“Znaš li ti šta je psihička sekunda”

Iz predostrožnosti, a siguran da je ovo jedan od onih dana kad sve ide onako kako ne treba, kući se vraćam taksijem. Majku zatičem usnulu. Mirno spava, ali blijeda je, iznurena i, prvi put to uočavam, nekako sićušna, kao da se doslovno uvukla u sebe

– Kako ti je mati?

– Onako.

– Djeca velika?!

– Jesu.

– Jesu li završili škole?

– Jesu.

– Je li se neko od njih udao, oženio?

– Jeste, kćerka.

– Jesi li se ti oženio?

– Nisam.

– Zašto nisi?

– Neće me niko.

– Otkud to?! Pa ti si uvijek bio faca!

– Eto, nisam više. Ćao!

– Hej, gdje žuriš?! Htjela sam te…

 

Evo, tačno ovako, i to u hodu, u svega dvadesetak sekundi, trajao je “razgovor” s bivšom komšinicom, ženom enormne radoznalosti i nevelike pameti, na koju sam, nakon mnogo godina, ovih dana slučajno natrapao po izlasku iz apoteke natovaren gomilom skupih i uglavnom neučinkovitih lijekova za moju bolesnu majku.

Nedugo potom, a to, uviđam, već nije slučajnost nego jedan od onih dana određenih za susretanje s ahmacima i slušanje njihovih nebuloznih priča, u susret mi ide Fuad Kršlak, zgubidan i vječiti pisac u pokušaju. Ljut je i razočaran. Ima, veli, novu knjigu, ali niko je ne želi objaviti. Bez pozdrava, uvoda i ničim izazvan, priča mi ovo:

– A vazda pametan, talentiran, inovativan, iskričave misli, duhovit i to na engleski način duhovit! Da, da, šta me gledaš?! Imam punu kutiju takvih novinskih tekstova! Pa, snažan u proznom iskazu, pa iskričave… ne, to sam već rekao! Eh, da! Majstor kratke forme, a teška je to i zahtjevna književna forma, ne može to, je li, svako, a ja, darovit i lucidan, to mogu, lahko i lepršavo, poigravam se stilovima, neobičnim temama… Ima tu, kažu tekstovi o meni u toj kutiji, ima tu, piše u njima, postmodernističkih književnih postupaka gdje, kako vele, događaj sam po sebi ne uvjetuje nastanak književnog teksta, što je tačno, jer, darovit i inovativan, svjesno sam kompoziciono gradio takvu literarnu arhitektoniku… Pa, utjecaj Selimovića, što mi nije baš drago… Selimović je, naravno, veliki autor, ali… Znaš, nikad nisam volio da moje pisanje trpaju u određene stilove, obrasce… I tako, već godinama, od knjige do knjige, uvijek isto: darovit, velikog spisateljskog potencijala, a para nigdje, dragi si moj! Nigdje! Znaš li koliko sam knjiga napisao?

– Znaš li ti šta je psihička sekunda?

– Ne, ne znam!

– Molim te, idi! Nemoj da to saznaješ od mene! Na nekoliko sam sekundi od psihičke sekunde! Hajde, idi!

Iz predostrožnosti, a siguran da je ovo jedan od onih dana kad sve ide onako kako ne treba, kući se vraćam taksijem. Majku zatičem usnulu. Mirno spava, ali blijeda je, iznurena i, prvi put to uočavam, nekako sićušna, kao da se doslovno uvukla u sebe.

Sjeo sam pored nje i dugo je držao za ruku, sve dok se nije probudila i prošaputala kako je dan siv i tmuran. Ništa nisam rekao.

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!