Zlatne žene Daljegošte

Članice Udruženja “Podrinjka” bave se poljoprivredom, stočarstvom, sakupljanjem ljekobilja i šumskih plodova, ručnom radinošću i seoskim turizmom. “Cilj nam je da pokušamo ujediniti sve te žene, da izađemo na sajmove, da pokušamo naći tržište za naše proizvode, a sve kako bismo pomogle u stvaranju boljeg ekonomskog ambijenta za razvoj i za povratak mladih”

Selo Daljegošta nalazi se na istoku Bosne, nedaleko od Drine, svega nekoliko kilometara od granice sa susjednom Srbijom. U sastavu je općine Srebrenica i ima tri zaseoka: Veliku i Malu Daljegoštu te Tursanoviće. Daljegošta je smještena u brdima na nadmorskoj visini od oko 700 metara. U selu postoji i džamija koja je obnovljena i otvorena prije dvije godine. Kao i druga srebrenička sela, i Daljegošta je doživjela tešku i tragičnu sudbinu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Danas u Daljegošti ne živi mnogo stanovništva, tek nekoliko porodica koje se bave poljoprivredom i stočarstvom.

“U Maloj Daljegošti živi naš šestero, dok u kompletnoj Daljegošti imamo svega 10 porodica koje tu konstantno žive. Najteže je zimi, kad zbog velike količine snijega putevi budu neprohodni. U suštini, mi koji živimo ovdje nismo nezadovoljni. Najljepše je kod svoje kuće i svi skupa prevazilazimo sve probleme”, kaže stanovnica Daljegošte Mevlida Mehanović, koja dodaje da su ljudi ovog mjesta vrijedni i hoće raditi.

Mevlida Mehanović vratila se s porodicom u Daljegoštu prije pet godina. Očistili su i sredili porodično imanje, a, kao i drugi stanovnici, bave se poljoprivredom. Mevlida je osnovala Udruženje povratnica “Podrinjka”: “Udruženje sam osnovala prošle godine i već je u decembru iste godine registrirano. Trenutno imamo 37 članova. Glavni razlog našeg udruživanja jeste da se žene povratnice zadrže na području općine Srebrenica. Naravno, i da se družimo, napravimo ambijent i za nove žene povratnice. Naše članice bave se poljoprivredom, stočarstvom, sakupljanjem ljekobilja i šumskih plodova, ručnom radinošću, seoskim turizmom, a cilj nam je da pokušamo ujediniti sve te žene, da izađemo na sajmove, da pokušamo naći tržište za naše proizvode, a sve kako bismo pomogle u stvaranju boljeg ekonomskog ambijenta za razvoj i za povratak mladih.”

Udruženje iz Daljegošte ima dobru saradnju s Udruženjem građana “Vive Žene” iz Tuzle. U saradnji ovih dvaju udruženja počela je i psihosocijalna edukacija za žene u ovom selu.

“Povratkom u Daljegoštu primijetila sam da su žene zapostavljene po svim osnovama. Zbog toga nam puno znači posjeta psihosocijalne radnice Zvjezdane Džombić iz UG ‘Vive Žene’ Tuzla, koja radi sa ženama koje do sada nisu imale nikakve podrške. Osnivanjem Udruženja žena ‘Podrinjka’, a i uz podršku ‘Vive Žene’, olakšan je put svim članicama do kupaca. Sada mogu zaraditi i živjeti od svog rada. U Skelanima se nalazi kancelarija Udruženja, gdje se žene s vremena na vrijeme okupljaju i dogovaraju za dalje aktivnosti”, objašnjava Mevlida, dodajući i da im kancelarija nije dovoljno opremljena, ali da se nadaju da će u budućnosti biti.

Daljegošta, kao i cijela općina Srebrenica, poznata je po lijepoj prirodi, plodnom zemljištu i zdravoj hrani. Kvalitetna i zdrava hrana proizvodi se i u Daljegošti.

“Priroda ne samo što je prelijepa već je ovo zdrava i čista okolina. Nema ništa da je zagađuje. Muž i ja se na našem imanju bavimo uzgojem maline, aronije i borovnice. Ja sam prošle godine u kućnoj radinosti nešto malo preradila i izlagala na sajmu. Oni koji su probali te proizvode bili su zadovoljni i to me ohrabrilo da sada pokušamo pokrenuti malu preradu u svom domaćinstvu. S obzirom na to da smo daleko od grada, ne možemo sve što proizvedemo dobro prodati. Mislim na sirovinu, jer nas nakupci ucjenjuju, tako da se trudim da što više preradim i sama napravim gotov proizvod. Budući da smo to već probali i da se pokazalo uspješnim, želimo naše proizvode ovdje preraditi i onda plasirati dalje kao gotov proizvod. Želja nam je da napravimo malu radionicu sa savremenim mašinama za preradu voća. Za sada te mogućnosti nema, nego voće prerađujemo ručno, šerpa i varjača, i to je to”, kaže Mevlida s osmijehom.

Zadovoljna je, tvrdi, u svojoj Daljegošti.

“Čovjek ima onoliko kolike su mu oči. Svako ima priliku zaraditi. Mi smo zadovoljni. Da nismo zadovoljni, ne bismo se zadržali ovdje. Četiri godine je otkako smo se vratili da ovdje živimo. Počeli smo njivu po njivu čistiti i obrađivati. Da nije bilo ekonomske isplativosti, vjerovatno bismo odustali. Ni u jednom poslu se ne može uspjeti ako nema volje i želje da se u tome uspije. Ja se nikada do sada u svom životu nisam bavila poljoprivredom. Ove četiri godine sam psihički ispunjena i svi koji me poznaju kažu da sam se i fizički preporodila i podmladila. U ovako čistoj i lijepoj prirodi čovjek ne može biti depresivan, posebno ako zna da radi nešto korisno. Korisno ne mora biti samo materijalno, već i duhovno saznanje da smo očistili zapuštena imanja za koja su nekada naši preci mnogo muke i znoja prolili da ih steknu. Grijeh bi bio to zanemariti”, poručuje Mevlida Mehanović.

Žene iz Daljegošte jesu primjer ustrajnosti i hrabrosti, ali i vrijednih podrinjskih ruku koje ne čekaju tuđu pomoć nego hrabro savladavaju sve prepreke.

 

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!