Život, govno jedno, uvijek ide dalje

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

Dan je bio tmuran, jedan od onih iz ekspresionističke poezije, gdje pacovi lipsavaju po podrumima i kanalizacionim odvodima, strop neba posut je pepelom, nabujali oblaci kao nagovještaji lobanja iz kojih kapa znoj očaja, mrak se diže iz zemlje kao mőra iz ljudskog srca, a gnjile duše ljudi cure im na usta.

Ratni je mart 1993., kopni snijeg i ostavlja prljave krpe i potrošenu vatu po velikoj ambulanti u koju se pretvorilo uništeno naselje. Od jutra pada sitna kiša, savršeno je vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera, te zaboravljene stvari.

Počelo je čuveno 12-24, imaš dvanaest sati, nemaš dvadeset i četiri; danas razmišljam kako bi to bila savršena mjera i u mirnodopskim uvjetima, ostaviti ljudima dvadeset četiri sata da budu ljudi, vratiti ih kosmičkom poretku, odložiti bič tehnike s njihovih napaćenih duša, izađite malo, stoko, (ovo shvatite kao eufemizam) i prošetajte starim dobrim univerzumom, pružite ruke jedni drugima, poslušajte vjetar, zagrlite stablo, pomilujte mačku, uradite bilo šta, samo izađite iz vlastitih distopoja, iz mezarova simulakruma, iz zombijevskih mezareva simboličkih formi.

Glad daje ukus hljebu, samoća neprocjenjivost ljubavi, rat čaroliju struji. Zadrndale su veš-mašine, užarile se rerne, zapjevali kasetofoni, oživjeli frižideri kao minijaturni šoping‑centri, a televizori potvrdili da izvan našeg džehenema postoji stvarni ili, recimo to tako, normalni svijet. Televizor! Tek smo se tada sjetili da u sobi nema televizora. Tek smo se tada sjetili da ga je otac još početkom ljeta prošle godine odvukao kod majstora nekoliko ulica niže. Nakon što je poginuo, ništa nam pod velikim nebom nije bilo na umu. Lična tragedija učinila je da potpuno zaboravimo taj besmisleni, bespotrebni uređaj. Ali danas, kad je potekla životonosna bujica struje, shvatili smo da nam ipak treba televizor. Život, govno jedno, uvijek ide dalje.

Zovnuo sam tetka Mustafu da odemo kod majstora i vratimo naš televizor – imam jedanaest godina, što znači da nemam autoritet da sam potražujem stvari. I krećemo, gonim izkrzana, klimava kolica, prekrivena dekom, čija guma tetura kao ranjenik u filmu. Sigurno ga je popravio, prošlo je osam mjeseci. Zalupao sam na vrata, a tetak se nasmija: “Pozvoni, došla je struja.” Izašao je majstor, sredovječan tip s naočalama, nije odavde, došao je na ženino pred sami rat. Tetak mu je uljudno zatražio televiziju koju je rahmetli šura ostavio ljetos.

“Ovo mu je sin.”

Ali ovoga kao da je sve to naljutilo, pa je stao da maše rukama. Pitao nas je: “Vidite li da mi je granata pala pred radnju?” Pitao nas je: “Znate li da majstor ni u miru nije odgovoran za stvari poslije šest mjeseci?” Pitao nas je: “Imate li neku potvrdu za taj televizor?” Tetak je samo slegao ramenima, upitao me da li ima kakva potvrda, slegao sam ramenima, što je značilo da ima samo riječ, data čovjeku koji je u međuvremenu poginuo, što, dakle, znači da nema ništa.

“Stvarno mi je žao, ne sjećam se nikakvog televizora”, odmahnu majstor i zatvori vrata. Vjerovatno ju je ništarija bila prodala. Pogledao sam u tetka, a on je opet slegnuo ramenima. Da li je televizor ikad i postojao? U tom sam trenutku bio najnesretnije biće na svijetu, ovo je posljednji stadij očeve smrti, tek je sada konačno umro. I sa sobom odnio televizor. Da je tu, rekao bih ovom gadu: “Nemoj, kučko, da se praviš lud!” Da je tu, rekao bih mu: “Nemoj da ti izrešetam radnju!” Da je tu, ništarija bi nam sigurno dala televizor, bilo kakav. Tetak nije otac da to kaže, da to uradi.

Vratio sam se kući, u mrak, u tamnicu, u očaj. Struja sad teče uzalud. 12-24 meni više ništa ne znači.

Tada je pokucao na vrata Šile i uzbuđeno mi ispričao kako je Čubi odnekud nabavio kasetu Univerzalnog vojnika, najnoviji Van Dammeov film. Van Damme! Cijelo sam djetinjstvo imao samo jednu želju, da budem Van Damme. Da Chang Leeu uništim pleksus.

“Ali, hoće li nas pustiti da gledamo?”, upitao sam sumnjičavo, a ovoj odgovori, “Hoće ako mu iscijepamo dva metra drva.”

Cijepali smo drva skoro do 18 sati, Čubi nas je povremeno bodrio s prozora. Poslije se napuni Čubijeva soba, uglavnom momci stariji od nas, a kad Čubi gurnu kasetu, svi ušutješe kao pred nečim uzvišenim. U odnosu na Osvetu blizanaca, ovo je bio novi nivo. Na sredini filma Šile izađe do WC-a. Kad se vratio, krajnje ponizno zamoli Čubija da premota važnu scenu koju je bio propustio. Ovaj ga pogleda, duboko se zamisli i krajnje ozbiljno odgovori: “Ne može.”

Sjedio sam u prikrajku i nestrpljivo iščekivao trenutak u kojem će Van Damme ubiti Dolpha Lundgrena.

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Identitet jednog čovjeka “čini” moralna biografija u nastajanju i mnoštvo sekundarnih pripadnosti. Kada dođe do sukoba između ovih dvaju identiteta, uvijek se treba opredijeliti za prvi, koji je supstancijalno moralni. Ima samo jedno pravilo da se bude musliman: proći kroz život, vremeniti bitak, dunjaluk, odbacujući okove definicija – one donose napetost, zabludu i bespotrebne konflikte

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!