grohot, “eto vam petnaest minuta pride, momčine.” – “Jah, jah”, rekoh ustajući i podižući svoj ranac. Komandir iz Gračanice objašnjavao je situaciju koja nas je čekala gore na terenu jer je on tu od jučer sa svoja dva voda.

Kamion je bio spreman, ubacili smo brzo svoje stvari. Šofer je tražio komandira da mu kaže kako nas ne smije voziti do kraja, već samo “do kuća”, opasno je i granatiraju.

Truckajući se u starom dajcu nekako smo došli do kuća ispod Vide. Izađemo i postrojimo se, a taman što smo se postrojili stigoše i momci iz Gračanice. Eksplozije su odjekivale, ali nijedna nije prelijetala u naselje.

Momak koji je došao s ranjenicima objasni nam da je žestoko: “Od jutros smo gore na liniji imali sedamnaest ranjenih i osam poginulih. Tri smo žestoka napada odbili. Al’, vjerujte, jutros je bilo najteže.”

Penjući se putem iz sela, vidio sam dim koji se izvijao visoko s linije odbrane.

Ušli smo u liniju oko 12 sati. Zamijenili momke iz Srebrenika koji su tu bili tri dana. Onizak momak među njima zastade pri polasku. “Momci, pazite se, čuvajte se. Oni su nakanili ovdje proći, u zadnji napad krenuli su s tenkovima”, reče pokazujući na tenk iz kojeg se još pušilo tačno ispred nas na ulazu u malu šikaru.

Rasporedili smo se po liniji brzo. Pokazali su nam mjesto predviđeno za ranjenike, gdje su bila sanitetlijka i sanitetlija.

Samo što je Fudo pošao nešto kazati, granata uz zvižduk udari blizu susjednog rova. Za njom doletješe još dvije. Jedna pade malo lijevo, druga desno. “Uzimaju koordinate”, reče Suljo, “pripremite šljemove.”

Za 3-4 minute uslijedila je kanonada po našoj liniji. Tukli su samo stotinjak metara linije. Munja je došao s naše desne strane. Povuče me za jaknu: “Ti ideš s Hamzom, gore skroz desno. Kad sam ga upitao zašto, samo je dogovorio: “Ne pitaj ništa, pokupi opremu i gore na brijeg, vidjet ćete, čekaju vas ljudi.”

Pokupili smo stvari i krenuli. Hamza se stalno okretao. “Hajde, bolan”, rekoh mu, “šta se okrećeš, nije ti mater dolje ostala?!” – “Otjera nas Munja, dolje će biti krkljanac, eto šta je”, kroz zube ljutit prosikta. “Hajde”, rekoh, “ti znaš gdje će biti krkljanac, požuri gore.” Brzo smo se kretali iskrivudanom tranšejom između vojnika na koje smo nailazili u putu.
Nismo ni stigli na “devetku”, a dolje, lijevo, počeo je napad, grmjelo je, ključalo. Non-stop smo zastajali i okretali se da vidimo šta se dolje događa. Napad je uveliko trajao, dok je gore, iznad nas, linija bila potpuno mirna.

Stigli smo na “devetku” i raspremili opremu. Gore i dalje nije bilo gotovo nikakvih djelovanja, samo pokoji snajperski metak.

Ljudi s kojima smo bili su iz Srebrenika. Opet smo gledali dolje. Vidjeli smo kad su dva tenka krenula iz šikare s pješadijom. Uslijedila je žestoka paljba s naše strane. Gledao sam u Hamzu, sav se tresao. Prekide nas zvrčanje lajavca. Čovjek podiže slušalicu. Čuli smo da s “dvojke” i “trojke” zovu sanitetlije i pomoć. Hamza je gledao u mene nekim praznim pogledom. Stezao je pušku tako jako da sam mislio da će slomiti rukohvat. Pozva me da krenemo dok je na leđa nabacivao ranac. “Stani”, povika čovjek koji je bio s nama, “kud ćete ljudi, ne možete nas ostaviti same?” Hamza zastade i okrenu se, pogledao me samo još jednom i nastavio trčeći kroz tranšeju.

Gledao sam za njim sekundu ili dvije, zgrabio transportnu i svoj puškomitraljez, pa potrčao niz tranšeju. Čovjek iz rova vikao je nešto za nama, ali ga od pucnjave nismo ništa razumjeli. A dolje se od dima ništa nije vidjelo. Meci su letjeli iznad naših glava.

Dok smo se spuštali, tri minobacačke granate, jedna za drugom, pale su na tranšeje. Zemlja nas je zasula. Čučnuo sam u zaklon. Samo nekoliko trenutaka poslije, kada sam podigao glavu, vidio sam da je Hamza već ustao i nastavio trčati.

Na “trojci” nas dočekaše naši momci: “Eeeeej, kud vas dvojica?” Nismo se obazirali. Dolje, prema “dvojci”, u tranšeji je bilo nekoliko vojnika iz Živinica koji su došli u ispomoć. Jedan povika: “Ovamo, ovamo”, pokazujući na prazno mjesto na grudobranu.

Četnici su forsirali preko potoka prema cesti, još jedan tenk bio im je uništen. Pucali smo kroz dim u siluete čim bi se nazrele u tom dimu. Hamza je nestao, znao sam da je otišao još niže. Ponovo je uslijedila kanonada granata i još jedan četnički napad.

Ovaj ih je put bilo dvostruko više. Prilazili su nam dvadesetak metara. Žestok odgovor dočekao ih je s naše strane. Momci iz Gračanice hrabro su se držali i davali maksimum od sebe.

Momak do mene pade odbačen nazad, čuo sam da je nešto zveknulo. Ustao je držeći se za glavu, drugi mu pritrčaše. Metak ga je udario u šljem, ali nije prošao, samo ga je malo uzdrmao.

Žestoka pucnjava pomiješana s detonacijama odjekivala je dolinom po liniji odbrane. Četnici su se nakon dvadesetak minuta počeli povlačiti. Kupili su svoje poginule i ranjene i uz podršku minobacača išli nazad.

Bio sam žedan. Osvrnuh se tražeći pogledom svoju transportnu torbu. Ugledah Hamzu. Stajao je na ulazu u zemunicu. Sav prašnjav, držao je u ruci pušku bez okvira. Gledao sam u njegove oči pune suza. “Šta se desilo”, pitao sam. Samo je šutio. Prišao sam mu i ponovo ga upitao. Niz njegovo prašnjavo lice potekle su suze: “Mrtvi su, svi su mrtvi.”

Nepomičan sam gledao u njega. Zgrabio sam pušku i potrčao naprijed. Na “dvojci” uopće nije bilo grudobrana, sve je bilo razvaljeno. Vojnici iz Gradačca iznosili su ranjene. Dolje, uz balvane, bilo je položeno tijelo rahmetli Munje; Suljo, rahmetli, bio je pogođen u glavu; Mirso, rahmetli, podlegao je prilikom transporta ka ratnoj bolnici u Međeđi.

Spustio sam se polahko, sjeo na balvan i pokrio oči rukama. Sva su mi trojica bila pred očima. Želio sam ih upamtiti takve kakvi su bili taj dan. Želio sam ih upamtiti nasmijane… Do posljednjeg dana takvih ću ih se sjećati…

“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!