“Znaš li ti šta je psihička sekunda”

Iz predostrožnosti, a siguran da je ovo jedan od onih dana kad sve ide onako kako ne treba, kući se vraćam taksijem. Majku zatičem usnulu. Mirno spava, ali blijeda je, iznurena i, prvi put to uočavam, nekako sićušna, kao da se doslovno uvukla u sebe

– Kako ti je mati?

– Onako.

– Djeca velika?!

– Jesu.

– Jesu li završili škole?

– Jesu.

– Je li se neko od njih udao, oženio?

– Jeste, kćerka.

– Jesi li se ti oženio?

– Nisam.

– Zašto nisi?

– Neće me niko.

– Otkud to?! Pa ti si uvijek bio faca!

– Eto, nisam više. Ćao!

– Hej, gdje žuriš?! Htjela sam te…

 

Evo, tačno ovako, i to u hodu, u svega dvadesetak sekundi, trajao je “razgovor” s bivšom komšinicom, ženom enormne radoznalosti i nevelike pameti, na koju sam, nakon mnogo godina, ovih dana slučajno natrapao po izlasku iz apoteke natovaren gomilom skupih i uglavnom neučinkovitih lijekova za moju bolesnu majku.

Nedugo potom, a to, uviđam, već nije slučajnost nego jedan od onih dana određenih za susretanje s ahmacima i slušanje njihovih nebuloznih priča, u susret mi ide Fuad Kršlak, zgubidan i vječiti pisac u pokušaju. Ljut je i razočaran. Ima, veli, novu knjigu, ali niko je ne želi objaviti. Bez pozdrava, uvoda i ničim izazvan, priča mi ovo:

– A vazda pametan, talentiran, inovativan, iskričave misli, duhovit i to na engleski način duhovit! Da, da, šta me gledaš?! Imam punu kutiju takvih novinskih tekstova! Pa, snažan u proznom iskazu, pa iskričave… ne, to sam već rekao! Eh, da! Majstor kratke forme, a teška je to i zahtjevna književna forma, ne može to, je li, svako, a ja, darovit i lucidan, to mogu, lahko i lepršavo, poigravam se stilovima, neobičnim temama… Ima tu, kažu tekstovi o meni u toj kutiji, ima tu, piše u njima, postmodernističkih književnih postupaka gdje, kako vele, događaj sam po sebi ne uvjetuje nastanak književnog teksta, što je tačno, jer, darovit i inovativan, svjesno sam kompoziciono gradio takvu literarnu arhitektoniku… Pa, utjecaj Selimovića, što mi nije baš drago… Selimović je, naravno, veliki autor, ali… Znaš, nikad nisam volio da moje pisanje trpaju u određene stilove, obrasce… I tako, već godinama, od knjige do knjige, uvijek isto: darovit, velikog spisateljskog potencijala, a para nigdje, dragi si moj! Nigdje! Znaš li koliko sam knjiga napisao?

– Znaš li ti šta je psihička sekunda?

– Ne, ne znam!

– Molim te, idi! Nemoj da to saznaješ od mene! Na nekoliko sam sekundi od psihičke sekunde! Hajde, idi!

Iz predostrožnosti, a siguran da je ovo jedan od onih dana kad sve ide onako kako ne treba, kući se vraćam taksijem. Majku zatičem usnulu. Mirno spava, ali blijeda je, iznurena i, prvi put to uočavam, nekako sićušna, kao da se doslovno uvukla u sebe.

Sjeo sam pored nje i dugo je držao za ruku, sve dok se nije probudila i prošaputala kako je dan siv i tmuran. Ništa nisam rekao.

PROČITAJTE I...

Dok traje debata o Idlibu, terorističke grupe, uključujući Daeš i Al-Kaidu, pokušavaju da se reorganiziraju u ćelije u Siriji i Iraku. Iako su zapadnjački zvaničnici požurili da objave pobjedu nad teroristima u zoni konflikta, nije tajna da ti militanti predstavljaju ozbiljnu opasnost regionalnom miru i stabilnosti. Da stvari budu još gore, kriza u odvijanju u Idlibu ima potencijal da stvori dodatne izazove vis-à-vis protuterorističkim naporima na terenu

Gledamo tuđim očima, govorimo tuđim riječima, gestikuliramo tuđim pokretima. Od tog nas mogu spasiti samo naše, vlastite oči. Može nas spasiti samo želja da nešto vidimo, da pogledamo oko sebe, da zapazimo svoju sjenku kako nas prati kroz grad, kako se pruža ispred nas, vere uz zidove, skriva i ponovno vraća (kad ste to posljednji put vidjeli?), da pogledamo bolje ljude s kojima živimo, grad u kojem živimo, svojim očima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!